Arhiva NL
Mislim da bi Playboy i dalje trebao objavljivati takve fotografije, ali ih i dignuti na umjetničku razinu. Trebalo bi snimati žene koje su protagonisti, koje su aktivne, moćne... Danas su često najmoćnije pozicije u rukama žena
S priznatim riječkim fotografom Rinom Gropuzzom našli smo se jednog riječkog jutra i uz čaj krenuli u razgovor. Po završetku studija, diplomu inženjera strojarstva Gropuzzo je uredno pospremio i potpuno se posvetio fotografiji. Ove godine obilježava i visoku godišnjicu od prve izložbe koju je postavio baš u Rijeci. Fotografska znatiželja kasnije ga je vodila po raznim zakutcima svijeta – od Milana, Pariza, Kalifornije… Ispred njegovog fotoobjektiva naši su se brojni svjetski celebrityji poput Charlize Theron, Brooke Shields, Claudia Cardinale, Valeria Golino…
Njegove su fotografije krasile naslovnice prestižnih muških časopisa kao što su Playboy, Penthouse, ali i ženskih Elle, Cosmopolitan, Grazia. Surađivao je s brojnim inozemnim tiskovinama – Panorama, Donna moderna, Flash, Nu, Crazy Time, Luxuria i Pantheon. Objavio je i nekoliko monografija – o autocesti Rijeka-Zagreb »Cesta života«, zatim o tršćanskim Hrvatima »I Croati a Trieste«, te dvije posvećene gastronomiji »Zaboravljeni okusi naših starih« i »Putevi užitka«. Priredio je i nekoliko izložbi te dobio brojne nagrade. Ipak, svi su ga putevi vodili natrag u Rijeku. Danas razmišlja o velikoj izložbi kojom bi predstavio svoj rad u tih više od 30 godina rada.
Prva izložba 1980.
Nakon trideset i pet godina odakle početi s vama, od početka ili kraja?!
– Početak je bio dosta davna i čista slučajnost, iako neki kažu da ništa nije slučajno. Nadam se da još nisam na kraju. Na žalost, i sad ponekad imam osjećaj kao da sam opet na početku, radim iz čistog entuzijazma često se pitajući za koga i zašto. Odgovor je možda baš u tome, radim za sebe, bez toga ne mogu.
Fotografije za Playboy trebale su ostvariti san svakog muškarca
Prva izložba bila je 1980. godine. Što ste izlagali?
– Zapravo, prva izložba je bila godinu ranije u kavani tadašnjeg hotela Slavija u Opatiji. Tamo sam izlagao crno-bijele fotografije konja lipicanera koje sam snimio u Lipici. To su bile dosta neobične fotografije, ležao bih na travi i čekao da mi konji priđu, da me njuše, a ja bih fotografirao. Izložba iz 80-ih je bila, recimo prva samostalna u nekom galerijskom prostoru. Bilo je to u galeriji doma sindikata »Franjo Belulović«, na Žabici, ne znam što je sada tamo. Izlagao sam neki »gemišt « raznih fotografija, nešto pejzaža, nešto portreta djevojaka, prijateljica s kojima sam se družio, ne sjećam se je li bio koji akt… Neke od tih fotografija su još uvijek zanimljive, ali kad pomislim malo bolje… Zaista sam bio hrabar. Imao sam podršku nekih prijatelja koji su se bavili fotografijom i umjetnošću općenito i druženja su nam uglavnom bila vezana uz umjetnost i alkohol… Postojao je Kastafski krug, pa Likovna radionica Opatija i tu su se motali razni kreativni ljudi, imali smo ideje, para za realizaciju nešto manje, ali to tada ni nije bilo važno, uvijek bi se nešto napravilo. Izložbe su bile uobičajen slijed aktivnosti. Dakle, moj početak nije bio uobičajen kao kod mnogih kolega kroz omladinski tisak, nego je to bila neka igra, s idejom da se rezultati izlažu u galerijama. Osim toga, to sam počeo raditi relativno kasno.
Koliko ste tada imali godina?
– Bio sam već dugogodišnji student. Tu izložbu sam napravio s 25 godina.
