S Riječaninom sa zagrebačkom adresom Davorom Wordom Ćikovićem suosnivačem PS TransForm, voditelja hip hopa i akrobatike čiju smo plesnu skupinu Transform Crew gledali na Supertalentu, razgovarali smo nakon pobjede.

Naš nam je sugovornik ovom prigodom otkrio što mu znači pobjeda na Supertalentu, kako je započeo karijeru plesača, koliko trenira, ali i što voli čitati i gledati na filmskom platnu.

Za početak recite nam kako ste doživjeli postignuti uspjeh u tv showu Supertalent i što vam on znači?

– Uvijek je najljepši osjećaj kad tvoj rad prepoznaju i prate ljudi iz tvoga kraja. Svoju grupu sam prvi put, i jedini do ove godine, vodio na Supertalent 2016. kad sam također ušao u tu priču bez previše očekivanja i samo s nadanjem da ćemo proći audiciju, to mi je bila želja, a kasnije, što se dogodi, dogodi se. Međutim i tada smo na audiciji dobili zlatni gumb i bili izvan sebe jer je to meni i ljudima oko mene predstavljao veliki uspjeh, s obzirom da se u ovih sedam sezona prijavilo more plesnih grupa, studija i pojedinih plesnih talenata. Tada smo imali gotovo savršeni put sve do finala jer smo bili dosta eksponirani u medijima, tako da smo u polufinalu dobili direktan prolaz s preko 40 posto ukupnih glasova i u finalu smo na kraju završili na drugom mjestu. Iskreno, nisam vjerovao da bi se isti ili sličan scenarij zlatnog gumba mogao dogoditi i na našem drugom pojavljivanju na Supertalentu, jer znam da u Hrvatskoj to nitko još nije uspio, a u svijetu je, po našem saznanju, osim nas to postigla još samo jedna osoba. Odmah sam ušao u tu bitku znajući da je takav scenarij s dva zlatna gumba nemoguć, posebno ne ove sezone kad ima više stotina kandidata koji su fenomenalni svaki na svoj način. Jedino za što smo se borili je 4 DA i prolaz dalje. Na taj sam način i psihički pripremao svoje plesače. Ali trenutak kad je to došlo… Zlatni gumb može biti znak izvrsnosti, ali može biti i sreća, može biti trenutak kad te netko primijeti ili samo trenutak kad se sve posloži savršeno i sve odradi kako treba. Drugi zlatni gumb i to još zaredom, više nije sreća, više nije samo jedan trenutak i više nije situacija u kojoj se sve posloži. To predstavlja čvrsti dokaz meni i svim ljudima s kojima radim da smo na dobrom putu i da sve radimo i više nego samo dobro.

Plesna pozadina

Ispričajte nam povijest vaše plesne grupe. Iz Rijeke ste, ali živite u Zagrebu. Kad ste počeli živjeti u Zagrebu i što vas je motiviralo da se tamo preselite?

