Premijera filma u Art-kinu

Simke ili priča o naknadno probuđenoj riječkoj savjesti

Davor Mandić

Film je premijerno prikazan u dupkom punom Art-kinu Croatia, a premijeri je osim autorice i ekipe koja je sudjelovala u nastanku filma, prisustvovala i Vitomirova obitelj, među kojom i brat Ljubomir, koji je u filmu utjelovio pokojnog Simkea



RIJEKA » Ima tih trenutaka kada ljudska požrtvovnost zakaže, a banalnost zla pobijedi. Takve su se silnice na žalost poklopile kobne večeri kada je nastradao dobri duh Rijeke – Vitomir Jovičić Simke. Na taj je slučaj, ali i na naknadno probuđenu savjest, ponovno podsjetio debitantski dokumentarni film »Simke – kako je nestao dobri duh Rijeke« redateljice Ane Mušnjak.


   Film je premijerno prikazan u dupkom punom Art-kinu Croatia, a premijeri je osim autorice i ekipe koja je sudjelovala u nastanku filma, prisustvovala i Vitomirova obitelj, među kojom i brat Ljubomir, koji je u filmu utjelovio pokojnog Simkea.



Dobro je dok se snimaju filmovi o običnim ljudima, jer oni čine naše živote, što znači da još nismo postali totalno dehumanizirani i da još uvijek ima nade za nas.





   – Bilo je fenomenalno snimati film, zadovoljan sam i svaka im čast, rekao je Ljubomir nakon projekcije, dodavši nam da je premijeru doživio jako emotivno, ne mogavši suspregnuti suze.


   Film počinje sugestivnim kadrom kamere koja prelazi ogradu na trgu ispred hotela Continental u Rijeci i pada u Rječinu na mjestu na koje je pao i Simke nakon što ga je tamo bacio kasnije osuđeni Arnold Uremović. Elegična klavirska muzika od tog će trenutka pa do kraja jednosatnog filma pratiti iskaze obitelji, rodbine, prijatelja, policajaca, novinara i aktivista o Simkeu.   

Nitko nije pomogao


Te će momente naglašenog pathosa prekidati jedino zvuci više pjesama koje su snimili Riječani što u Simkeovu spomen, što kao komentar na zločin koji nikoga nije ostavio ravnodušnim.



Nisam baš zadovoljan. Nisam, zato što me smeta ignorancija ljudi koji sada žele nadoknaditi propušteno. Očekivao sam više suptilnosti. Još su samo trebale političke strukture grada govoriti o problemu na Kontu i kako treba prestati piti i družiti se i da će biti sve OK nakon što se to dogodi.



   Ali nije tako bilo te kobne noći na Kontu. Simke je uobičajeno pozdravljao mladež zadubljenu u svoje priče i svoje čašice jeftinog alkoholnog pića sve do trenutka kad se namjerio na krivog. Iako fizički, a i mentalno puno inferiorniji od Uremovića, Simke je nasilnog mladića naveo da ga podigne s tla i baci u Rječinu. Nitko od brojnih okupljenih utopljeniku nije priskočio u pomoć, što je zgrozilo mnoge koji su o događaju saznali u danima što su uslijedili. Film Ane Mušnjak tako naknadno donosi razna tumačenja zašto je to tako, među kojima su mnoga išla prema signiranju zakona grupe, u kojoj proporcionalno njenoj veličini raste i odsutnost individualne odgovornosti, odnosno prema obrani mladeži vjerojatno uplašene mogućom odmazdom nasilnika.   

Zadovoljno, ali prazno


No zato je jedna druga mladež krenula u potragu za istinom te svojim Facebook aktivnostima pomogla policiji da uspješno razriješi slučaj Simkeova ubojstva i strpa iza rešetaka nasilnika koji je predugo hodao nekažnjen za zločine koji su gradualno vodili prema najtežem – ubojstvu.



Riječ je o događaju iz travnja 2009. godine kad je Simkea, tada 36-godišnjaka s blagim duševnim pormećajima, na okupljalištu mladih na mostu iznad Rječine pokraj hotela Continental, preko ograde u rijeku bez ikakva povoda bacio Arnold Uremović. Simke se utopio, nošen nabujalom Rječinom. Uremović je ismijavao te večeri Simkea pred svojim društvom te ga u jednom momentu podigao i bacio preko ograde. Arnold Uremović, u vrijeme ubojstva 24-godišnjak, osuđen je na Županijskom sudu u Rijeci na 12 godina zatvora za ubojstvo.



   Autorica je bila vidno emocionalno uzbuđena nakon premijere. Priznala nam je da se osjeća zadovoljno, ali i prazno.


   – Više doista ne znam što je dobro, a što loše, sada sam u fazi u kojoj sam totalno neobjektivna. Sada mislim da je bilo hrabro uhvatiti se ove teme. Simkea svi znaju, pa je onda teško dati svoju subjektivnost. Inače kao novinarka radim informativu svakodnevno pa sam možda po prirodi sklona ulaziti dublje u mnoge stvari – rekla je Mušnjak zaključivši da će sada sigurno morati proći neko vrijeme da se slegnu dojmovi, a onda će joj najvjerojatnije opet pasti na pamet snimati film, jer je, kako kaže, dobro upustiti se u stvari koje nadilaze tvoju svakodnevnu rutinu.