Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 7° 1
Sutra: 7° 7° 1
20. studenoga 2018.
Stani u Lici!

foto Andrea Buča: U Lici nisam »sedma sila« na zadatku, ja sam ista k'o i oni

Andrea Buča dobro se zabavila na snimanju, foto HRT
Andrea Buča dobro se zabavila na snimanju, foto HRT
Autor:
Objavljeno: 26. kolovoz 2018. u 15:15 2018-08-26T15:15:33+02:00

Mnogo sam puta stala u Lici. S prvim usponom na Zavižan, s prvom feštom kod Macole, zalogajem škripavca, ličkih pola, šljivovice, i sve širim krugom ličkih prijatelja, u Lici sam se udomaćila

Stani u Lici! Nije imperativ u naslovu bez vraga. Valjat će nam Stati u Lici u studenom kada na program Hrvatske radiotelevizije, na njenom Prvom programu i to srijedom od 21:30, stiže osam epizoda u trajanju od 26 minuta spomenuta serijala. Dovoljno je reći – trideset dana snimanja! Naradili su se snimatelje Milan Latković i Duje Kundić, tonac Mijomir Ivanović i asistentica Ana Cvitaš i autorica, novinarka HRT-a posve sklona reportaži i putopisu – Andrea Buča! Vrijedi, dakle, kako god okrene čovjek, čuti od Buče zašto je stala u Lici i zašto na to i gledatelje tjera.

Stani u Lici!? Odakle ta potreba da nagovorite šefove na HRT-u da vam daju da stanete u Lici? Kako ste ih to i čime kupili, uvjerili da Lika zaslužuje putopisni serijal? Na koncu, odakle vama tolika uvjerenja da vrijedi u Lici stati pa snimati?

– Bome, Stani u Lici. Jednom sam čitala zabavan tekst u kojem autor proziva naciju da nitko ne staje u Lici, svi kroz Liku projure… Mnogo sam puta stala u Lici. S prvim usponom na Zavižan, s prvom feštom kod Macole, zalogajem škripavca, ličkih pola, šljivovice, i sve širim krugom ličkih prijatelja, u Lici sam se udomaćila. Prvotna je ideja bila da snimam serijal Lika-Bukovica-Zagora, ali previše je tu priča, previše ljepote i života da bi se stisnule u jedan serijal. I tako je krenulo istraživanje i slaganje prvog ličkog putopisa. Otišla sam u Perušić, snimila pilot i dobila serijal! Nakon toliko gacanja po makadamu i vrletima vrijeme je bilo da mi šefovi dopuste da pokažem što u meni čuči. I hvala im.

BUCA1

Treba zasukati rukave

Znaju vas, pamte ljudi po reportažama. Da je samo one kratke i slatke onomad snimljene, gdje šampanjac pijete s tetkom Luke Modrića, pastiricom s Velebita, jasno bi bilo da vam je u fokusu čovjek i emocija. Samo, gdje su u Lici ljudi!? Dovoljno je skrenuti s autoceste i shvatiti da ljudi nema. Ili ih, ipak, ima!?

– Prije 100 godina Lika je bila prenapučena, 200.000 stanovnika, a danas pet put manje. Ista priča je u svim ruralnim krajeva ove zemlje; mladi odlaze, djeca se ne rađaju, oni koji odlaze kažu da posla nema, ovi koji ostaju tvrde – nije istina. A treba zasukati rukave i raditi jer krave ne mogu same na ispašu, sir se neće sam napraviti, gosta treba poslužiti, s turistima se treba baviti... Ovdje bi svi mogli živjeti od turizma, uz dobru razvojnu strategiju, jačanje Like kao destinacije, no za to treba i nešto pameti i država koja će pogurati kad mali čovjek zapne.

SVE JE MANJE KREATIVACA

Putopisna forma, reportaža kao takva, nekada kraljica TV izričaja, a danas – kakav joj je status u ovom svijetu brze informacije?