– Još prije šest, sedam godina radio sam u sedam plesnih studija paralelno kao trener, plesač i koreograf. Već duže vrijeme sam promatrao i proučavao plesnu scenu u Hrvatskoj i moram priznati, nisam bio pretjerano zadovoljan njome, prilikama koje dobivaju naši plesači, obrazovanjem, kao ni događajima na kojima se mogu istaknuti ili učiti od drugih. Imamo jako puno talenata, jako puno teških i marljivih radnika i jako malo prilika da se te ljude primijeti. Cijelo vrijeme imajući na umu da ako želim išta mijenjati, moram krenuti od sebe, bez puno riječi, ali s jako puno djela, imao sam svoju viziju i htio sam dati svoj doprinos Hrvatskoj plesnoj sceni. Htio sam biti ta promjena koju smo svi trebali vidjeti oko sebe. Upravo zato sam otvorio svoju grupu od svega osam ljudi koje sam samostalno, pod svojim imenom gradio kao plesače. Uvijek u plesnom svijetu ako ste plesač jednog plesnog stila i želite se okušati ili nešto otplesati u drugom plesnom stilu, najčešće se može prepoznati koji je vaš primarni plesni stil zbog načina treniranja i usredotočenosti na jedan stil. To je jedna od stvari koju sam htio promijeniti kod svojih plesača. Upravo iz tog razloga tu grupu koju sam vodio sam nazvao TransForm. Htio sam da ljudi u mom plesnom studiju dobiju općenitije obrazovanje iz više plesnih stilova i da se kasnije opredijele za onaj koji im najviše odgovara. Također, htio sam da se kasnije mogu »transformirati« iz jednog plesnog stila u drugi toliko dobro da se ne primijeti njihova prava plesna pozadina. Volim reći da sam tada upoznao i svoju sadašnju poslovnu partnericu i najbolju prijateljicu Ivanu Rončević koja je bila hrabra i spremna ostaviti svoj uredski, siguran posao i krenuti sa mnom u tu priču ne znajući gdje ćemo završiti. Grupu od osam ljudi službeno smo pretvorili u Plesni studio TransForm. Nagrade s raznih natjecanja počele su stizati, od najčešćeg prvog mjesta pa do onih posebnih nagrada za najbolju koreografiju natjecanja, najboljeg koreografa, najbolju sceničnost, pa i dvostruku nagradu za najboljeg trenera i pedagoga na svjetskom natjecanju. Plesnom studiju i razvijanju koreografija posvetili smo se u potpunosti bez definiranog radnog vremena. Ponekad smo planirali, trenirali i radili na koreografijama osam do deset sati dnevno, ali sve češće se događalo da smo u dvorani provodili vrijeme doslovno od jutra do mraka. Vjerujem da se iskren rad i potpuna posvećenost jednom cilju uvijek prepozna. S nagradama i priznanjima stizalo je i sve više mladih ljudi koji su se htjeli priključiti nama i našoj plesnoj priči. Dvije godine nakon otvorenja Plesnog studija otvorili smo i svoj Plesni centar, dvije predivne dvorane gdje smo mogli omogućiti sebi i drugima nesmetan boravak i treniranje bez dodatnih obveza i ograničenja. I evo nas danas. Plesni studio TransForm već petu godinu zaredom niže uspjehe na raznim natjecanjima, nastupima i u raznim organizacijama usmjerenim uglavnom prema edukaciji mladih.

Akrobacije na ulici

Kad ste počeli plesati i što vas je privuklo plesu?

– Sjećam se kad sam prije nekih dvadesetak godina kao osnovnoškolac u OŠ Zamet u Rijeci po riječkim ulicama izvodio razne akrobacije. Uvijek sam imao smjelosti isprobavati svakojake vratolomije i imao sam sposobnost brzog učenja istih. Gotovo i bez straha sam se bacao na razne načine i dočekao bi se ili na ruke ili na noge. Tada sam još redovito pohađao karate i borilačke vještine u sad već kultnom Karate klubu Zamet, a onda kad nisam bio na treningu ili u školi, pokazivao sam prijateljima što sam novo naučio. S vremenom su me i okarakterizirali kao kvartovskog akrobata koji tu i tamo zabavlja ljude. Volio sam i glazbu, najčešće je to bio hip hop ili neki spoj hip hopa i rocka. Uvijek me je privlačila ta povezanost akrobacija i muzikalnosti pa mi nije dugo trebalo da, najprije preko televizije, a onda preko stranih plesnih grupa u Opatiji koje su dolazile plesati na ulici usred turističke sezone, primijetim breakdance ili bboying kao disciplinu koju očajnički želim naučiti. Ne znam točan trenutak kad ni kako se to dogodilo, ali znam da sam s vremenom postao zaluđen plesom, posebno akrobatskim dijelom. To je postala moja opsesija. S njom se i rodio prvi veliki problem – nije me imao tko trenirati, niti gledati dajući mi upute da li nešto radim točno ili krivo. Pretražio sam doslovno cijelu Rijeku ne bih li našao sport, umjetnost ili disciplinu koja je barem slična onome što ja želim naučiti. Bezuspješno. Skoro svakodnevno sam trenirao sam sa sobom ne znajući što radim niti kako se izvode svi ti elementi istovremeno sanjareći da sam na velikim pozornicama pred tisućama ljudi.