»Skinuli« ste mnoge žene, jeste li to činili već tada ili kasnije, naime prepoznatljivi ste po ženskom aktu?
– Uvijek me je zanimala žena kao motiv u fotografiji. Zbog toga sam želio snimati modu. Tada u Rijeci nije bilo nekih modnih časopisa za koje bi se moglo snimati modne fotografije. Napravio sam neke jako lijepe, barem meni, fotografije za dizajnericu Jadranku Šegota odnosno njezin brand »Rafaela« i to su mi još uvijek jedne od najdražih modnih fotografija. To je bilo objavljeno u nekim tadašnjim jugoslavenskim publikacijama za žene. Papir je bio grozan, tisak isto. Mi smo iz Rijeke često odlazili u Trst. Gledao bih talijanske modne časopise na savršenom papiru, s fenomenalnim fotografijama prekrasnih žena… i slinio. Tada nisam imao točnu ideju o tome što je modna fotografija i što je važno u cijeloj priči. U međuvremenu se i modna scena dosta promijenila. Volio sam snimati žene i prirodu i tu se kod mene nije ništa promijenilo.
Pun internet golotinje
Ima li razlike između ženskog akta onda i danas?
– Naravno, postoje razlike …, ali više tehničke naravi.
Odnose li se više na žensko tijelo ili vašu percepciju njega?
– Svega pomalo, makar je moja percepcija više manje ostala ista. Jedan od detalja po kojem svatko može zaključiti kad je nastala fotografija jest i taj što nekad žene nisu bile kompletno depilirane.
Kako komentirate odluku Playboya, da se više ne snima golo žensko tijelo, s obzirom na to da ste vi bili jedan od naših prvih fotografa koji su snimali za te prestižne stranice popularnog muškog magazina?
– Istina je da je golih ženskih tijela pun internet i da to više nije kao nekad, ali Playboy bez ženskog akta nije više Playboy! Mislim da bi Playboy i dalje trebao objavljivati takve fotografije, ali ih dignuti na malo višu umjetničku razinu. Fotografije dobrih autora, umjetnički moćne, smjele i izazovne, ali ne više prema starom obrascu cure iz susjedstva koja lijepo izgleda i želi se bogato udati. Trebalo bi snimati žene koje su protagonisti, koje su aktivne, moćne… Danas su često najmoćnije pozicije u rukama žena.
Znači li to snimati i političarke, primjerice Angelu Merkel, ona je definitivno najmoćnija žena ovog trenutka?
– Nemojmo pretjerivati. Vjerujem da njena seksualna strana nije više toliko izražena, mada se možda i varam. Možda bi se moglo i Angelu snimiti da izgleda seksi, tko zna… Nije baš da me posebno inspirira, ali ima žena koje su moćne i još uvijek vibriraju na taj poseban način. Ima ih i koje se osjećaju seksi i znaju to koristiti. Takve žene bi mogle biti jako zanimljive u akt situacijama.
Seksi nesavršenost
Pretpostavljam da na snimanjima niste uvijek imali žene savršenih tijela…
– A što je savršeno? Mladost i zdravlje su uvijek lijepi.
Rijeka je najbolji grad
Može li nesavršenost ponekad biti dobit?
– Može! Ponekad je to i više seksi, tijelo koje ima neku grešku… Kod snimanja se uvijek može istaknuti ono što je lijepo i prikriti manje atraktivno. Nekad se to tako radilo, prikrivali su se nedostaci tekućim puderom i odgovarajućom rasvjetom. Danas, u vrijeme photoshopa sve je puno lakše, ali treba paziti na mjeru. Neki pretjeruju pa se ženu pretvara u plastičnu lutkicu koja nema nedostataka. Na koži se ne vidi ni jedan madež, izgledaju kao nategnuta plastika. To na kraju gubi svaki smisao.
Otkrijete nam, u Playboyu se nikad ništa nije »popravljalo«?
– Naravno, pogotovo sada. Nekad se puno više vremena i truda ulagalo u pripremu snimanja. Greška je kako neki misle, da se sve može riješiti obradom slike. Ipak je lakše kad je »sirovina« dobra.
