Poznati voditelj

Joško Lokas se vraća na male ekrane: Televizija je moj smisao života

Siniša Pavić

Joško Lokas

Joško Lokas

Nadam se da ćemo gledateljima, pogotovo onima koji vole kvizove i game show formate, pružiti vrhunski doživljaj. Kako u produkcijskom, tako i u sadržajnom smislu. Bacati papire i olovke nećemo iako bih rado još jednom i to ponovio



Da se samo spomene kviz Upitnik, sve bi bilo bjelodano jasno. Joško Lokas vraća se na male ekrane, na program HRT-a i to, s čim drugim nego s kvizom. Ime je kvizu Šifra, kreće idući tjedan, a Lokas pojašnjava što nam sa sobom nosi.


Što je zapravo Šifra!? Što donosi, koji je koncept, zašto je drugačiji, kome je namjenjen….


– Cijeli autorski tim misli da je Šifra najveći projekt koji smo osmislili i pokrenuli. Šifra je punokrvni prime time gameshow koji će se emitirati jednom tjedno. HRT ga je po rasporedu stavila u četvrtak i to se nekako naslanja na dugogodišnju tradiciju prikazivanja takvih i sličnih formata u tom terminu nacionalne televizije. Iskreno se nadam da će donijeti puno uzbuđenja jer smo tako i zamislili samu igru.




Poigravamo se odnosom natjecatelja prema vlastitom znanju i vjeri u isto. Pokušavamo u igru privući i znalce i one koji se ne vide tako. Mislim da jednake šanse imaju oni koji nikada nisu nastupali i oni koji ipak imaju više iskustva. Radno ga zovemo kurikularna reforma, jer od naših natjecatelja tražimo da razumiju kontekst. Ima dosta alata pomoću kojih mogu doći do odgovora. Na njima je kako će ih iskoristiti.


Šifra se pripremala osam godina. Pripreme su dugo trajale. Zašto?


– Prije osam godine pojavila se prva skica formata. Zvali smo se Zid. Pokušali smo napraviti game show s velikim pomičnim video zidovima koji se otvaraju na ključne riječi. Smišljali smo ga poprilično dugo i sve podredili nekom vrhunskom doživljaju.


Nakon čišćenja i čišćenja formata shvatili smo da ključne riječi mogu zamijeniti brojevi koji se nalaze ispred odgovora i Zid se ugasio, a zaživio KOD. Tu smo bili presretni. Imali smo osjećaj da smo na početku nečeg velikog. Sredili smo format i počeli ga opremati idejama.


Kako scenografskim tako i još nekim sitnim dodacima. Kreirali smo situacije i trošili jako puno vremena na brušenje. Prije tri godine format je izgledao spreman i počeli smo se ekipirati kako bi ga opremili svim onim sitnim detaljima koji svaki format čine dorađenim.


Tada smo i prvi puta predstavili projekt HRT-u. Koliko znam i koliko mi je poznato, dosta ključnih ljudi s televizije ga je htjelo vidjeti na ekranu, ali nije se dogodio. Nije nam bilo lako, ali smo prihvatili tu odluku mirno. Nekako smo vjerovali i znali da imamo vrlo vrijednu stvar.


Čekali smo i čekali i dočekali pripreme i snimanje prvih emisija. Sada trebamo pokazati ono u što vjerujemo i u što smo potrošili jako puno rada.



Idealna večer uz mali ekran. Što bi sve na njemu, u onih par sati udarnog termina, trebalo biti?


– Osobno obožavam televizijske serije. Ljudi koji pišu za serijalu.com su moj privatni prozor u svijet kakav ne možete ni zamisliti. Svaka im je na mjestu. Otvorili su mi bezbroj naslova o kojima nisam mogao ni sanjati da postoje. Ljudi svaka čast.


Idealna večer? Dajte tjedan (osmijeh). Savršena kombinacija prvenstveno domaće produkcije, svi žanrovi, i najvrijednijih stranih programa; televizijskih serija, dokumentaraca i glazbenih emisija.