– Sa sjetom ću reći, a barem što se HRT-a tiče, s Joškom Martinovićem i reporterima koje je okupljao oko sebe, iščezla je i ona legendarna TV reportaža-kraljica televizijskog novinarstva, najljepša televizijska forma. Pregazila ju je vijest, brza informacija. Doduše, stvar je i novinara, tko kaže da se serviranju vijesti ne može pristupiti kreativno? Sve je manje kreativaca koji bi odgajali mlade novinarske snage. A sve ih je manje jer se danas vrednuju neke druge osobine.

Koga ste obišli? S kim razgovarali? Kako ljude našli? Koliko šljive morali popiti i škripavca pojesti?

– Nakon 20 i kusur dana na setu imam osjećaj da sam obišla sve, sve snimila, odrazgovarala, sve pojela i popila, svugdje se popela i spustila, a opet toliko toga nisam vidjela. Bilo je kadikad teško odlučiti između dvije priče. Divno je što je scenarij do pola napisan, ostala polovica je »bianco«. I rekla bi da je to najljepši dio ovog posla, odnosno moj pristup poslu – pustiti da te snimanje vodi. Jedan od mojih omiljenih filmskih redatelja Wong Kar Wai nikada nije završavao scenarije. Glumcima bi dao okvir unutar kojeg bi spontano djelovali. Zato su njegovi filmovi čudesni. I još nešto! Ništa, ali ama baš ništa nije slučajno. Kad se prepustiš instinktu, kad ne ograničavaš ni sebe ni druge, čuda se dogode. Primjerice, snimam Ivu poštara iz Lovinca. Pasionirani biciklist, vodi me na vožnju i razgledavanje općine. I krenemo nas dva prema Svetom Roku, a u susret nam prilazi čovjek, gura bicklu, pukla mu guma. Zaustavimo se, promjena scenarija! Ne možemo nastaviti bez da pomognemo čovjeku. Vješto to Ivo lijepi, pumpa... i krene priča. Njih se dva poznaju, upoznali se na koncertu Stefanovskog i Tadića u Novalji, i što im je zajedničko osim glazbenog ukusa– obojica se zovu Ivo Tomljenović. Lažete!? Časna riječ. Kolike su šanse da usred snimanja prolazniku pukne guma i da se zove i preziva kao moj protagonist?! Ravne nuli. A ja snimam i mašem repom.

BUCA3

Nisam došla snimati turistički vodič

Vidim da i sam katkad padam u zamku da zapravo Liku i Ličane na neki način žalim, nakon što ih je država ova, čini mi se, već prežalila. Ne volite takav pristup, znam da ne. Lika je za vas nešto drugo, ili bi, bolje reći mogla biti nešto drugo. Što to drugo, kako do tog i na kome je da dobar posao odradi?

– Lika ima sve preduvjete za vrhunsku turističku priču. Turist je željan ovog mira, ljepote, domaće hrane, obilnih porcija i srdačnih domaćina. Gdje god pogledaš nacionalni park ili park prirode, Gacka – rijeka pitka cijelim tokom, toliko aktivnosti na raspolaganju, možeš sve a opet ne moraš ništa. Samo da naučiš sve bećarce i ojkavice, kušaš sve rakijice, škripavce i eto, prođe godišnji. Nisam turistički stručnjak, ali ovako »od oka« mogu reći da Lici treba jedna dobra razvojna strategija i snažan turistički menadžment, mladi pametni ljudi na čelnim pozicijama i sustav koji ih podržava. Lika je savršena za ekološku proizvodnju hrane i svi bi trebali raditi za turizam-stočar, poljoprivrednik, medar, vinar, građevinac, iznajmljivač, vodič, konobar. Svi! Jer, u protivnom će ovaj prekrasan kraj postati prirodni rezervat u kojem su nekada živjeli ljudi.