Znao sam da će se s mojom upornošću jednom to i dogoditi. Tada sam jednoga dana na televiziji vidio reportažu breakera iz Zagreba i pomislio: »To je to – moram biti tamo kako bih učio breakdance«, te u postignutom dogovoru s roditeljima se prebacio u Zagreb u školu. Odmah pri dolasku, potražio sam klub u kojem sam počeo trenirati, ubrzo i dva, tri puta dnevno. Imao sam sreću da je moj prvi trener, ujedno i jedan od mojih plesnih idola, bio pokojni Goran Kolarek, ikona hrvatskog bboyinga od kojeg sam osim tehnike raznih plesnih elemenata naučio i lifestyle koji svaki dobar plesač mora imati. Već sam se s petnaest godina počeo profesionalno baviti plesom, plešući na raznim koncertima i turnejama najviše grupe Colonia, ali i ostalih poput Nine Badrić, Tonija Cetinskog, Tram 11 i raznih drugih izvođača, snimao razne spotove i plesao na raznim događanjima i u tv emisijama. Nije mi trebalo dugo da otkrijem i ostale plesne stilove, te sam se ubrzo našao u kazalištu kao plesač, akrobat, a kasnije i kao glumac, počeo sam voditi plesne grupe i koreografirati. Sve je ubrzo izašlo iz okvira samo breaka i preraslo u ples općenito. Počeo sam živjeti ples, putovati na razne edukacije, razna natjecanja i dobivao sam mnoge plesne i koreografske poslove u Hrvatskoj i inozemstvu.

Moja riječka žrtva

Nedostaje li vam Rijeka i što vam najviše nedostaje?

– Naravno da nedostaje. Iako svakih par tjedana do par mjeseci, ovisno o poslu, dolazim doma, i dalje nije dovoljno. Nikad i ne bi bilo dovoljno. Ima ta jedna stvar, ja je zovem »moja riječka žrtva«, koju morate dati kad iz rodnog kraja odete negdje drugdje u potrazi za znanjem, uspjehom, a vjerujem da je tako i s poslom i boljim životom. Sve svoje uspomene koje imam, sve događaje i sve pustolovine imam iz Rijeke, s prijateljima, s familijom, u svom domu ili na riječkim ulicama. Sve što sam tada poznavao bilo je vezano za Rijeku i često sam u svojim mladenačkim danima mislio da će tako i ostati cijeli moj život. Bio sam očaran umjetnošću, plesnom disciplinom u kojoj sam vidio sebe i svoj put i zbog koje sam morao barem privremeno, kasnije i trajnije, napustiti Rijeku da bih ostvario svoj cilj. Dolazio sam doma dosta često, roditelji su me još češće dolazili posjećivati u Zagreb, brinući se o meni i opskrbljujući me hrpom namirnica svaki puta kad bi došli. Iako to nisam primjećivao odmah, ali svaki put kad sam dolazio u Rijeku nešto se promijenilo. Prijatelji, društvo u kojem sam se nalazio, moji roditelji, moja familija. Svi oni su mi imali toliko toga za ispričati svaki put kad bih došao da sam bio presretan upijati sve to, ali istovremeno i tužan. Promijene su postale sve vidljivije na njima, pa i na ulicama Rijeke. Toliko toga se izdogađalo, toliko toga se promijenilo, a ja nisam bio dio toga. Bio sam u svom svijetu uvijek između treninga, nastupa i škole. Ganjao sam uspjeh i karijeru, samo na to sam i mislio. Priče mojih prijatelja, mog društva su se nastavile, ali ja više nisam bio u njima, ni približno koliko sam htio. Sve češće sam se pitao je li vrijedno toga, da mi netko ponudi da prođem sve ispočetka bih li prihvatio isti put. Duboko u sebi znao sam da je vrijedno, znao sam da će jednog dana ta žrtva dobiti smisao. Nostalgija. Fali mi obitelj, nedostaju mi prijatelji, ali najviše vrijeme s njima za koje znam da ga neću dobiti natrag. Iskreno, to je ujedno i jedan od mojih najvećih strahova – doći će dan kad ću htjeti dati sve što sam postigao samo da dobijem jednu minutu tog izgubljenog vremena.

Dijete prosvjetara

Koju ste školu završili, što volite čitati, slušati od glazbe, koje filmove preferirate i kako najradije provodite slobodno vrijeme?