Zaigrani klinci iz 1997. godine


Nakon mali milijun godina – koliko je prošlo – evo vas opet pred kamerama. Ima li straha? Treme?


– Prošlo je dosta haha i ne sjećam se. Treme nema. Osam godina radimo na ovom projektu i jedva čekamo njegovo pokretanje. Ponekad djelujemo kao skijaši na startu utrke. Znamo stazu, ali pokušavamo ju koncentrirano, kao u nekoj mantri, proći još jednom u glavi prije utrke.


Što sve te godine iskustva kazuju, na što valja paziti?


– Na sve. Na svaki detalj. Ponavljati sve situacije bezbroj puta dok ih svi ne usvojimo. Srećom u ekipi su sami profesionalci i jedino takav sistem poznaju. Baš mi je gušt ponovno surađivati s HRT-om na jednom ovakvom projektu.


Šifra se i radi s ekipom u kojoj je poprilično ljudstva s kojim ste radili još za Upitnika. Kako je moguće, u današnja vremena, održavati toliko dugo tako dobar odnos?


– To govori o svima nama. Izgleda da smo još uvijek zaigrani klinci iz 1997. godine. Ekipi smo priključili i mlađe nove kolege i savršeno smo se uklopili. Oni su nas obogatili za nove tehnike i perspektive, a nadam se da smo i mi njima nešto ostavili što mogu koristiti za dalje.


Jesu li se možda gledatelji promijenili? Što bi danas od Lokasa mogli em očekivati, em dobiti!?


– Mislim da se svi mijenjamo i da je publika s kojom sam nekad surađivao danas nešto drugačija. Formati koji danas vladaju televizijskim tržištem nekad su bili nezamislivi. Došle su nove generacije i mnogi se niti ne sjećaju načina na koji smo radili npr. Upitnik. Teško ga je iz današnje perspektive staviti u neki kontekst. U početku nije bilo interneta (smijeh).


Nadam se da ćemo gledateljima, pogotovo onima koji vole kvizove i game show formate, pružiti vrhunski doživljaj. Kako u produkcijskom, tako i u sadržajnom smislu. Bacati papire i olovke nećemo iako bih rado još jednom i to ponovio.



Bacili ste se na tritalon po stare dane! Zašto, svega mu!?!


– Poludio pod stare dane (smijeh). Sve je krenulo s jednim običnim pozivom mom prijatelju Ivanu M. za savjet o trčanju. Tri godine kasnije ne mogu zamisliti par dana bez bar jedne od disciplina. Moja motivacija je upravo on.


Stariji od mene, ali duplo moćniji. Kada smo bili klinci trčali smo za tramvajem. Bio je brži, jači, spretniji, ali je samo vikao ne odustaj. Kada sam ga nazvao prije tri godine i pitao ima li treninga trčanja po kiši on se nasmijao i rekao treninga uvijek ima, pitanje je hoćeš li se ti pojaviti.


Tada sam po jakoj kiši otrčao jednu od boljih utrka.Mislim da je ta kombinacija plivanje, bicikl pa trčanje potpuno savršena. Moram se samo dobro pripremiti za službene utrke. Trenutno sam »lone wolf«.

Vremena mi nisu loša, ali može to bolje. Bicikl mi je najslabiji, ali radim na tome. Za početak moram promijeniti sadašnji. Težak je i nije namijenjen toj svrsi.



Je li pomalo teret što svi pamtimo onog ‘dobrog, starog’ Lokasa s početka karijere?


– Ne znam. Nadam se da nije. Gledatelje ne možete prevariti. Ako primijete našu iskrenost u onome što radimo neće biti problema, a vjerujte u ovo sve smo jako puno toga uložili.


Želimo stvoriti licencu


Što ako projekt omane? Ima rezervne varijante?


– Uvijek se može dogoditi promašaj i na to može utjecati jako puno faktora. Onaj najbitniji je da smo dali sve od sebe i da niti u jednom trenutku nemamo figu u džepu. Produkcijski smo napravili veliki skok. Sadržajno se nadam da će gledatelji moći vidjeti jako veliku napetost među natjecateljima i kako im nije svejedno. Nadam se da će gledatelji uživati. Samim time sam vam i odgovorio na rezervnu varijantu. Nemamo je. Volimo ovaj posao i od ovog projekta zajedno s HRT-om želimo stvoriti licencu.


