U svem tom animozitetu ili udivljenju prema cajkama, ako ovaj termin uzmemo kao najširi pojam za muziku koja si tepa da je narodnih korijena i usmjerena na zabavljanje naroda, neopravdano su zapostavljeni tekstovi pjesama
Malo koji glazbeni pravac izaziva toliko oprečne stavove, izražene nemalim uplivom emocija, kao turbofolk, a onda šire s njim i »cajke« općenito. Kako reče Rambo Amadeus: »Ja nisam izmislio turbofolk, ja sam mu dao ime«. A ime mu je dao prema sustavu koji ispušnim plinovima povećava snagu motora s unutrašnjim sagorijevanjem.
Gospodin Amadeus tako smatra da je turbofolk dakle prdac koji je narod odlučio progutati da bi se brže, bolje i jače pogonio. Ako možemo biti slobodni u interpretaciji.
U svem tom animozitetu ili udivljenju prema cajkama, ako ovaj termin uzmemo kao najširi pojam za muziku koja si tepa da je narodnih korijena i usmjerena na zabavljanje naroda, neopravdano su zapostavljeni tekstovi pjesama. Mnogi od njih, naime, zaslužuju i akademsku pažnju, a zasigurno ozbiljan kritičko-teorijski aparat kojim bi se pokušalo doprijeti do njihovih zakučastih formalno-sadržajnih sfera.
Početi valja s nešto jednostavnijim primjerkom, jer kao što će se vidjeti, ima tekstova nad kojima će se kritičar dobro oznojiti. Mitar Mirić tako pjeva pjesmu »Opasnica«, koja započinje pravilnom izmjenom osmeraca i šesteraca: »Pola me života košta / jedna svađa s tobom / ispravljanje krive Drine / za mene je kobno«. Kao što se vidi u ovoj strofi, a tako je i kasnije u pjesmi, Mirića ne brinu stroge cezure, ili pauze, ali zato prilično pravilno izmjenjuje naglašene i nenaglašene slogove, što zajedno daje nužno potreban ritam pjesmi u kojoj se pjesnik obraća voljenoj, moleći je da prema njemu ne bude inatljiva, nego da ga podupire na njegovu putu.
Refren donosi formalni zaokret prema izmjeni osmeraca, sada s pravilnom cezurom iza četvrtog sloga i zanimljivom izmjenom nenaglašenih prvih slogova parnih stihova. Sadržajno se pak, nizom stilskih figura od metafore do dvostruke antropomorfizacije s obratom, naglašava pjesnikov vapaj za smirivanjem partneričinih strasti: »Opasnice, spusti loptu / i zaigraj na dobrotu / divlja mačko, kandže skrati / u jagnje se preobrati«.
Lolita-kompleks
Na istoj toj ravni ovoprostorne socijalne slike isti pjevač pjeva i pjesmu »Maloletnica«, gdje dodatno zaoštrava mentalitetsko pitanje na autohtonom lolita-kompleksu. »Pobegla si noćas, pobegla od svojih / došla da mi kažeš da me ludo voliš / rizikuješ mnogo, a i ja sa sobom / opasno je mala da se viđam s tobom«. Primjećuje se već i po ovoj prvoj strofi puno veća formalna disciplina pjesnika, koji sada izmjenjuje pravilne dvanaesterce, pa bismo prema tome mogli zaključiti da ova pjesma dolazi kasnije u pjesnikovu opusu.
Ta će se pravilnost u refrenu promijeniti, posve opravdano, budući da se tamo izriče i novi moment: »Idi kući maloletnice / još si mlada za poljupce / idi kući jer ja sam njen / ja sam njen i zaljubljen«. Formalni kaos refrena prema kraju će se, opet logično i prateći sadržaj, smiriti u pravilnom dvanaestercu u kojem pjesnik očinski, mudro savjetuje djevojčicu: »Sačekaj još malo, ludosti ne pravi / momak tvojih snova sam će da se javi / nek ostane tajna da si sa mnom bila / jer ja nisam onaj, o kome si snila«.
Suzama sam lepio tapete / otišla si, ostavila dete.
Dal te peku u daljini / moje suze na haljini?
Ajde Jelo šmrči belo / pa nek vidi celo selo.
Kuče laje a ja mislim ti si / otiš’o si sarmu probo nisi.
Što na kafu zoveš mene / kada nemaš samlevene?
