Povijesni nastup

Ivan Šarić sprema stand up show u Domu sportova: ‘Mislim da je Zagreb spreman za to’

Siniša Pavić

Foto: arhiva NL

Foto: arhiva NL

Moj tim ljudi i ja procijenili smo da je Zagreb spreman za prvu predstavu pred 3000 ljudi i kako stvari stoje, nismo pogriješili. Ostalo je još zaista malo karata. A što se tiče Velike dvorane, past će i ona kad-tad. Puno planova se vrti u mojoj glavi, kaže naš poznati stand up komičar



ZAGREB – U Maloj dvorani zagrebačkog Doma sportova 2. listopada dogodit će se, dalo bi se komotno reći, povijesni nastup. Ivan Šarić, stand up komičar, izaći će sam pred nekoliko tisuća ljudi ne bi li ih nasmijao. Toga još bilo u nas i nije.


Drugi listopada samo što nije. Mala dvorana Doma sportova čeka da masa nahrupi. Hm… Zašto Mala, a ne Velika!? I zašto posve sam, kad je lakše u dvoje, troje…?


– Koliko god se činilo da se moja stand up karijera dogodila unazad par godina, to je zapravo priča koju postepeno gradim 13 godina. Kroz godine sam otvarao vrata sve većih i većih prostora. Kad sam sa stand upom zakoračio u kazalište Kerempuh u koje stane do 550 ljudi, mislio sam »Ajmo i to probat!«. Sljedeće dvije godine istu rečenicu ponovio sam s Lisinskim i 1800 ljudi, i tako je došao red na Malu dvoranu Doma sportova. Moj tim ljudi i ja procijenili smo da je Zagreb spreman za prvu predstavu pred 3000 ljudi i kako stvari stoje, 10 dana pred nastup, nismo pogriješili. Ostalo je još zaista malo karata. A što se tiče Velike dvorane, past će i ona kad tad. Puno planova se vrti u mojoj glavi.





Dokle to seže politička korektnost? Opterećuje li komičarski posao i jesmo li pretjerali? Zapravo, koliko se Hrvati znaju smijati što generalno, što na svoj račun?


– U posljednje vrijeme primijetio sam taj desant političke korektnosti u naše medije, društvene mreže, zapravo društvo općenito. Sretan sam i ponosan na moju publiku, em zbog slobode duha, zbog izuzetne inteligencije, zbog doze bunta, zbog hrabrosti da se iskreno nasmije na šalu koja je pomalo rubna. To je publika koju sam uvijek sanjao. I da, nije moja predstava za svakoga, niti to treba biti, jer nije niti balet za svakoga.



Komičar se boji sebe


Ajmo još malo statistike, čisto da se gradivo urtvrdi; koliko ono ljudi stane u Malu dvoranu, koliko je godina karijere, koliko je nastupa, koliko je viceva, koliko znojem natopljenih košulja…?


– Dakle, kako sam rekao, prvi put stand up predstava bit će odigrana ispred 3000 ljudi. Trinaest godina karijere i upoznavanja ljudi s ovom kazališnom formom predstave. Koliko sam primjećujem, stand up kao takav postao je poznat široj javnosti tek unazad tri, četiri godine. Broj nastupa je teško zbrojiti, ali rekao bih da se sad već vrtim oko 1500 samostalnih nastupa. Broj znojem natopljenih košulja?! Ne znam, ali bio bi red da dobijem udio u dionicama neke firme koja prozvodi deterdžent za pranje rublja.


Treme, znam, uvijek ima. No, postoje li različite vrste treme? Kakva je trema pred ovaj nastup? Kad ona počinje, koliko traje i u kom trenutku je posve nestaje?


– Godinama imam neke svoje procese koje moram proći prije nego stanem na stage. Ako me pitate za onih sat vremena prije nastupa, tu je bitno smiriti glavu. Pokušati pronaći ravnotežu između zena i agresije. U tih sat vremena pokušavam posložiti sve konce i misli, a smirujem se tako da odrađujem govorne vježbe i vježbe disanja. Meni vam je to kao nekakav ulazak u ring.


Bez zidova


A čega se najviše boji jedan dobar komičar!?


– Ovo će čudno zvučat’, ali mislim da se boji samog sebe. Nema tog pritiska i nema te kritike od strane publike koja te može mučit’ kao kritika koju ja sam sebi ponekad priuštim.


Znam da prije početka nastupa imate običaj, sakriven iza zastora, pogledati kakav je profil publike. Imate li možda već razrađenu varijantu za opciju: a) više je žena u publici u najboljim godinama, b) sami su muškarci i to podšišanih hipterskih brada, c) obiteljska je neke atmosfera?


– Uvijek si spreman na sve varijante i ne znaš nikad koja te publika čeka, osim ako nije korporativni nastup za neku firmu koja me angažira. Stand up je kao živi organizam, u hodu se mijenja, stvara, cenzurira, prilagođava i osluškuje. Stand up nema zidove i ritam jako ovisi o energiji publike.


Što intimno priželjkujete od ovog nastupa? Koliko je sam prostor izazov i(li) opterećenje s obzirom na to da su nas komičari navikli na intimnije neke prostore? Može li Mala dvorana Doma sportova postati mali zadimljen klub smijeha, piva i dobre cigare?


– Može sigurno, i to mi je zapravo bila premisa od samog starta. Dvorana Lisinski u sebi ima taj grandiozan duh, i tu neku povijest koja izaziva strahopoštovanje, gdje mi je posebna čast bila što su pojedini muškarci na moju predstavu dolazili u odijelima i žene u finim haljinama. S druge strane stoji Mala dvorana Doma sportova, mjesto gdje želim da ljudi budu još opušteniji i duhom i tijelom.


Korana je čudo


Jestu li svi papirići sa šalama na broju, ili je vaša supatnica i suputnica greškom koja i ovog puta bacila u koš? Sjajno je to kako još ima zanimanja koja se nisu podala posve diktatu tehnologije. Bilježnica, notes, olovčica tu su si dalje osnovni alat, dakako uz britak um.


– Moja Korana je… Ma, ona je stvarno čudo. Kako je iz jedne cure koja nikad nije bila na stand upu, niti ju je zanimao kad smo počeli vezu, došla do žene koja je moja desna ruka kad su neki poslovi u pitanju i životni oslonac kad mi to treba, to je fenomenalno. Stan je i dalje pun papirića. Nema gdje ih ne lijepim. Kad papirić popusti, onda ona to samo skuplja u kovertice i ne baca se ništa. Kad prođe neko vrijeme, sjednem, prođem sve i napravim čistku među svim tim svojim mislima, naškrabanima na komad papira.


Sprema li se kakvih šala na račun aktualne politike, ili od politike bježite? Stvarnost svakodnevna nudi materijala, čini se, ili se i nema čovjek više kako šaliti primjerice na račun One koja čita Pipi Dugu Čarapu?


– A baš to, naša politika je toliko postala (tragi)komična da mislim kako ozbiljno ugrožava stand up kao formu. Moj stand up se uvijek okrzne na širok spektar tema, i ovisno o političkim aktualnostima bude provučena kroz moj nastup.


Rođeni ste u Zadru, studirali u Rijeci, gradu koji volite i koji vam je, kako ste jednom kazali, dao otvorenost i širinu. Dade li se u vašim šalama prepoznati to što vam je Rijeka dala?


– Teško mi je secirati svoj mozak i misli tako. Kad bih baš morao generalizirati, rekao bih da mi je Zadar dao brzinu i sarkazam, a Rijeka širinu i prostor da sve to nadogradim.