Zbog čega su u vas vazda kviz formati u fokusu? Što je to u njima magičnoga?


– Ima nešto u tom sistemu. Stvarate pravila kao i u bilo kojoj sportskoj igri. Kazneni udarac u nogometu mogao je biti i s 10 i s 12 metara, ali ne. Neko je rekao 11. Nije to rekao tek tako. Razmišljali su o svemu. Tako je i kod društvenih igara pa i kvizova. Smišljate svijet za sebe namijenjen zabavi široj masi. Identifikacija s pobjednicima ili suosjećanje s gubitnicima su neka prirodna stanja. Testirate i sebe. Ono što je vama lako, nekome je nepremostiva prepreka. Pomislite da i sami možete sudjelovati i to je ono najdivnije.


Koliko smo tu ukorak s bijelim svijetom?


– Mislim da je svijet postao jedan veliki poligon. Ništa više nije nedokučivo. Tehnologije su tu. Dostupne svima. Ovaj projekt je zamislio i u stvarnost pretvorio kompletno domaći tim autora. Mislim da ne zaostajemo niti malo. Uz bok smo sa svima. Sadržaj će biti presudan u cijelom svijetu i to će uskoro postati jedina bitna odrednica. Content, content, content… Samo je to bitno. Naši planovi su vezani poprilično za strana tržišta i mislim da se ne trebamo sramiti ničega.


Jedan od najiskrenijih formata


Late night talk show!? Stara ljubav, nesretna ljubav. Ima li ambicija takve vrste još? Kako je, uostalom, moguće da Hrvatska zapravo nikada nije dobila valjan, pravi, provokativan, britak, humorn talk show!?


– Meni vam je televizija smisao života, ali ona više nije jedini prozor u svijet. Kompletno se mijenja i dobro da je tako. Televizija kao uređaj ostaje, ali sadržaj doživljava potpunu transformaciju. Borba je sve nemilosrdnija. Specijalizirani kanali, platforme, You Tube… Imate toliko toga da televizija kakva je nekad bila polako ipak nestaje. Televizija odnosno televizijski program po mom mišljenju ide samo prema LIVE emisijama i spektaklu.


To ne znači da nestaju emisije i ljudi. Morat ćemo se samo prilagoditi s ljudstvom i resursima. Iskorisiti prednosti koje imamo. Npr. HRT ima jako puno prednosti pred ostalima. Pitanje je možemo li ih pretvoriti u neki budući model poslovanja. Vjerujem da možemo.


Nemam neki omiljeni žanr, ali razumijem pitanje. Mislim da ne volimo takvu vrstu humora ili možda da budem precizniji nekako ovom prostoru više leži neki naš, originalni humor kakav ljudi s naših prostora posjeduju. Možda bismo trebali osmisliti neki samo nama svojstven late night. Tu se možda krije dobitna kombinacija. Pokušaj da prenesemo onaj iz SAD-a ili UK-a nikako da zaživi.


Nego, Upitnik! Pa to je moglo ići na malim ekranima do Sudnjeg dana! Ništa bolje ionako nismo smislili. A Upitnik bijaše koje ono godine!?


– Od 1997. pa do 2004. godine. Sedam godina svaki dan osim vikenda. To je bilo čudo. Sve se poklopilo i stvoren je jedan od najiskrenijih formata koji sam radio. Mislim da i danas ima mjesta na televiziji za Upitnik jer je to LIVE ONE MAN SHOW u brzom, kratkom, kvizovskom formatu. Gledatelji su rado uživo sudjelovali, a sponzori su ga voljeli.


Danas bi bio odlična odskočna daska nekim novim klincima koji se možda žele baviti ovim poslom. Ne znam možda ga netko tko isto tako razmišlja vrati u život. Bio bi to pun pogodak.