Ispred kuće metar drva / ti si moja ljubav prva.
Neko vozi motor, neko vozi traktor / ja i moja mala motokultivator.
Ja te volim, ja te obožavam / ja bih s tobom da se razmnožavam.
Da se biseri kriju i u velikim hitovima, pokazuje primjer pjesme »Casino« Jelene Karleuše. Već od samog početka jasno je da se postavlja scena za veliku dramu: »Kao Monte Carlo sija Montenegro / brod u marini / sediš sam za rulet stolom / a u ruci ti suvi martini«. Naš subjekt koji iskazuje u formi, uskoro ćemo vidjeti, žene, odmah će se na toj slici rastopiti: »I moje srce na sto palo je / crveni žeton to zna krupije / a ja već sada znam da znam / da takvog videla nisam«. Naš subjekt potom će zaključiti da je riječ o seksipilnom muškarcu koji je morao završiti »visoke strane škole«, budući da pokazuje šarm i galantnost. Subjekt direktno ne izražava, ali jasno je da je nezadovoljna odsustvom takvih manira tamo gdje se ona kreće.
Pevaljka od glave do pete
Nije na ženskoj strani cajki uvijek sve tako usudno, pa Milica Ostojić u pjesmi »Pevaljka sam od glave do pete« autotematizira svoj poziv. Refren je pritom najreferentnija točka pjesme: »Pevaljka sam od glave do pete / sve valute oko mene lete / nije važno dal’ tura il’ gura / već je važno da je bez kusura«. Subjekt se ovdje poigrava seksualnim konotacijama glagola turati i gurati, napose kad jasno priopćava da sve dolazi u obzir samo da nema kusura, ili ostatka. Potpuno predavanje svome poslu, bez ostatka, od tog posla, kako znamo, čini poziv.
Zato je jasno da subjekt to želi raditi do kraja svoga radnog vijeka. »Kafanica mala puna buke / a moj gazda slatko trlja ruke / dreši kesu i želju ne krije/ da kod njega pevam do penzije«. Šteta je ovdje jedino što smo ostali zakinuti za socijalni moment koji bi slijedio nakon tog trenutka »penzije«, jer ne znamo na koji će je način subjekt steći, s obzirom na to da smo dobili dosta signala da na ovom mjestu nema fiskalne blagajne. No to bi već bila druga pjesma.
Jedan od najkompleksnijih tekstova svakako je »Što si mala plakala na pragu«. Tekst počinje građevinarskom hiperbolom u udvojenom desetercu s cezurom iza četvrtog sloga: »Što si mala, što si mala plakala na pragu, plakala na pragu / Pa su vrata, pa su vrata povukla mi vlagu, povukla mi vlagu«. Nastavak donosi još dinamičnije osmerce u kojem »mala« kaže da će našeg junaka gađati iz pištolja marke »bereta«, a bogami će i on nju, božja mu vjera, iz njegova revolvera.
Dalje saznajemo da je problem u tome što se naš junak zabavljao, a ona se htjela udati, čime se opjevava klasični kompleks ovdašnjeg bećara i zgubidana, koji za razliku od žena u njegovoj okolini želi samo vic, geg i neobaveznu zabavu. Ali da naš junak razmišlja i o genetskom materijalu kazuju sljedeći stihovi: »Mala moja ne valja ti mati / pa ni tebi nije vjerovati«. Nakon ovog junakovog zdvajanja, desit će se drama dostojna Kusturičinih filmova: »Izbi mala iza ćoška / raščupana ko kokoška / jedva hoda moja mila / s kime li se sudarila«.
Saznat će se potom, vrlo suptilno, da su u pitanju dvije ženske osobe koje se najvjerojatnije bore za naklonost našeg junaka, a njegova neodlučnost transponirat će se i na ludičko-aluzivni drugi dio pjesme: »U životu tešku bitku bijem / jer od male nikad ne dobijem / Lolo moja lako će ti biti / potuci se pa ćeš dobit’ i ti«. Tko je na kraju pobijedio i s kim je naš junak završio ostaje čitatelju/slušatelju da dokuči, jer mu tekst, u maniri prave suvremene postmodernističke poezije, nudi suučesništvo u kreiranju značenja, a onda potom i smisla pjesme.
Pokazat će se tako, i u ovom i u ostalim tekstovima, da je ljepota, shvaćena ovdje najšire moguće, u oku promatrača. Pa makar promatrač bio slijep.
