Što mislite o »narodnjacima«?

– Razumijem njihovu publiku, donekle. To je neupućenomu alternativa tehnološkom užasu ili srednjostrujaškomu kiču. Govori se da je glazba spoj apolonijskoga i dionizijskoga, pa Apolon je danas utekao i smrznuo se u hladnoći profesionalne manipulacije, a Dioniz više ne pije vino, nego guta tablete, pa se posve usvinjio. Čovjeku treba sve to, ali usklađeno i kultivirano, a koji put iskonski i arhajski. Današnji je oblik »konzumacije« tih pseudoglazbenih mantra kao scena iz Pinokija kad dječaci piju pivo i puše, pa im naraste rep.

Nisam baš neki taktičar

Ujedno želim da se ozbiljnije počne s plasmanom programa na međunarodnoj sceni. Važno je da svi budemo svjesni konteksta u kojemu se krećemo. Ovu smo sezonu počeli gostovanjem u Sloveniji, u svibnju idemo u Belgiju, oba su gostovanja u okružju najboljih europskih zborova, a priredili smo i radionicu za studente dirigiranja iz Njemačke, Finske i Švicarske pod mentorstvom vodećih europskih zborovođa i pedagoga.

Taj je sraz nas s jedne i europske zborske kreme s druge strane bio vrlo zanimljiv i uvelike je podsjećao na stanje u kojemu se Hrvatska općenito nalazi s obzirom na europsko okruženje i integracije. Naravno da zbor treba mnogo toga naučiti i primijeniti, ponajprije u pogledu preispitivanja profesionalne higijene i općega funkcioniranja. Očito je da to u kolega sa sjeverozapada daje rezultate, ali (a to se vidjelo i po reakcijama naših gostiju) ono je što nam je u početnoj ponudi vrlo vrijedno i jednako tako fascinantno.

Mislim da nitko ne bi htio da se Zbor HRT-a pretvori u osrednju presliku kojega zapadnog ili baltičkog zbora, trebamo pokušati i uspjeti u ostvarivanju naših vječitih talenta i postati ostvarenima i zrelima njegujući naše posebnosti te dovevši se u red u onim pitanjima koja svi skupa dobro poznajemo kao negativan dio mentaliteta. 

Radili ste s mnogim orkestrima, s mnogim zborovima, manjim i većim. Koja je Vaša taktika, kakav pristup poslu?

– Nisam baš neki taktičar. Radim iskreno ono što mislim da treba i stavljam glazbu, njezin smisao, izraz i komunikaciju u središte rada. To nije uvijek mudro: više je puta jednostavnije i i brže doći do rezultata organizirajući ljude, nego čineći ih svojim suradnicima, ali za mene u tome ima nešto iskonski gadljivo. Ostat ću utopist, barem još neko vrijeme.

Kad ste se počeli baviti glazbom? Jeste li odmah znali da jednoga dana želite biti dirigent?

– Glazbom sam se počeo baviti zarana, po obiteljskom automatizmu, a o dirigiranju sam prvi put promislio tek potkraj srednje škole. Privukao me repertoar i obilje zvukovnih uzbuđenja koja nude ansambli različitih vrsta, a ne poziv dirigiranja sam po sebi.

Vaš je djed također bio skladatelj i ne samo to.

– Da, on je bio mnogo toga: po pozivu skladatelj, po zanimanju dirigent, pedagog i kulturni pregalac… Nema toga posla kojega se nije latio ili ga se morao latiti u razdoblju nakon rata. Obnavljao je i kazališta i ansamble, repertoare, djecu privlačio u muzičke škole te bio ravnateljem i pravi epicentrom kulture kamo god bi stigao. Iza sebe je ostavio pozamašan opus, njegova se vokalna lirika i zborska glazba već ugnijezdila na repertoaru, a komorna glazba te vokalno-instrumentalna djela i opera još čekaju. Da dočekaju svjetla pozornice, to je i moja zadaća.

Umara me dopisivanje

I Vi ste pravi renesansni tip: dirigent, skladatelj, umjetnički voditelj, pjevač i pijanist. Zbog čega volite sve svoje poslove? Imate li omiljeni ?

– Pa, malo ste previše toga napisali. Da, sviram klavir, ali nisam pijanist. Dirigent i umjetnički voditelj, to je samo malo komornija nota… Zapravo nemam omiljenih vidova glazbe. Sve volim jednako.

Umorite li se ikad od svih svojih poslova?

– Umara me samo računalo, dopisivanje, intervjui.

Imate li nekad tremu?

– Na neki čudan način trema se pojavljuje i nestaje s obzirom na to koliko sam siguran u to da sam se u nekome pitanju razvio. Ako posumnjam u svoj rast, ona se javi odmah. Iskreno, ona je kod mene nekakav zdravi pokazatelj kojim me podsvijest podsjeća da varam sam sebe i da nešto nisam dovoljno dobro učinio. To je valjda odlika ziheraša, što me čudi jer sam prilično pustolovne naravi, samo ne kad je riječ o odgovornosti za druge.

Koji su Vaši omiljeni podvizi iz kategorije »uradi sam«, a koji kuharski ili planinarski?

– Svako je kuhanje podvig, pogotovo napraviti naoko ni iz čega nešto slasno i neočekivano. Općenito volim raditi rukotvorine i dragi su mi kućanski majstorluci, samo za to sad nemam vremena, a planine su mi postale rijetke ptice.