Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 23° 4
Sutra: 23° 23° 4
22. studenoga 2019.
Najzaposleniji glumac regije

Intervju Goran Navojec: Pritisnut kapitalističkom čizmom malo sam zanemario teatar

Foto Denis LOVROVIĆ
Foto Denis LOVROVIĆ
Autor:
Objavljeno: 12. prosinac 2014. u 18:55 2014-12-12T18:55:00+01:00

Mogu reći da se zapravo bavim televizijom, da bih zaradio dovoljno novca da se mogu posvetiti teatru. »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj« lani me vratila u kazalište

Konzumeristički rečeno, kako i priliči društvu spektakla u kojem živimo, Goran Navojec vruća je roba regionalne glumačke scene. Osim što ga trenutačno gledamo u nekoliko različitih televizijskih formata – u bosanskohercegovačkoj seriji »Lud, zbunjen, normalan«, u popularnoj zabavnoj emisiji »Tvoje lice zvuči poznato«, raznim televizijskim reklamama, ovaj glumac uskoro će svojoj filmografiji dodati još tri celuloidna uratka. Upravo su u završnoj fazi makedonski film »Lazar« Svetozara Ristovskog, bosanska »Naša svakidašnja priča« Ines Tanović i domaći naslov »Život je truba« Antonija Nuića. Uz sve to, Goran se ne odvaja ni od dasaka koje mu veliko zadovoljstvo znače pa ga možemo vidjeti u Kerempuhovoj »Predstavi Hamleta u Mrduši Donjoj«, a upravo je angažiran i na snimanju druge sezone nagrađivane serije »Počivali u miru« koja će dobiti i svoju američku verziju.

  U seriji »Počivali u miru« glumite kriminalističkog inspektora. Čini se da ste glumački puno rjeđe s prave strane zakona.
  – U stvarnom životu u našoj je državi vrlo teško dokučiti koja je prava strana. U literaturi, u dramskoj ili u filmskoj podjeli, to je puno lakše. Postoje jasno grupirani pozitivci i negativci. Glumim, dakle, šefa kriminalističkog odsjeka i imam divnu suradnju s kolegicama Dariom Lorenci koja glumi policajku i Juditom Franković koja je novinarka. Nije mi lako, te dvije žene u mom policijskom životu izazivaju kaos i to je sve što vam smijem otkriti o radnji serije. Ovu sezonu režira Goran Dukić, kod nas najpoznatiji po filmu »Mirta uči statistiku«, a kako već godinama živi u Los Angelesu, tamo je snimio zapažen i nagrađivan film »Pizzeria Kamikaze«.

»LUD, ZBUNJEN« NAPROSTO PRIVLAČI LJUDE

Glumite Refka u seriji »Lud, zbunjen normalan«. Serija ide već osmu sezonu, koja je tajna njezina uspjeha? 
   Humor nema nacionalne predznake, to je individualna, univerzalna stvar. A taj bosanski humor i vicevi o Muji i Hasi na kojima smo odrasli ima na ovim prostorima brojne inačice, zagrebačka su varijanta, primjerice, vicevi o Bobiju i Rudiju. »Lud, zbunjen« naprosto privlači ljude pred ekran jer se poistovjećuju sa suludim situacijama koje piše čovjek koji ima velikih duševnih problema (smijeh). Samo iz mozga Feđe Isovića mogu izaći takve situacije.

  »Počivali u miru« je serija koja je dobila izvrsne stručne kritike i međunarodna priznanja. Jesu li se naše serije počele približavati svjetskim standardima?
  – Mislim da nije stvar u tome. Televizija Zagreb je bila poznata po odličnom dramskom programu. Snimali su fenomenalne serije kao što su »Malo misto«, »Gruntovčani«, »Prosjaci i sinovi«, a postojala je i institucija drame ponedjeljkom. Dakle, tradiciju imamo, problem je negdje drugdje. Sve je postalo masovno i radi se po instant receptu, snimi što više u što kraćem roku. Tako da su danas sapunice preuzele primat u produkciji jer taj proizvod pokriva velik dio televizijskog vremena. A sapunice očito i zadovoljavaju potrebe gledatelja, jer se ne bi snimale da ne prolaze.
 

 Loši uvjeti rada

Ipak, na svjetskoj sceni je posljednjih godina pravi boom briljantnih televizijskih serija, a poneke i mi gledamo na HRT-u . 
  – Istina. Serija je uvijek bila pratnja filmu. Film je bio dragulj dramskog programa, a sada ga stvarno istiskuje serija. I u Europi i u Americi serije su u porastu, one su skup proizvod i snimaju se na izuzetno visokom profesionalnom nivou. Teško je danas vidljiva razlika u produkciji filma i serije.

  Glumili ste u BBC-ovoj seriji »Game«, u NBC-ovoj »Crossing lines«, u brojnim stranim filmovima. Kakva je razlika između domaćih i stranih setova? 
  – Razlika je prvenstveno u uvjetima rada koji su vani daleko humaniji. Oni su za nas, nažalost, nedostižni. Na radnim se uvjetima, poznato je, kod nas najviše štedi, a na zapadu postoje standardi ispod kojih se ne ide jer postoje jaki glumački sindikati. Kod nas je pak sve neuređeno, sindikalna scena je slaba i najviše se štedi na ljudima, pogotovo na glumcima jer kod njih postoji ambicija da ostvare dobru ulogu, ali i ambicija da naprosto prežive. Dok je to tako i dok ne uredimo stvari, snimat će se u lošim uvjetima rada. Zato je dobro otići van i vidjeti kako to treba izgledati.

  Kad smo kod sindikata, javno ste osudili i porazno stanje zaštite glumačkih autorskih prava u nas. 
  – Nikako da se glumački sindikat složi i zatraži službeno svoja prava koja po zakonima ima. Svi nam nude ugovore u kojima se odričemo apsolutno svega, a gluma je vrsta umjetnosti gdje je autorstvo glumca nad ulogom neupitno. Tu je i autorstvo redatelja i scenarista, ali i onoga koji je napravio podjelu uloga jer i to je važan umjetnički čin koji je kod nas potpuno zapostavljen i nepriznat. Mi tu jako kaskamo za svijetom. Pogledajte sve te naše stare glumce koji su igrali u kultnim serijama koje se svako toliko repriziraju, a oni od toga nemaju ništa. Neki od njih jedva preživljavaju od bijednih penzija. Zadužili su našu kulturu, a žive na rubu egzistencije. Evo, primjerice, baš smo u

OBITELJI SE IGRAJU »TVOJE LICE ZVUČI POZNATO«

Je li vas iznenadila visoka gledanost televizijskog showa »Tvoje lice zvuči poznato«? 
  – To je jedan fenomenalan televizijski format koji je trenutačno vrlo gledan u nekoliko zemalja. Kad nas se dogodio i neki poseban spoj kandidata od kojih su neki stvarno čudesni i briljantni. To je jedna dobra obiteljska zabava. Producentima dolaze videoklipovi od gledatelja gdje se cijele obitelji igraju »Tvoje lice zvuči poznato«. Radi se o odličnom zabavnom sadržaju kakav nam baš treba. Budući da Hrvati radije sjede pred ekranom nego što čitaju, ta bi kutija trebala nuditi više zabavnog i vedrog sadržaja.

  Rijeci igrali »Operu za tri groša« koju više ne izvodimo jer je preskupa, najvećim dijelom zbog autorskih prava potomaka Bertolta Brechta i Kurta Weilla. Zašto, recimo, i potomci Fabijana Šovagovića ne bi imali koristi od neprestanih izvođenja njegovih filmova i serija?
 

 Tri filma

Ima li u inozemstvu prostora za hrvatske glumce mimo ustaljenih uloga balkanskih kriminalaca? 
  – Ima prostora jer nas stranci upravo otkrivaju i jako im je privlačan taj naš mediteransko-balkanski mentalitet. Narodi s ovih prostora nose neki čudan spoj lepršavosti i dubokog mazohizma. S druge strane, mi smo se u Hrvatskoj, pometeni valom okrutnog kapitalizma, naučili i prilagođavati zapadnim standardima pa smo utoliko strancima još atraktivniji suradnici. Mislim da će stranci sve više posezati za ovim glumačkim rasadištem, zato savjetujem svim mladima da uče jezike. S rušenjem jezičnih barijera otvara se prostor za različite uloge, ne samo za role balkanske bossova, ali to, naravno, nije lako, jer je konkurencija žestoka.

  Vrlo ste produktivni i na filmskom planu. Trenutno su vam tri filma u postprodukciji. Što očekujete?
  – Opet mi se dogodio regionalni miks. Riječ je makedonskom »Lazaru«, bosanskoj »Našoj svakodnevnoj priči« i hrvatskom »Život je truba«. U sva tri filma ja sam svoj posao odradio, sada čekam konačni rezultat. Kvaliteta filma se ne može predvidjeti dok ga se ne vidi na mediju za koji je rađen. To sam naučio sve ove godine, pa neću ništa prognozirati.

  Kazalište ste zadnjih godina malo zapostavili ? Nedostaje li vam? 
  – Posljednje sam tri godine pritisnut kapitalističkom čizmom pa sam malo zanemario teatar. Mogu reći da se zapravo bavim televizijom da bih zaradio dovoljno novaca da se mogu posvetiti teatru. Napravili smo u Kerempuhu odličnu predstavu, koju je napisao Ivo Brešan, a režirao njegov sin Vinko Brešan, »Predstava Hamleta u Mrduši Donjoj«. Iznimno je gledana, predstave su nam rasprodane, ljudi je vole i to mi je drago. S tim tekstom, koji svakom glumcu puno znači, lani sam se vratio u kazalište. A budući da sam već igrao u Shakespeareovom Hamletu triput – bio sam Hamlet i Horacije te Rosencrantz i Guildenstern – dobro sam pripremljen za Mrdušu Donju.
 

 Ostavite nas na miru

Glumili ste u riječkom HNK koje je u posljednje vrijeme vrlo komentirano? Što vi mislite o tim događanjima? 
  – Ne mislim ništa. Stvar treba prepustiti vremenu, a ne suditi od slučaja do slučaja, tako da o Frljićevoj intendaturi ne mogu govoriti. Nisam pogledao predstavu »Hrvatsko glumište« pa ne mogu ni komentirati. Ono što donose novine i televizija, samo je površna informacija. Treba vidjeti predstavu, ona je najvažnija i o njoj sudi publika. Što se tiče politike i kazališta, generalno sam protiv toga da se na čelo kazališta dovode ljudi po bilo kojoj liniji osim po umjetničkoj. A kod nas politika mora biti upetljana jer određene strukture potvrđuju intendante. Mi bismo se svi trebali izboriti da kazalište bude profesionalno autonomno. Zamolio bih političare, kojima je kazalište često samo poligon za promidžbu i kampanju, da nas ostave na miru i da se pobrinu da proračunsko izdvajanje za kulturu bude više od postojećih mizernih niti jedan posto.

  Pokrenuli ste BOK fest kroz koji je u desetak godina prošla plejdada glumaca i redatelja s ovih prostora. Kakvi su planovi? 
  – Postavili smo preduvjete da to postane velik i značajan festival. Ja sam ga i zamislio kao svojevsrnu tržnicu glumaca, mjesto na kojem će se moći pogledati predstave iz regije, što bi znatno olakšalo posao i umanjilo troškove kazališnim radnicima. Međutim, zbog krize, u zadnje četiri godine budžet nam je skresan za dvije trećine pa smo osuđeni na preživljavanje. Imamo mali broj predstava, ali se trudimo da budu kvalitetne. I čekamo neka bolja vremena.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.