– Ovakav kaos kojem smo svjedoci, nažalost, potencira niske strasti i ove kategorije što ste ih naveli u pitanju. Jedino što ja mogu jest da ne pristanem na takvo što, a to najprije podrazumijeva da obračunam s vlastitim niskim strastima ili porivima za prihvaćanjem tuđih i uzvraćanjem istom mjerom. Mislim da je to model. Svatko ima posla najprije sa samim sobom, zaviriti češće u svoju vlastitu nutrinu. Treba osvještavati fenomene niskih strasti, pa odlučiti ne družiti se više s takvim porivima. Niske strasti i taština nisu nikad nikom bili dobri i korisni suputnici.

   – Očituje se tako da su se i kulturnjaci, estradnjaci dakle, i glumci i glazbenici, počeli ponašati kao političari, dijelom preuzeli mentalitet i habitus političara. Jer to doista i jest interaktivan proces kao što sam to maloprije i naglasila. Manevriranje, kalkuliranje, opsjenarenje s elementima građenja posve lažne slike u javnosti, karakteristično za politiku, političare i politikantstvo preselilo se na estradu, a nažalost i u sve pore onog najvitalnijeg tijela kulture što je ovaj prostor baštinio stoljećima. Posljedice su još nesagledive, čini se. Kada bi se u ovom trenu stalo s takvim procesom, po inerciji bismo rezultate vidjeli tek za nekoliko godina.

   Mislite li da se takvo stanje može promijeniti? Tko bi i što trebao učiniti da stvari krenu nabolje?

   – Tako da se svatko pozicionira i da svatko radi upravo i samo svoj posao prema kompetenciji. Nije prirodno da se glazbenik ili estradnjak bave politikom i upravljanjem državnim institucijama, a niti je prirodno da političari budu estradnjaci ili menadžeri estrade i kulture. To podrazumijeva da estradnjaci i kulturnjaci ne bi trebali, niti je to razina njihovog funkcioniranja i egzistiranja, komplotirati s političarima kako bi za sebe imali neke sitne koristi, a na račun osobnog dostojanstva i onog nečega posebnog što umjetnici imaju, a to je nekakav poseban doživljaj svijeta, jer u suprotnom ne bi niti bili umjetnici i bavili se time.

   Kao glazbenica s dugogodišnjim iskustvom, kako gledate na scenu i međuljudske odnose? Je li moguće imati prijatelje među kolegama danas?

Sto eura po nastupu

Više ste godina bili domaćicom jazz festivala u Supetru na Braču. Kako je i zašto došlo do prekida vaše suradnje s festivalom?

   – Uz mali budžet uspijevala sam u tih sedam dana godišnje u Supetru održati Jazz festival. Jazzeri su u svijetu zapravo posebna kasta. Najprije mentalitetom. Prije deset godina mini jazz festivali su gotovo saživjeli ovdje u Hrvatskoj. Ali, došlo je do potpunog urušavanja. Smrću Boška Petrovića, i sada Miljenka Prohaske, nastaje tišina jazza. Takvo što me rastužuje. Jer oni koji se bave jazz festivalima, tj. odlučuju o financiranju i održavanju jazz festivala i događanja, zapravo su nedovoljno educirani u jazzu, ne percipiraju jazz onako kako jazz i jest pozicioniran što podrazumijeva točno preciznu kategorizaciju što jest, a što nije jazz.

   Nedavno vam je otkazan nastup na jazz festivalu u Malom Lošinju, a u program je uvrštena vaša kolegica Josipa Lisac. Kakvo je bilo objašnjenje otkazivanja?

   – Taj je festival u Malom Lošinju deset godina bio doista pravi jazz festival, dok je taj festival autonomno osmišljavao i vodio Zoran Jeger Jex. Ali onda se, prema već prokušanoj metodi unatrag dvadeset i nešto više godina, o čemu sam već govorila, umiješala politika, odnosno lokalni političari koji se očito ne razumiju u jazz, pa su time i prekoračili svoje ovlasti i iskoristili svoju poziciju moći odlučivanja, jer su financije u njihovim rukama. To je u najmanju ruku ucjena, da ne upotrijebim težu riječ. Evo, primjerice, u svim rock enciklopedijama unatrag nekoliko desetljeća navodi se moje ime, kako to tamo piše, »kraljice rocka«. Unatrag nekoliko godina snimljeno je nekoliko dokumentarnih emisija gdje se druge ljude navodi kao osnivače, pionire i izvođače rock glazbe, a mene se anatemizira. Dakle, kroji se nova povijest rock i jazz glazbe. Stoga je vrlo prispodobičan stih Momčila Bajagića Bajage u njegovoj antologijskoj pjesmi »Dobro jutro jazzeri« gdje kaže: »Šta bi rekao David Miles, šta bi rekao Coltrane…« Ili u stihu iste pjesme: »Šta sad vredi tehnika, okrećeš tri akorda, šta sad vrede svetske žvake kad svirate narodnjake…« Sve je rečeno u ovih nekoliko vizionarskih Bajaginih stihova.

