Snimio: Nenad REBERŠAK
Naši mozgovi su takvi da je tu toliko ladica i da ponekad da bi ušao u jednu moraš isprazniti drugu. Pa ti se ispremiješaju, k'o čarape
Štono bi se reklo – zna se! Svaki dana, malo iza 18 sati, Prvi program HTV-a i kviz »Potjera«. Lovina s jedne strane, lovci i lovkinja s druge. Pa, ko će koga uloviti znanjem, a sve uz rutinersko vođenje Tarika Filipovića. Za naše posjete snimala je vrijedna ekipa 561. emisiju.
– Sada smo već brojem emisija sustigli »Milijunaša«, makar on nije išao u dnevnom ritmu već dvaput tjedno. Ali, dišemo za vratom »Najslabijoj karici«. Nje smo u šest sezona napravili 1008 emisija i tako isproducirali najveći broj emisija nakon britanskog originala. S »Potjerom« smo na dobrom putu. Uskoro dolazimo do 600. emisije – kazuje nam urednik Igor Grković.
Ako itko zna, on zna, s obzirom da je još 1997. godine, kako kaže, zaglavio iza kamere s »Upitnikom« u zemlji koja, pravo veli, ima ‘urednika kvizova’ koliko i ‘nogometnih selektora’. Što se pak »Potjere« tiče, velimo mu kako nam se u početku činilo da se format i neće primiti među pukom. Danas, međutim, gledanost uredno raste i popela se na desetak posto. Odnosno, 400.000 ljudi to uredno gleda.
– Svakom formatu treba vremena. Veliku ulogu igra kontinuitet kvalitete koji je vidljiv od prve emisije. U prvoj sezoni smo išli samo dvaput tjedno, tako da smo i sami, s uredničke sadržajne strane, format od prve sezone gradili – kaže Grković.
Tarik Filipović i opet je bio dobre volje.
– Trudimo se da svaka emisija bude drugačija. I u životu, seksu, intimi, vezi, u svemu kad se prepustiš monotoniji ne valja. Tako da smo svježi, a dok smo svježi gledat će nas, a bit ćemo svježi dok nas žele gledati. Uvijek napravimo dramaturgiju spontano. Nešto se dogodi na početku, uhvatimo se nekog motiva i vozimo do kraja – priča Flipović.
Tarik je jedan od onih koji je uvijek znao da će »Potjera« uspjeti. Jer, kaže, dramaturški je to kviz kvalitetniji od svih koje ja radio. A Zibar!?
– Zibarica je mezimica, jedina naša dama i pazimo je i mazimo koliko možemo. Ma o njoj stvarno sve najbolje. Ona je i frend, i super surađujemo, i ovdje i kad smo vani – kaže Filipović.
I JEST, istina je, nezabilježena u dosadašnjim kviz formatima, da svakim danom kvizu prilaze i oni koji ga prije nisu gledali, neki zbog sve bolje strukturiranih timova, neki zbog razine kvalitete, neki zbog lovaca.
– Privlačnost formata je i u tome što se ovdje ‘lovca’ ne čeka svakih desetak emisija, ovdje je lovac u svakoj emisiji. Ljudi vole gledati super znalce. Doduše, lovcima ne bi bio previše u koži jer svaki dan prezentirati vlastito znanje pred najširim auditorijem, nije baš najlakša stvar na svijetu – ističe Grković.
Ono što, međutim, upada u oči je kronična brojčana nadmoć muškaraca među natjecateljima.
– Mislim da su žene puno opreznije i u životu, i u poslu, i svojim privatnim hobijima, pa se puno teže odlučuju prijaviti. I kada se gledaju prijave, žene se prijavljuju u nekakvih 25 posto, ostalih 75 posto prijava su muškarci. To je bio problem sa svim kvizovima, pogotovo s dugoročnim koji idu iz dana u dana i gdje je određena natjecateljska baza potrebna na duži niz sezona – detektira i Grković.
Ona koja se nije bojala prijaviti je zato – Morana Zibar! Lovkinja! Jedina lovkinja među tri lovca!– Budući da je jedina djevojka, nju posebno štujemo, volimo i pazimo. Ona je jako inteligentna, jako dobro hvata sve te silnice u studiju i mislim da je na neki način najkritičnija prema sebi i svojim nastupima. Strašno joj teško padne kada ne pruži dobru partiju. Nastoji izvlačiti pouke iz nekakvih malo manje boljih nastupa i to uspijeva nadoknaditi u svakoj slijedećoj emisiji – na to će Grković
ULOVILI smo lovkinju nakon šminkanja za snimanje, a prije ulaska u studio. Lovkinju ornu za igru, ornu za razgovor!
Je li vam dosadilo više!?
– Haha, ma kakvi! Taj dan kad sve prestane, bit će teška depresija.
Više mislim na to muško, lovačko društvo, nego na kviz ko kviz.
– Ma dobro, to sam već naučila trpjeti.
Ima oko mene svijeta koji mi dade naputak da vas pitam zbog čega ste tako ozbiljni, i vi i vaši kolege lovci. Makar, meni se uopće to ne čini tako ozbiljnim.
– Ni ja nas tako ne doživljavam, ali često i mene pitaju isto na tržnici i u dućanu. Uloga to zahtjeva, ima tu malo glume. Kad se pogleda britanski original, njihove lovce, mi smo smo mucice mile, zabavne i neozbiljne. Tamo je to puno, puno ozbiljnije. Oni su hladni, sveznajući i nema puno ćaskanja, pošalica.
Tarik zato sa svakim od vas gradi neku svoju priču. Koja veza veže vas i njega, što je temelj vašeg odnosa?
– Ha! On je u jednom intervju rekao da sam mu ja kao nekakva nestašna kći, voli me, ali bi me i špotao. Jedino sam žensko, malo ima zezancije na temu spola. S njim sam skroz opuštena, šale na moj račun, na njegov, račun sviju nas, dapače.
Jasenka Gajić uspjela je doći do »Potjere«. Kako nam reče, deset godina joj je trebalo da se odvaži, deset godina koliko je prošlo od njene pobjede u »Najslabijoj karici«.
Tempo snimanja je žestok, no udara li se svejedno glavom u zid kad se štogod lagano pogriješi ili ne zna?
– To se doma radi. Noćima se vrtim. A onda me još nazove i moja mama i kritizira. Ma, nakon toliko »Potjera« u nogama nećeš se razapeti nakon svake pogreške, nema smisla. Volim pogledati njemačku »Potjeru«, englesku, i onda vidiš da su i oni ljudi, da i oni griješe, pa se nekako osjećaš normalnije. Dean je odličan primjer, on može stići 17 koraka samo tako, a može tako glupo izgubiti na osam, ili deset i opet će sve shvatiti kao igru. Često me zna ‘zašamarat’: »Ma pusti to, što se grizeš, sve je to samo igra!« Tako bi trebalo biti.
Klasičan je vaš put do kvizašice. Sve krene s »Kviskotekom»…. No, štreberica postajete tek u srednjoj školi.
– I to od drugog razreda. Do tada sam se provlačila s četvorkom.
Odakle ta glad za znanjem, za svim pa i trivijalom?
– U današnjem fizičkom svijetu ništa više nije trivijalno, pa ni boja haljine Lady Gage.
Ili boja zvana Kolinda blue!
– Jednako su važne kao i Aristotelova djela. Neki stari kviskotekaši to ne mogu razumjeti, ali to je tako. Nema više trivijalnosti. A glad za znanjem? Jedinica, živjela preko puta knjižnice, roditelji rade i nemaš što već samo čitanje, čitanje, čitanje.
I sada uistinu znate pobrojati imena sve djece Matthew McConaugheya?
– U jednom trenutku sam znala. Već mi se miješaju, njegova, pa djeca Brada Pita… Naši mozgovi su takvi da je tu toliko ladica i da ponekad da bi ušao u jednu moraš isprazniti drugu. Pa ti se ispremiješaju, k’o čarape.
