Direktor i selektor Festivala novog cirkusa

Ivan Kralj: Cirkus je više od trika

Nataša Govedić

Publici bi jednostavnije bilo ponuditi trik, a i umjetnicima bi jednostavnije bilo prihvatiti tek površni pljesak – no »Le Grand C« fokusira pažnju na posve druge senzacije od puke senzacije trika



U Zagrebu se večeras očekuje francuska akrobatska senzacija Compagnie XY, najavljivana kao jedna od najmnogoljudnijih europskih skupina. S Ivanom Kraljem, direktorom i selektorom Festivala novog cirkusa, razgovaramo uoči gostovanja prestižne Compagnie XY u Koncertnoj dvorani Lisinski.


   

Lisinski velik zalogaj


Zašto je za gostovanje izabrana dvorana »Lisinski« i nije li gostovanje spomenute skupine ujedno snažan argument da Festival novog cirkusa sve intenzivnije nastoji raditi upravo na popularizaciji cirkuske umjetnosti?   – Svjestan sam da je Festival novog cirkusa prethodnih osam godina često u Zagreb dovodio dragulje sutrašnjice, dakle ne nužno najzvučnija cirkuska imena. Postoje u svijetu cirkuske produkcije, a pogotovo biznisa, brendovi kao što su Cirque du Soleil i koji onda »pucaju« na arene i velike sportske dvorane koje katkad napune, a katkad i ne. Dvorana »Lisinski« optimalan je prostor koji svojim velikim kapacitetom može podržati kvalitetu, potrebe, ali i troškove organiziranja gostovanja 17-članog akrobatskog ansambla XY, poznatog diljem svijeta, ali ne nužno i brendiranog poput Soleila, a istodobno ne pretvoriti ovu ipak suvremenu cirkusku produkciju, vrlo intimne aureole, u megalomanski spektakl koji gledate iz dalekih tribina sportske dvorane.


U subotu, 8. lipnja, Cirkuski informacijski centar organizira i Circus Advocacy Day, dan cirkuskoga zagovaranja, gdje će u Francuskoj medijateci stručnjaci iz Finske i Švedske govoriti o primjerima uspješne prakse nordijskih zemalja u kojima zajednica podržava cirkus, ali i sama od njega ima iznimne koristi. S druge strane, čut ćemo i Antoniju Kuzmanić, jednu od sudionica Platformata, splitske inicijative vezane uz Dom mladih. Nažalost, dok nam političke konce vuku autoriteti s pršutom na glavi, veliki graditelji križeva ili megalomanskih fontana, bojim se da isti neće razviti osjećaj razumijevanja, a kamoli podrške za takvom mentalitetu posve strane kapacitete i snagu kulture, nezavisne kulture posebno.



  Što čini događaj sezone?  – Ulazak u dvoranu s 1.800 sjedala je velik zalogaj, ali uspjeh takvog projekta ne ovisi samo o kvaliteti sadržaja koji nudite domaćoj javnosti, nego i zainteresiranosti medija, pa i politike, da u toj »popularizaciji« sudjeluju. Bojim se da punovrijedno razumijevanje, a onda i cijenjenje suvremenog cirkusa, pa i brojnih drugih vrijednih kulturnih proizvoda, i dalje biva zagušeno bukom u medijskom kanalu. Inovativnim i kreativnim projektima ne posvećujemo pažnju kakvu zaslužuju, i suprotno – od beznačajnih tema radimo medijske spektakle koji uznemiruju cijelu društvenu zajednicu.   Možete li usporediti predstavu »Le Grand C« s kineskim akrobatskim cirkusima?   – Gotovo je nemoguće uspoređivati takvu vrstu tradicionalne prezentacije akrobatskih, žonglerskih, kontorcionističkih i drugih vještina unutar jeftinog biznis modela u kojem opraštate visoku cijenu ulaznice samo zato što na sceni vidite nečiji dugogodišnji trud na vlastitom tijelu, a ignorirate činjenicu da je zapadna kapitalistička ruka upregnula te ljude u koncept koji je koreografski, dramaturški, pa i politički besmislen i izrabljujući, podjednak posjetu zoološkom vrtu. Dehumanizirani pojedinci koje na očajnom engleskom ili njemačkom najavljuje prezenter gotovo su u srazu s poviješću dvorane i orgulja pred kojima izvode »spektakl«. S druge strane, predstave poput »Le Grand C«, držim, vraćaju vjeru u ljudskost. Koliko god gledamo »nadljudski« napor na sceni, iza kojeg stoje godine rada, ali i nadljudska vjera u druge, prijatelje i umjetničke kolege, čovječnost izvedbe upravo je u toj podršci koju možemo doživjeti kao svoju i ponijeti je kući kao pouku.    

Cirkusko tijelo


Možete li nam reći i nešto o estetskim dometima skupine Compagnie XY?   – Compagnie XY inzistira na monodisciplinarnom cirkusu, jednom od obilježja novocirkuskoga razvoja gdje su se pojavile predstave koje, umjesto kombiniranja brojnih vještina, s jasno omeđenom dramaturgijom točaka, uvode jezik jedne discipline, te tako često bivaju opisivane kao žonglerski baleti ili akrobatski baleti. Iako često apstraktne, s njih odlazimo kao da nam je netko ispričao priču. Iako nam ljudski instinkt govori da plješćemo nakon svakog senzacionalnog trika, kod takvih predstava brzo tonemo u svijet posebne vrste hipnoze, u svijet posebnih pravila kojima se više ne moramo čuditi, nego ih doživljavati kao normalna. Osim na monodisciplinarnosti, u radu Compagnie XY vidljivo je i inzistiranje na odbacivanju tradicionalnog akrobatskog koncepta dueta (obično muške baze i ženske letačice). Dok u ovoj predstavi igra čak 17 izvođača, u sljedećoj će se letvica ponovno podići – za novu produkciju planira se njih 24-ero! Tako se otkrivaju nove mogućnosti upotrebe cirkuskog tijela koje do jučer nisu bile ni zamislive. Jer rad na takvoj predstavi zahtijeva dakako iznimna financijska ulaganja koja bez francuske produkcijske potkove ne bi bila tako lako ostvariva. Ovoj skupini jako je važna i generacijska, ali i rodna ravnopravnost umjetnika, koju su čak ugradili i u vlastito kromosomsko ime. I iako su svi ti umjetnici trenirani na visokim cirkuskim školama, na kojima su postigli gimnastičku iznimnost (pa na pozornici nikad ne koriste sigurnosno uže, iako izvode ekstremno zahtjevne akrobatske radnje), oni su na njima, ali i kasnije u radu s kolegama (jer u ovoj predstavi imamo i učitelje i učenike), stekli i druge vrste znanja i estetskih iskustava na kojima mogu stvarati zrele autorske tvorevine. U konkretnoj predstavi publici bi jednostavnije bilo ponuditi trik, a i umjetnicima bi jednostavnije bilo prihvatiti tek površni pljesak – no »Le Grand C« počinje na slabo osvijetljenoj sceni, fokusirajući našu pažnju na neke posve druge senzacije od puke senzacije trika.   Može li Festival novog cirkusa uspostaviti stalniju suradnju s francuskom ili finskom scenom?  – Suradnja kao takva postoji kroz organiziranje masterclassova i radionica. No za dugotrajniju i dugoročnu strategiju potreban je snažniji interes i podrška Ministarstva kulture, ali i znanosti, koji bi mogli uvidjeti potrebe, ali i iznimne mogućnosti etabliranja suvremenih cirkuskih škola. U jugoistočnoj Europi ne postoje takve visoke škole, no nama nedostaju i one nižih rangova.