RIJEKA U novom prostoru Muzeja moderne i suvremene umjetnosti u Rijeci večeras će, u suradnji s Jazz promotions Rijeka, biti održan prvi koncert na kojem će nastupiti Vesna Pisarović, nekoć poznata pop pjevačica koju je susret s glazbom njemačkog glazbenika Petera Brötzmanna ponukao na odvažne putešestvije svijetom jazza. Nosač zvuka »Naša velika pjesamarica / The Great Yugoslav Songbook« novi je plod njezinog velikog zaokreta, ali i intiman osvrt na vlastito pop iskustvo.

Uz ironičnu referencu na »The Great American Songbook«, ovaj album pruža originalan osvrt na jugoslavensku glazbenu scenu od 50-ih do 70-ih godina prošlog stoljeća, ne uz nostalgičnu čežnju, već uz pokušaj kreativnog odnosa prema prošlosti. Njezina je »Pjesmarica« satkana od »nemogućih« standarda, svima znanih uspješnica Indexa, Arsena Dedića, Tereze Kesovija, Dalibora Bruna, Beti Jurković, Bisere Veletanlić i mnogih drugih koji su Vesni Pisarović postali osnove i predlošci za jazz improvizaciju i eksperimentiranje. Album »Naša velika pjesmarica« objavio je prošle jeseni avangardni berlinski jazz izdavač Jazzwerkstatt, a ove godine i naš PDV Records.

Intrigantan rezultat

Možete li nam otkriti nešto više o ovom materijalu: otkud ideja, kako ste birali repertoar, tko su vam bili suradnici…?

– S albumom sam se pomalo igrala arhivista i povjesničara: čeprkajući po riznici bivše jugoslavenske zabavne glazbe ne bih li pronašla neke stare dobropoznate ili pak zaboravljene pjesme koje bi bile podložne zaigranim jazz obradama.

A ono što me pritom fasciniralo jest da tu imamo neka potisnuta razdoblja, poput pedesetih, koja jako odskaču od svega onoga na što smo navikli, od pristupa koji još uvijek posvuda dominira našom glazbenom scenom, od rocka preko alternative do zabavnjaka, naime privilegiranja vrijednosti autorstva. Pedesete su godine obrada, prepjeva, prevođenja, miješanja najrazličitijih, najneprirodnijih stilova, gdje imamo sve osim originala i tzv. »autorskog pristupa«.

A njihovo muzičko naslijeđe je, usprkos tome, nevjerojatno. S druge strane, ideja albuma je bila i u tome da se pomalo provociraju današnji glazbeni ukusi. Jer sakupljajući i obrađujući te stare šlagere i kancone namjera mi nije bila da ono dobro staro učinim još prepoznatljivijim, dakle, da igram na sveprisutnu kartu nostalgije, već upravo da uspostavim neki odmak, stvorim nešto više začudno.

U tome su mi i pomogli nevjerojatni berlinski jazz glazbenici, od Grega Cohena koji je proslavljeni basist Toma Waitsa i Boba Dylana, ali i dugugodišnji glazbeni suučesnik Johna Zorna, do Chrisa Abrahamsa i Tonyja Bucka iz australske grupe The Necks, Gerharda Gschlößla i Francesca Bigonija te bečkog umjetnika dieb13. Svi su oni bili u toj prednosti da su ovom materijalu mogli pristupati slobodno, ne samo kao vrhunski i virtuozni glazbenici, već po tome što ipak ne nose sjećanje, a tako i breme jedne te prošlosti. A rezultat je u glazbenom smislu, barem mi se tako čini, prilično intrigantan.

Suludi spojevi stilova

Što pripremate za večerašnji koncert u Rijeci?

– Grad Rijeka je na neki način u centru ovog projekta »Pjesmarice«, koji kronološki počinje upravo glazbom u produkciji Radija Rijeka pedesetih godina, uz Zvonimira Krkljuša i Maria Kinela te npr. njihovu »Bijelu lađu« koja otvara album.