BUCA5

Koliko serijali ovakvog tipa ostavljaju prostora zdravoj kritici? Koliko se može pobjeći od televizične pastorale, pa u isti čas i prikazati lijepo i potencirati problematično? Možda glupo zvuči, no može li putopis biti društveno angažiran u današnje doba? Mogu li primjeri neki iz serijala natjerat mladost da bude, ako ništa, poduzetnija.

– Sve što tu mogu reći je da naiđem na problematiku koju smatram bitnom, refleksno ju obradim, ukažem na problem, jer na kraju krajeva nisam nigdje, pa ni u Liku došla snimati turistički vodič.

SNIMANJE S MACOLOM

Nego Lika, Lika i ljudi njeni. Ima li koja anegdota da je vać sada čujemo? Može li se duša ličkog čeljadeta onako u dvije rečenice sažet, kad je tolika velika.

– Već sam i puno rekla. Al' ajde, snimanje s Macolom je uvijek nepredvidivo. Imaš ulogu redatelja koji režira iza kamere, a istovremeno si i putopisac ispred kamere koja snima u autobusu s trideset muzičara, a vozi Macola. Bidno žensko i gomila neobuzdanog testosterona. Bila je to epska borba.

Spomenuli smo kako znate sugovornicima osjetiti bilo, ući im pod kožu, a i oni vas radi prihvaćaju i brzo kao svoju. U čemu je tajna? Kako to na kraju sve završi na smijehu i veselju, pa još u današnje sivo neko doba?

– Nezahvalno je govoriti o svojim vještinama, drugi nek me hvale. Mislim da je stvar odnosa prema vlastitoj poziciji. Nisam ja »sedma sila« na zadatku, ona koja je došla u njihovo selo i živote, pokazati ostatku svijeta kako žive ljudi u Serdaru, kraj sv. Roka, kraj Lovinca. Ja sam ista k'o i oni, zafrkavam se, smijem se, s njima razgovaram, slušam ih, baš svaku riječ upijam s djetinjom znatiželjom. Kad ljudi osjete iskrenost, tu se stvar prelama. Kod mene je to došlo s godinama. Kod mnogih ne bi ni za dva života. Izdvojit ću jedan detalj s ovog terena koji me uistinu iznenadio, iako, odgovorno tvrdim da nakon toliko godina terena, dobro mogu procijeniti ljude. Dogovarala sam tako snimanje koje mi organizacijski nije polazilo za rukom. Konačno dođemo na set, svi pomalo naježeni, no kako je snimanje odmicalo, strasti se smirile, a razvlačili osmijesi. Uspješno smo obavili snimanje, pozdravili se i nakon par dana stiže mail, koji me je, u najmanju ruku, ugodno iznenadio: »Poštovana, a sad mogu reći i draga Andrea, pro primo velika isprika što sam posumnjao u Vas tj HRT jer:

– ste nastupili vrlo profesionalno

– korektno

– ljudski i socijalno ne podcjenjujući nikoga.

– maksimalno znalački (iako ja nemam pravo ocjenjivati Vašu struku, ali sam budući gledatelj).

BUCA4

Kronično nedostaje smijeha

Nego, nije Lika ni sama sama, ni jedina sama. Ima sličnih krajeva u nas još. Evo, ne bi bilo loše da krenete poslije Like recimo Gorskim kotarom!?!

– Apsolutno se slažem! No krenula bi prvo put Bukovice i Zagore. Tamo me već čekaju!

Nakon Like i ličkog iskustva, što vam se čini, stoji li i dalje ona vaša da smo se zaboravili smijati i da nam humora treba, odnosno bude li čovjeku jasnije u čemu to griješimo kad se ni nasmijati ne stignemo?

– Ljudi se ovdje i smiju i idu u prelo, druže se kad god prilika dopusti. Vrijeme sporije curi, nema onog stresa karakterističnog gradskim sredinama u kojima k'o muhe bezglavo jurcamo. U televizijskom programu kronično nedostaje smijeha, a ja sam nekako uvjerena da će se gledateljima razvući osmijeh gledajući ovaj serijal.

BUCA6

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka