Ususret Rovinj Jazz Festivalu

Jane Monheit i Nicholas Payton: Svaki osjećaj može se pretočiti u glazbu

Davor Hrvoj

Jane Monheit

Jane Monheit

Divno je kad nas publika stvarno sluša, kad je sjedinjena s nama, ali kad tijekom koncerta ljudi razgovaraju međusobno ili mobitelom, to može biti vrlo frustrirajuće. Srećom to se ne događa često. Ništa nije važnije od običnog starog slušanja



Često uspoređivana s Ellom Fitzgerald i Dianom Krall, Jane Monheit je jedna od najznačajnijih jazz pjevačica mlađeg naraštaja, redovito uvrštavana na najviše pozicije na ljestvicama. Ostvarila je suradnje s uglednicima jazza i brazilske glazbe kao što su John Pizzarelli, Terence Blanchard, Michael Buble i Ivan Lins, te s mnogobrojnim simfonijskim orkestrima.


Dobitnik Grammyja, Nicholas Payton je jedan od najboljih jazz trubača, poznat po intenzitetu svirki, ali i liričnom pristupu. Surađivao je s glasovitim jazzistima poput Arta Blakeya, Herbieja Hancocka i drugima, te bio član Lincoln Center Jazz Orchestra i drugih big bandova. Svirao je i s glazbenicima drugih žanrova kao što su Ray Charles, Allen Toussaint i Dr. John.


Jane Monheit i Nicholas Payton nedugo su se udružili i snimili CD »The Songbook Sessions – Ella Fitzgerald«. Na koncertu u Rovinju, 16. srpnja u dvorištu bivšeg TDR-a, izvodit će djela s tog, njihovog prvog zajedničkog albuma.


Naslijeđe Elle Fitzgerald




Što publika može očekivati od vašeg koncerta na Rovinj Jazz Festivalu?


Jane Monheit: Bit ću posebno uzbuđena jer će to biti prvi put da nastupam u Hrvatskoj. To će biti zaista velik šou. Naime, bend Nicholasa Paytona sastavljen je od glazbenih zvijezda s kojima doista uživam surađivati. Usredotočit ću se uglavnom na pjesme s mojeg novog albuma koji je »Nick« producirao.


Nicholas Payton: Publika bi trebala doći bez očekivanja i biti otvorena za trenutak i sudjelovanje u zajedništvu glazbe. Treba se opustiti i uživati jer svake je večeri drugačije. Izvodit ćemo skladbe s novog albuma koji smo snimili s Jane, kao i neke s mojih projekata. Radi se o standardima i originalima. I ja sam uzbuđen što ću prvi put doći u Hrvatsku.


Koja iskustva donosite iz ove suradnje?


Jane Monheit: Oduševljena sam i počašćena što imam priliku surađivati s »Nickom« jer se godinama divim njegovu stvaralaštvu. Njegovo poznavanje povijesti naše glazbe je beskrajno, kao i njegovi utjecaji u rasponu od samog početka povijesti glazbe sve do danas, uključujućii ono što se događa u ovom trenutku. On je u ovaj projekt donio nešto uistinu posebno. Od njega sam puno naučila i kroz taj proces stekla dobrog prijatelja.

Nicholas Payton: To je bila zamisao naše agentice. Jane je dugo željela napraviti projekt s glazbom iz repertoara Elle Fitzgerald. Nadam se da je to samo početak mojeg dugogodišnjeg životnog i glazbenog partnerstva s gospođom Monheit.


Zašto ste odabrali pjesme iz repertoara Elle Fitzgerald i Louisa Armstronga?


Jane Monheit: U ovom mi je projektu najvažnija činjenica da smo bili u mogućnosti poštovati povijest, te istodobno pristupiti pjesmama na svjež i moderan način. Ella Fitzgerald je jedna od mojih najvažnijih junakinja. Snažno je na mene utjecala i zato sam joj htjela odati priznanje. To sam željela već duže vrijeme. Ove pjesme su mi bliske još otkako sam bila beba. Odabrati neke od njih bilo je nešto najlakše što sam ikad učinila.


Nicholas Payton: Oboje smo dijelili ljubav prema Ellinoj umjetnosti, pa se sve odvijalo sasvim prirodno. Bilo mi najvažnije da smo odali počast naslijeđu Elle Fitzgerald, ali i dodali nešto naše. Za mene je u tom projektu bilo važno i Armstrongovo naslijeđe, jer on je važna karika u razvoju jazza, revolucionalizirao je soliranje u jazzu. I prije njega bilo je mnogo odličnih jazz glazbenika, a on je usvajao sve postojeće elemente i preoblikovao ih na taj način da je utemeljio standarde sviranja jazz sola. Od jazz soliranja stvorio je umjetnost – harmonijski, ritmički i sa stanovišta sviranja trube. Svatko tko je došao poslije njega, izravno ili neizravno, bio je nadahnut njegovom glazbom i sviranjem.


Bogata baština


Kojim se još glazbenicima divite?


Jane Monheit: Kad sam bila vrlo mlada, najviše sam se divila Judy Garland. Naime, kao i većina druge djece, voljela sam »Čarobnjaka iz Oza«. Pjesma »Somewhere Over The Rainbow« mi je mnogo značila. Tek nekoliko godina poslije istinski sam počela cijeniti Ellu. Vokalisti kojima se najviše divim ujedno su oni koji su na mene ostavili najveći utjecaj. Obožavam Dinah Washington. Pjevam drukčijim stilom, ali ona je jedna od mojih najomiljenijih pjevačica. No, nadahnjuju me sve glasovite jazz pjevačice i pjevači: Sarah Vaughan, Carmen McRae, Mel Torme, Bonnie Raitt, Bernadette Peters, Donny Hathaway, naravno Frank Sinatra, ali i brazilska glazba koja snažno utječe na mene. Glazbenici poput Antonia Carlosa Jobima, Joaoa Gilberta, Ivana Linsa i Elis Regine ostvarili su golem utjecaj na mene. Popis ide dalje, ali oni su moji omiljeni glazbenici.


Nicholas Payton: Moji roditelji su bili prvi kojima sam se divio i to zato jer su bili prvi koje sam slušao. Oni su u mene usadili ljubav prema glazbi. Od trubača na mene je najveći dojam ostavio Miles Davis, a divim se i Louisu Armstrongu, Royu Eldridgeu, Dizzyju Gillespieju, »Fatsu« Navarru, Cliffordu Brownu, Leeu Morganu, Teddyju Rileyu, Freddieju Hubbardu, Woodyju Shawu, Clydeu Kerru mlađem, Wendellu Bruniousu, Leroyu Jonesu i mnogima drugima.


Kojim se umjetnicima divite, bez obzira na vrstu umjetnosti kojom se bave?


Jane Monheit: Moji omiljeni izvođači su glazbenici, posebice oni koji su također dobri skladatelji kao što su Ivan Lins, Bill Evans, Stevie Wonder, Joni Mitchell, Paul McCartney… To je još jedan vrlo dugačak popis. 


Nicholas Payton:Ja se divim Fridi Kahlo, Pablu Picassu, Marvinu Gayeu, Hermetu Pascoalu, Amiriju Baraki, Malcolmu X-u…


Kad i zašto ste odlučili da ćete se baviti glazbom?


Jane Monheit: Ako sam ikad odlučila postati pjevačicom, bila sam premlada da bih se toga mogla sjetiti. Oduvijek sam bila pjevačica. Tijekom mojeg glazbenog studija svirala sam puno glazbala, ali pjevanje je uvijek bilo broj jedan na listi mojih prioriteta.


Nicholas Payton: Bio sam četiri godine star kad sam počeo svirati trubu. Oboje mojih roditelja su glazbenici, a odrastao sam u New Orleansu koji ima bogatu kulturnu baštinu. Zato sam se od samoga rođenja kretao u krugu najvećih svjetskih trubača. Odrastao sam svirajući glazbu New Orleansa. Sve što radim vezano je s tom glazbom. Ona je prisutna na svakom mojem nastupu.Emocionalno putovanje

Što vam je najvažnije?


Jane Monheit: To je jednostavno – želim da ljudi osjete nešto. Način na koji to nastojim postići je jasan – pjevam iskreno i uistinu osjećam to što pjevam, što će, nadam se, utjecati na emocionalno iskustvo slušatelja. Kao glazbenici najvažnije mi je pričanje priča, emocionalno putovanje. Kao osobi najvažnija mi je moja obitelj, naravno. Naime, snagu da u tome uspijem ulijevaju mi život, ljubav, moj muž i sin, moji prijatelji. Svaki naš osjećaj može se pretočiti u glazbu. Tako nešto može biti silno nadahnjujuće.


Nicholas Payton: Za mene je najvažnije biti umjetnik. Želim biti iskren i pošten, istinski umjetnik. Glazba je samo jedan od mnogih načina kroz koje izražavam svoju sklonost prema umjetnosti. Sve što radim pomaže mojem sveukupnom razumijevanju glazbe. Važni su život, iskrenost, komunikacija, poštivanje tradicije i istodobno razbijanje tradicije, evolucija. Ne želim uvijek raditi na isti način. To je dosadno. Volim svirati glazbu i izražavati se na različite načine, koristiti cijeli raspon različitih pristupa. Piješ li isto piće svaki dan? Jedeš li istu hranu svaki dan? Svaka je skladba svake večeri drugačija. Na svakom koncertu nastojim kreirati drukčiji ugođaj.


Dok god sam iskren, nije mi važno kakav osjećaj prevladava u pojedinoj izvedbi. Sve ovisi o tom trenutku. Improviziramo li, nikad neće biti isto. Bez obzira sviramo li istu ili neku drugu skladbu, improvizirana glazba treba ovisti o trenutku izvedbe. To ovisi o tome na kojoj se poziciji u dvorani nalazite, osjećaju koji je prisutan u prostoru, zvuku, s kim svirate, kako se vi osjećate taj dan, kako se publika osjeća, kakvo je vrijeme… Sve to utjecat će na izvedbu. Pravo je pitanje kako pronaći savršene note, akorde i ritmove koji bi odražavali moje iskustvo, no nikad nisam imao problema u postizanju bilo čega što sam naumio, u kreativnom smislu.


Kako reakcije publike utječu na vaše izvedbe?


Jane Monheit: Reakcije publike svakako utječu na mene, iako ponekad poželim da to možda nije izraženo u tolikoj mjeri. Divno je kad nas publika stvarno sluša, kad je sjedinjena s nama, ali kad tijekom koncerta ljudi razgovaraju međusobno ili mobitelom, to može biti vrlo frustrirajuće. Srećom to se ne događa često.


Nicholas Payton: Ponekad, komunicira li publika s nama, to može naše izvedbe podići na novu razinu, ali to nije »kul« ako u publici nisu ljudi koji žele slušati ili su došli s nekim očekivanjima umjesto da cijene trenutak i iščekivanje.


Na koji je način intuicija važna za izvedbe koje nastaju u trenutku?


Jane Monheit: Intuicija je važna, pogotovo ako to dovodi do iskrenosti u vašem vokalnom istupu. Ništa nije važnije od običnog starog slušanja, ali potrebno je stvarati glazbu s ljudima s kojima svirate, a ne uz njih.


Nicholas Payton: Intuicija je, zajedno s intelektom, osnova za sve moje kreativne zamisli. To nije ili/ili. To je uvijek jedno i drugo.