Ali, što se hrane tiče tu ne treba ništa vaditi iz ladica.
– Tu imam veliku smočnicu u glavi i samo trpam, haha.
ZGODNA je ta vaša ljubav prema jelu i pilu, blog o hrani, pa činjenica da ste jedna od tri »Čašne sestre« koje znaju sve o vinima.
– To je moj dvostruki život izvan kviza. To je ljubav koja se također polako rađala. Najprije malo gledanja Karapandže četvrtkom, pa nekakvi vlastiti kulinarski prvi pokušaji i onda vidiš da postoji cijeli svijet prepun prefine hrane i da to treba istražiti.
Slobodna ste umjetnica, freelancer. Prevodite, pišete, snimate, a kćeri Katji pet godina. Stigne li se!?
– Jako, jako teško, ponekad ni meni nije jasno kako, ali valjda sam takav tip osobe. Oduvijek sam imala tri izvanškolske aktivnosti. Nekad je naporno, nekad ne znaš gdje si, zna se dogoditi da dođem negdje na krivi datum ili potpuno zaboravim kad je nešto, ali to me drži.
Znači, lovci su ljudi od krvi i mesa.
– I sala, haha.
A što mora imati dobar kvizaš?
– Mora ne biti štreber. Mora biti otvoren za sve, shvatiti da učiš iskustvom. Informacija vreba na svakom uglu. Ne smije se zatvoriti u neku svoju kulu bjelokosnu. Najbolji kvizaši idu među ljude, imaju svoj život! Stalna znatiželja i zaigranost, to je ono najbitnije.
Ljute li se katkad kvizaši kad ih ne ide?
– Ljute. Većinom muški svijet. Točno vidiš da je tu i ljubomore, sujete, klanova. Zanimljivo je.
Nešto vam se smije »brk« dok to govorite.
– Haha, smiješni su ponekad kako shvaćaju sve to malo ozbiljnije nego bi trebali.
Kvizašica je, na žalost, manje.
– Valjda se od nas još uvijek neke druge uloge očekuju. Manje nas je, na tri, četiri muška jedna žena. To je još i dobro, prije je bilo i lošije. Ali, dolaze mladi, pa će valjda i žena biti sve više.
ONDA ćete i kćer u to gurnuti?
– Jedva čekam! San mi je da svaka ima svoju ekipu, pa da se međusobno natječemo na nekom kvizu. Da ja dokazujem da nisam staro gvožđe, a njoj da je najveći gušt da mamu spraši.
Vara li me dojam ili vam, svim lovcima, sport nekako najslabije ide?
– Rekla bih da je tako. Osim novog lovca Mladena koji će nam malo osvjetlati obraz. Ja sam pogotovo tu slaba. Što te manje u životu zanima, to najmanje znaš. Dobro plivam u kulturnim sadržajima, književnost, glazba, film. Samo da nije sport i prirodne znanosti. Doduše, nešto ću i nabost, nije da neću.
Dade li se generalno kazati kakav to profil natjecatelja dolazi u »Potjeru«?
– Dolaze stvarno svakakvi profili ljudi. Mislim da je najviše studenata, muškaraca srednje dobi, a najmanje žena srednje dobi.
Kad se nama muškarcima nije problem obrukat javno.
Zanimljiva je ta igra riječima lovaca i voditelja, ništa tu nije strogo zadano već je sve njihova talenta djelo.
– Ako ide ide, ako ne ide ne ide. Tako je to u životu – poručila je za kraja natjecateljima Morana Zibar.
Prije toga je urbi et orbi podsjetila kako bi, da je živ, baš taj dan rođendan slavio Bruce Lee.
– Ide to snimanje fino brzo, valjana ste ekipa – šapćemo Branki Šimunović, jednoj od marljivih članica ekipe koja je iza kamere kviza.
– Kvizaši su valjani ljudi – na to će ona.