   Događaju li vam se često slične situacije? Što uopće glazbenici poput vas mogu učiniti kada im se dogodi takvo nešto?

   – Moje je da ustrajem na autentičnosti svog izričaja, jer jazz nije samo glazbena kategorija, već i način življenja, svjetonazor. To jesam ja. Evo jednog kuriozitetnog primjera što me je ohrabrio na jedan način. Moja kći Tina je nekoliko godina živjela u New Yorku. Jedne je večeri, prije dvije godine, s prijateljima otišla u kultni njujorški klub Zebulon. Kad je ušla tamo, nemalo se iznenadila jer je DJ tog kluba puštao moje pjesme s nekoliko albuma snimljenih sedamdesetih i osamdesetih godina prošlog stoljeća. Moja mu je kći prišla i rekla mu: »That’s my mum!«. Sprijateljili su se. On joj je rekao da je putovao ovim dijelom Europe i da je u Beogradu naišao na te albume, da je bio oduševljen »glasom i interpretacijom te žene« te da ih je skupo platio jer ih je pošto-poto htio imati. Kada sam to pričala nekim svojim prijateljima, rasplakali su se od ganuća kao i moja kći tada u New Yorku. E, i zbog ovako nečega vrijedi izdržati, ostati vjeran svom izričaju i dugogodišnjem radu i otrpjeti da na nekim nastupima ovdje, gdje pjevam uživo, najčešće više od dva sata, dajem sve od sebe i publici i sebi, i dobivam honorare od 100 eura po nastupu.

   Mislite li da je problem u organizatorima koji nisu dovoljno educirani za takve zadatke?

Ja sam glazba

Vjerujem da niste jedina domaća glazbenica koja primjećuje probleme na sceni. Što mislite, zbog čega drugi ne žele pričati o tome?

   – Razlozi mogu biti različiti. Mislim da takvo pitanje treba postaviti svakom glazbeniku osobno. Ne mogu i ne bih govorila u njihovo ime, mogu samo u svoje ime.

   Kako gledate na diskografsku nagradu Porin? Mislite li da ta nagrada danas ima značaj kakav zaslužuje?

   – Mislim da se Porin pretvorio u manifestaciju koja je krajnje izbagatelizirana, poput neke jeftine sapunice što se prikazuje jednom godišnje. Osim možda kategorije »za životno djelo«. Jedino što je vrijedno spomena na ovogodišnjem Porinu je nagrada za životno djelo Radojki Šverko.

   U dokumentarnom serijalu HTV-a »Naši dani – priče o hrvatskom rocku« nema spomena vašeg glazbenog djelovanja. Kako to komentirate?

   – Već sam o tome nešto rekla u jednom od prethodnih odgovora. Glazbenici i glazbeni kritičari izgleda imaju stockholmski sindrom s političarima. Kroje povijest glazbe onako kako političari kroje povijest politike ili povijest uopće. A uobičajeno je da povijest počinje upravo s takvima koji povijest i kroje po svom nahođenju. Pa evo toga i u glazbi, odnosno rock glazbi. Ako je prema tom serijalu povijest rocka u Hrvatskoj započela s Karlom Metikošem i Josipom Lisac… Hmm, onda ne znam što sam ja to prije pjevala, tj. u koju kategoriju to spada. U to sam vrijeme, početkom sedamdesetih, sudjelovala na Boom festivalima rock glazbe, gdje recimo gospođa Lisac nikad nije bila. E sad, pričati tj. raditi serijal o povijesti rocka u Hrvatskoj na način kako je to prikazano u navedenom serijalu, bilo bi kao da bi se primjerice radio serijal o rock glazbi u Americi, a da se ne spomene Woodstock ili Janis Joplin.

   Jeste li se i prije susretali sa sličnim situacijama u kojima vaš rad nije adekvatno, ili nije uopće vrednovan?

   – Svemirska je pravda neumoljiva. Tako je otkad je svijeta i vijeka. Sve, baš sve će doći na svoje mjesto. Ja sam osoba koja je naučila radovati se malim stvarima. Jer, volim život, volim glazbu, život je glazba, i ja sam glazba. Sve dok ima onih koji vole slušati moju glazbu, bit će i mene.