– Završio sam Osnovnu školu Zamet u Rijeci, uvijek to s ponosom volim istaknuti. Moja mama je profesorica u Osnovnoj školi Srdoči, pa sam dosta često i tamo provodio vrijeme. Tata mi je radio na Filozofskom fakultetu u Rijeci, oduvijek sam okarakteriziran kao dijete prosvjetara što je automatski stavilo i velika očekivanja na moja leđa. U Zagrebu sam upisao i završio Klasičnu gimnaziju, baveći se plesom kroz cijelu srednju školu. Sa sedamnaest godina sam počeo raditi u kazalištu kao plesač, akrobat i glumac što mi je postalo i jedna od ljubavi unutar plesne branše. Što se knjiga tiče, u zadnje vrijeme jako puno čitam knjige koje guraju u poduzetnički smjer, s obzirom da je jedan od mojih poslova vezan za plesni menadžment i poduzetništvo. Radim na novim planovima koji mi doslovno svakodnevno padaju na pamet, radim na novim koreografijama koje volim dovesti do prividnog savršenstva. Vodim studio s već više od 900 aktivnih članova – čekamo magičnu brojku od 1000, uskoro krećem i s režiranjem svoje prve predstave. Više o tome, uskoro. Bavim se fitnesom, pa mi i to oduzme dva sata treninga dnevno. Uglavnom, prilično velik dio dana mi otpadne na sve nabrojano. Ipak, postoje dva, tri perioda u godini kad ostavim sve po strani na dva tjedna i pobjegnem doma i zatvorim se u kuću gdje s nećacima Matteom i Lucijanom gledam filmove, serije i igram igrice na kompjuteru ili Playstationu po cijele dane. To je naš ispušni ventil i naš zajednički hobi. Više i ne mogu zamisliti svoje slobodno vrijeme bez njih i bez toga. Sa starijim nećakom, Matteom iskorištavam priliku da barem tri do četri puta odemo u kino i pogledamo sve filmove koji su nam na repertoaru. Da, u tim periodima sam baš lijeno »dijete«.

Koliko često vježbate, kako se odvija trening i koliko pazite na prehranu? Imate li možda neki recept koji biste nam ustupili?

– Što se treninga tiče, imam dva obavezna fitnes treninga dnevno za šta je zadužen moj trener za fizičku pripremu Boris Cvilinder iz Ultimate Performance Gyma u Zagrebu, ostalo vrijeme provodim u dvorani po potrebi i s obzirom na obveze koje imam taj dan. U vrijeme priprema za natjecanja i malo važnije nastupe, u dvorani sam većinu dana jer u tu jednadžbu treninga ulazi i kreativni proces stvaranja koreografije, za šta smo zaduženi Ivana i ja. Moramo pripremiti sve treninge i materijal koji će drugi plesači učiti na treninzima i probama. A onda opet u studiju vodim sedam grupa, po tri treninga tjedno svaka, tako da mogu reći da je to prilično fizički aktivan posao. Što se vođenja plesnih proba za važnije nastupe tiče, perfekcionist sam i svoje plesače uvježbavam s perfekcionističkim viđenjem stvari iz više kuteva. Uvijek postoje sitnice koje imamo za popraviti, na nekima inzistiram, uvijek postoji više vremena koje možemo utrošiti uvježbavajući, ali i uvijek izbjegavam te dvije riječi koje po mom viđenju poništavaju izvrsnost i simboliziraju prosječnost, a to su: »Dobro je«. Na prehranu pazim ovisno o razdobljima, kad dođu burna razdoblja, prehranu baziram na povrću i žitaricama, inače ne bih toliko lako izdržao tempo, a opet kad su laganija razdoblja, znam se opustiti, ali ne previše. Mislim da nije toliko do nekih specijalnih recepata, pa ni u brojanju kalorija koliko do svjesnosti onoga što jedemo i supstituciji trenutnih namirnica s onim zdravijim koje donose više učinka.

Ispušni ventil

Rekli ste da snimate sinkronizaciju za animirani film. Za kraj razgovora otkrijte nam čime se još bavite?

– Da, sinkroniziram crtiće, serije i filmove. Vjerojatno ste već gledali neku seriju ili crtani s mojim glasom jer mali broj nas sinkronizira većinu toga na hrvatskim tv programima. Uvijek sam kao dijete, a da budem iskren i kasnije kao odrastao, gledao crtiće, uglavnom one s borilačkim vještinama kao što su »Teenage Mutant Ninja Turtles«, »Spiderman«, »Batman«, »Ninjago« i ostale. I uvijek sam oponašao njihov glas. Kao klinac nisam mogao ni sanjati da ću jednoga dana upravo ja dati glas glavnim likovima u tim crtićima. Od sinkronizacije, preko treniranja drugih, do glume u kazalištima, koreografiranja i plesnih nastupa na velikim pozornicama, mogu reći da sam blagoslovljen što živim i radim one poslove koje sam kao klinac doslovno maštao i sanjao.