Kako prepoznajete model, ženu, odnosno stil u kojem će se izraziti… Koliko je to složeno? Pretpostavljam da to nije samo »skidanje« odjeće?
– Ovisi o tome kakve su mi namjere, hahaha. Razgovaramo, ja kažem što bih želio, ona kaže što ne bi i tako dok ne počnemo. Poslije se priča razvija. Najbolje je kad se i model zapali za ideju, pa sudjeluje kreativno, predlaže, eksperimentira samnom. Skidanje odjeće sigurno nije cilj, to može biti tek početak, ali i nije najbitnije.
Maratonska snimanja
Što vas kod žene privlači, tijelo, lice, detalj lica?
– Nema pravila. Kako kad, kako kod koga. Ponekad je to lijepo lice, osmjeh, duhovitost, lijepe noge, sklad, način na koji hoda, pokreti, samouvjerenost, njegovanost… Kod svake žene je to nešto drugo ili sve skupa.
Koliko traju snimanja?
– Traju po par sati, cijeli dan, kako kad, ovisi što se radi, koliko treba za pripreme, snima li se u studiju ili na lokaciji, koliko različitih fotografija treba napraviti. Kod modnog snimanja ovisi i o broju promjena odjeće. Najčešće je vrijeme određeno i mora se završiti u roku. Tako je kad se radi o konkretnom poslu. Prvi »pictorijal« za Playboy sam radio dva dana. Najprije sam snimao u Opatiji u hotelu »Mozart«, a drugi dan smo nešto snimali i na riječkoj ribarnici. »Pictorial« na Hvaru smo radili tri dana, neke po jedan dan, ponekad i jedno popodne, pa do u noć. Sve ovisi o priči i uigranosti ekipe, lokaciji, je li potrebno mijenjati rasvjetu, šminku. Ponekad se mučiš i nikako da krene, nekad ide bez problema. Jednom sam se mučio satima i na kraju nismo napravili ništa. Djevojka jednostavno nije bila… Kad radim za sebe, onda je to nešto drugo. Radim s modelima koje već poznam, objasnim im što bi želio i onda to odradimo. I tu ovisi o potrebnim pripremama. Kad sam radio fotografije na temu čokolade polijevao sam djevojku čokoladnom smjesom, što je bilo dosta komplicirano i dugotrajno.
Koliko upotrebljivog materijala ostaje iza takvog snimanja?
– Uglavnom ih bude dosta, više nego što treba, pa često imam problem napraviti odabir. Prvi odabir napravim sam, a dalje prepuštam odabir urednicima ili klijentima.
Ima li netko do čijeg mišljenja posebno držite?
– Da, naravno, ima ih više. Najčešće su autori postava mojih izložbi likovni kritičari ili povjesničari umjetnosti, ljudi kojima je to struka. Oni drugačije gledaju na moj rad, imaju odmak i tako mogu doći do nekih zanimljivih i originalnih ideja. Dosta sam radio s Natašom Šegotom Lah. Ona je autor više mojih izložbi i uvijek bi me iznenadila svojim pristupom. Meni ne bi nikad pao na pamet takav odabir, ni način na koji su fotografije bile prezentirane. Bile su to kombinacije fotografija koje tematski nisu imale nikakve veze. Nataša je odabiru pristupila s likovne strane pa je poveznice tražila u bojama, oblicima ili nečem trećem. Uvijek je bilo zanimljivo i savršeno je funkcioniralo. Zadnja u nizu i u najraskošnijem izdanju bila je u Muzeju grada Rijeke. Trenutačno radim s Majom Briski. Maja mi je organizirala i aktualne izložbe u Umagu, Rovinju, a radimo i na novom konceptu.
Najstariji model
Čemu ste skloniji boji ili crno-bijeloj fotografiji?
– To su dva različita jezika. Crno-bijela fotografija ima dimenziju manje pa mora biti savršenija u nekim drugim elementima. Danas tko god vidi crno-bijelu fotografiju kaže: To je umjetnost! Ali to ne znači ništa! Svaka fotografija nešto govori. Neke stvari vidim u crno-bijelom, a neke u boji. Slike su živa stvar, kreneš s jednom idejom, a završiš u nečem drugom. Nekad sam to čak znao i skicirati, ali najbolje je prepustiti se.
Digitalni ili stari klasik fotoaparat?
– Lakše je raditi s digitalnom fotoaparatom. Može se odmah kontrolirati rezultat, promijeniti ako nešto nije dobro, ponoviti tisuću puta, a da ništa ne košta. Nekad smo u reklamnoj fotografiji morali sve pažljivo podesiti, pa se snimalo na polaroid instant filmu da bi se kontrolirala rasvjeta, pa tek onda na film. Često bi se snimljeni filmovi slali na razvijanje još u tijeku snimanja, da se što prije vide razultati i da se stigne ponoviti ako treba. To je sve koštalo i vremena i novaca. Sad se može škljocati do u nedogled i ništa ne košta, a poslije se ionako sve obrađuje.
Koliko je vaš najstariji model imao godina?
– Ottavio Missoni kojeg sam snimao za njegov za 90. rođendan! Bio sam kod njega na ručku dan prije samog rođendana. Među ostalim, snimio sam ga ispred fotografije koju sam snimio 20 godina ranije.
A kad govorimo ženama?
– Nikada ne pitam žene koliko imaju godina, no mogu spomenuti neke, da ne ispada da snimam samo mlade i gole. U više navrata sam radio lude slike s Vedranom Rudan, pa vidim da Mani Gotovac još uvijek daje moju fotografiju za tisak, snimio sam i Nelu Eržišnik… Razmišljao sam napraviti seriju aktova žena s više od 40 čak i 50 godina. Imam neke prijateljice i nekadašnje manekenke koje su bile oduševljene idejom. Eto, možda osvane kalendar pravih Riječanki!
Vi ste poput Bonda! Posljednji Bond odabrao je Monicu Belluci za svoju djevojku?!
– Ah i Bond je ostario! Šalim se. Monica Belluci je fenomenalna! Zapravo bilo bi zanimljivo da je Bond malo mlađi, jer sad mladi muškarci vole starije žene. To je trend. Sve je više žena koje imaju pedeset godina i imaju muškarce u dvadesetim i tridesetim. Zrela žena ima nešto posebno, a u današnje vrijeme žena u pedesetima može izgledati fenomenalno. Tijelo koje je zdravo i aktivno uvijek je lijepo. Istina da pokazuje znakove vremena, ali to nije bitno za život. Njegovane su, odlaze u teretanu, masažu, ima i raznih drugih intervencija koje su OK ako nisu pretjerane. Sve je u redu ako je s mjerom. Meni je super kad žena ima bore od smijeha oko očiju ili ustiju, to je žena koja ima neki život iza sebe, iskustvo, zašto ne bi imala i bore?! To je super!
Fotogenična baština
Snimali ste brojna poznata lica, bude li to zahtjevno, komplicirano?
– Ovisi tko su, čime se bave. Žive li od svog izgleda ili ne. Skoro da je pravilo, što su poznatiji, to su jednostavniji. Najčešće su i svjesni svog izgleda, pa se znaju ponašati pred kamerom. Osim toga, znaju da kad surađuju i ne kompliciraju, slike su bolje, a to je i njima važno. Primjerice, bilo mi je pravo zadovoljstvo snimati velikog književnika Umberta Eca. Tadašnji istarski župan Jakovčić nije se bunio kad sam ga u odijelu slikao ispod mora, naš gradonačelnik Obersnel je glumio surfera na torpedu…
Što sada radite?
– Nastavljam priču s industrijskom arhitekturom koje u Rijeci zaista ima dovoljno. Rijeka je jako fotogeničan grad. Industrijsku baštinu koja propada trebalo bi na neki način uključiti u turističku ponudu. Za to treba priča, a i nešto novaca, pa je to vjerojatno glavni problem.
Za 35 godina rada, pripremate li posebnu retrospektivu?
– Želio sam napraviti i uputio sam ideje i zamolbe prema Gradu i Županiji. U Gradu su mi odgovorili da nažalost nemaju novaca i da sam ostao ispod crte. Iz Županije nisam dobio niti odgovor.
