Gromoglasni pljesak i ovacije

Premijerno izveden “Sušak, Sušak”: Rijeka, mjuzikl i “ča” odavno se vole javno

Kim Cuculić

Snimio Vedran KARUZA

Snimio Vedran KARUZA

Ova predstava, nastala u koprodukciji Studija Maraton i HNK Ivana pl. Zajca, izazvala je veliki interes publike i medijsku pažnju, a za nju se traži karta više



Prvi čakavski mjuzikl »Sušak, Sušak« sinoć je pred prepunim gledalištem premijerno izveden na pozornici Hrvatskog kulturnog doma na Sušaku i to uz dugotrajne ovacije i više no oduševljene publike zbog čega su se glumačka postava i autori u nekoliko puta vraćali na poklon.


Ova predstava, nastala u koprodukciji Studija Maraton i HNK Ivana pl. Zajca, izazvala je veliki interes publike i medijsku pažnju, a za nju se traži karta više. Sinoć su se tako među publikom mogli vidjeti župan Zlatko Komadina, gradonačelnik Vojko Obersnel, predsjednica Gradskog vijeća Dorotea Pešić-Bukovac, kazališni kritičar Bojan Munjin, tajnica HGU-a podružnica Rijeka Jadranka Čubrić,  književnici Vedrana Rudan, Nedjeljko Fabrio i Nikola Petković, te glumica Ksenija Prohaska.


Autor teksta Mensur Puhovac, skladatelj Olja Dešić i redatelj Edvin Liverić toplom pričom o Sušaku, u rasponu od 1930-ih do 1970-ih godina, scenski su oživjeli ovaj danas pomalo zaboravljeni dio Rijeke. Cijela priča vrti se oko oštarije »Barba Pave«, koja se nalazi pokraj starog sušačkog kolodvora – kojeg više nema… Mjuzikl »Sušak, Sušak« donosi čitav niz prepoznatljivih i živopisnih likova. Središnji je lik vlasnik oštarije Barba Pave, kojega je upečatljivo utjelovio Mario Lipovšek Battifiaca. Barba Pave ima kći Anu, a tu počinje ljubavna priča između nje i mladog dimnjačara Lovre. Ljubavni par tumače Damir Kedžo i Katja Budimčić, a kako je završila ta ljubavna štorija nećemo otkrivati.


Omiljeni žanr




Kroz kolodvorsku oštariju prolaze i drugi stanovnici nekadašnjeg Sušaka: profesor kojeg igra Anton Plešić, Pepica u interpretaciji Olivere Baljak, Denis Brižić u ulozi željezničara, Lucio Slama kao lučki radnik, Saša Matovina u ulozi Frane partizana, Nenad Vukelić kao pop, a Mensur Puhovac kao poštar i smetlar. Unuka Ivića, koji predstavlja novu generaciju Sušačana, u alternaciji igraju dječaci Frano Živković i Jura Džida.


Osim što se »Sušakom, Sušakom« riječko kazalište nakon poduljeg vremena vraća mjuziklu kao omiljenom žanru riječke publike, na sceni je nakon poveće stanke iznova zaživjela i čakavica, a da ona lijepo zvuči pobrinula se lektorica Silvana Vranić. Za koreografiju i plesne korake zaslužni su pak Edvin Liverić i Elena Brumini. Duh nekadašnjeg Sušaka kostimima je evocirala Manuela Paladin Šabanović, a scenografijom Damir Šegota. Svjetlo je oblikovao Dalibor Fugošić. Da duh tople domaće pjesme bude onakav kakvim ga je Olja Dešić zamislio, zaduženi su članovi orkestra i zbora Opere HNK Ivana pl. Zajca, dok Studio Maraton Band čine Marko Jurić (bubanj), Dino Ivelja (kontrabas), Zoran Majstorović (gitara), Zvonimir Radišić (gitara) i Dorian Cuculić (klavijature). Aranžmanima i stilom songova i orkestralne kazališne glazbe Olja Dešić pratio je jazz razdoblje iz tridesetih, pa sve do sedamdesetih godina dvadesetog stoljeća u kojem se odvija radnja mjuzikla.   


Grad glazbe


Iako Rijeka kroz povijest pokazuje naklonost prema različitim umjetnostima, ona je definitivno grad glazbe. U svim žanrovima! Operno kazalište u ovaj je grad dovelo Puccinija, među prvima – nakon praizvedbi u svijetu – izvodilo njegova djela, na sceni riječke Opere pjevali su velikani svoga doba, gostovali orkestri i poznati dirigenti… Bilo je to krajem 19. i u prvom dijelu 20. stoljeća, a ljubav za glazbu Riječani su zadržali i nakon Drugog svjetskog rata, kad je riječki teatar sa svojom Operom dugo bio respektabilna kuća i izvan granica Jugoslavije.