A i inače, kao što sam rekla, čitavo to glazbeno razdoblje pedesetih godina u Jugoslaviji čini mi se strašno zanimljivim jer u njemu dominiraju prepjevi i posudbe umjesto originala, tj. neprestani pokušaji neposrednog kopiranja svih onih strujanja koja se događaju vani, što ostavlja jedan veoma bogat ali i začudan muzički fundus.

Jer tu zapravo možemo naći i vrlo inovativne big band aranžmane, stilski vrlo profinjene načine pjevanja, kao i sulude spojeve stilova poput tango-beguine ritma i mediteranskog melosa, eurovizijskih šlagera i jazza, latina i čakavskog dijalekta, itd. Jednu takvu heterogenost pristupa nastojali smo prenijeti na albumu koji je zapravo vrlo raznolika cjelina, nemogući skup »standarada«, otkuda i proizlazi ironična referenca na »The Great American Songbook«.

Sjećate li se možda kad ste zadnji put nastupili u Rijeci?

– S jednim drugim, davnim jazz projektom nastupala sam na Trsatskoj gradini, čini mi se 2008. godine, što su bili i moji jazz počeci, budući da sam tada još bila studentica na haškom konzervatoriju. Doduše, i danas se, nakon čitavog tog puta, u jazzu u neku ruku osjećam kao početnica, iako je to neprestano traženje i preispitivanje, uz nesigurnost i rizik, možda nešto što nezaobilazno karakterizira bavljenje jazzom. U jazzu je jako teško organizirati »talent show« jer čak i u improvizaciji sva ta spontanost nije nipošto stvar talenta, već iznimne studioznosti i kontrole.

Hommage bosanskoj sevdalinki

U riječkom MMSU-u nastupit ćete uz talijanski jazz trio koji čine: Giorgio Pacorig na klavijaturama, Zeno de Rossi na bubnjevima i te Romano Todesco na kontrabasu. Nastupate li i inače s njima?

– Giorgio i Zeno su moji glazbeni suputnici već neko vrijeme, dok ću s Romanom tek sada prvi put zasvirati. No čini mi se da bi ova »talijanska veza« mogla biti i nešto trajnije, kao i neovisno od projekta »Pjesmarice«, pogotovo sada kada planiram češće boraviti kod nas.

Gdje ste već predstavili album, a gdje vas još očekuju koncerti?

– Osim promocije albuma u zagrebačkom Pločniku, u organizaciji PDV Recordsa, prošle smo godine ovaj projekt predstavljali na zagrebačkom i beogradskom jazz festivalu te u Berlinu na jednom većem koncertu koji je organizirao njemački suizdavač ovog albuma, etiketa Jazzwerkstatt. A ova mini turneja uključuje još nastupe u Požegi, kao i zagrebačkoj Močvari u srijedu.

Kakvi vas glazbeni izazovi očekuju nakon ovog albuma? Radite li već na novim pjesmama, novom albumu?

– Ima nekoliko projekata na kojima usporedo radim. Jedan je snimanje vrlo klasično jazzerskog albuma »standarda« u pratnji dvojice vrhunskih američkih glazbenika s kojima nastupam već niz godina, bubnjara Johna Betscha i basista Chrisa Dahlgrena.

Album bi trebao izaći sljedeće godine u produkciji, odnosno uz logističku podršku Radija Berlin Brandenburg na mojoj berlinskoj etiketi Jazzwerkstatt. Drugi je svojevrstan hommage onome što vjerojatno predstavlja i najljepšu i najprofinjeniju tradicionalnu vokalnu formu s naših područja, a to je bosanska sevdalinka gdje sam otkrila neke gotovo neopjevane heroine koje su me duboko inspirirale, poput Emine Zečaj. Na kraju, tu je i širok materijal nekih novih pop pjesama, odnosno nekog novog, sasvim drugačijeg popa koji već dugo čeka ugledati svjetlo dana.