Novo vrijeme iznjedrilo je nove žanrove i odgojilo novu publiku.


Riječani su među prvima gledali mjuzikle koji su osvojili najprije zapadne, a vrlo brzo i naše pozornice. Revija mjuzikla koja je magično sedamdesetih privlačila publiku u riječko kazalište – u to vrijeme (zbog obnove) smješteno u objektu sušačkog Nebodera – bila je zamašnjak u radu matičnog dramskog i pjevačkog profesionalnog ansambla, koji se upustio i u muzičko kazalište. Na sceni Nebodera – u režiji Normana Dixona, a pod dirigentskim vodstvom Dušana Prašelja – početkom sedamdesetih godina igrana je »My Fair Lady« (Eliza je umjesto koknija, govorila čakavski!), a nešto kasnije postavljen i domaći mjuzikl »Karolina Riječka« za koji je glazbu napisao Ljubo Kuntarić, naslovnu je ulogu pjevala Radojka Šverko, a režiju je potpisao mag muzičkog kazališta Vlado Štefančić.



Tradicionalna Rijeka


Mnogo godina kasnije, kad je mjuzikl već bio na našim pozornicama legitiman žanr (a u većim jugoslavenskim gradovima neka kazališta bila i specijalizirana za ovaj repertoar), Vlado Štefančić je – prisjećajući se postavljanja »Karoline Riječke« u Neboderu, pričao kako je »tradicionalna Rijeka« bila protiv mjuzikla, a protivnika je bilo i u samom kazalištu, pa su često probe kasnile zbog presječenih žica za mikrofone!


Jedna kazališna pozornica i mišljenje da mjuzikl i opera ne idu zajedno, dugo je priječilo dublje ukorjenjivanje muzičkog kazališta u Rijeci, iako je pokušaja stalno bilo – kad god su se u glumačkom ansamblu pojavili dobri pjevači. Jer, mjuzikl je dramski žanr u kojem igraju u prvom redu izvrsni glumci, koji umiju i pjevati i plesati. Kad god su glavne uloge u mjuziklima nosili operni pjevači, ta je izvedba bila glumački nedostatna. Uostalom, sjetimo se tko su bili tumači uloga u muzičkim filmovima! Uvijek sjajni i popularni glumci!


Sušačke teme


U Rijeci se devedesetih ponovo igrala »Karolina Riječka« – domaći mjuzikl rađen na tekstualnom predlošku Drage Gervaisa koji je nadopisao redatelj Lary Zappia, autor glazbe bio je Duško Rapotec Ute, naslovnu je ulogu pjevala Severina koja se pokazala izvrsnom glumicom, a partner joj je bio svestrani glumac i pjevač Galliano Pahor. Predstava je bila toliko omiljena kod publike da se za sve izvedbe tražila karta više, a bolešću Galliana Pahora ova je verzija zauvijek nestala s riječke pozornice. Muzičko kazalište grabilo je i u ozbiljne tekstualne predloške – na riječkoj su se sceni igrali i »Glembajevi« (Krležu je uglazbio Marjan Nećak) u režiji Branka Brezovca, koji je ovim djelom samo produbljivao svoja trajna istraživanja u žanru, ali riječka je publika uvijek bila sklona melodijama koje »idu u uho«, lakšim temama i (barem djelomično) sretnim završetcima. Odatle popularnost »Jalte« Milana Grgića i Alfija Kabilja, koja se u režiji Vlade Štefančića u više navrata vraćala na riječku scenu i bila omiljena kod interpreta i kod publike…

Malu ulogu Samuela, sluge u vili Aramovski, u prvoj je verziji »Jalte« godinama igrao Alija Puhovac, član zbora riječke Opere, odan kazalištu i Sušaku, gdje je kao mladić došao posljednjih dana Drugog svjetskog rata. Među prvima je bio angažiran u zboru kazališta, na Sušaku je upoznao i svoju suprugu, tu su mu se rodili sinovi, koji su čitav život slušali priče o Sušaku i ljudima koji su činili njegovu povijest.


Dio tih priča Mensur Puhovac (koji je stopama oca danas član zbora riječke Opere), uvrstio je u predložak mjuzikla »Sušak, Sušak«. Predstava se igra u sušačkom Neboderu, na istoj sceni na kojoj su nastajali neki od spomenutih mjuzikala, samo je danas protivnika ovog žanra puno manje, a publika pokazuje iznimno zanimanje za sušačke teme. Mjuzikl zvučnog imena »Sušak, Sušak« (koje podsjeća na Fossov muzički film), publika ispraća pljeskom i radosnim osmijesima na licu. Tako je bilo na otvorenim generalnim probama koje su gotovo do posljednjeg mjesta ispunile Neboder, tako je bilo i na premijeri, a na blagajni kažu da su i reprize rasprodane.