Jazz nadahnut klasikom

Večeras u Zagrebu pijanist Chris Jarret: ‘Sviram opasno grubu glazbu’

Davor Hrvoj

Mogu poludjeti, ali i to je pod kontrolom – Chris Jarrett / Foto Davor HRVOJ

Mogu poludjeti, ali i to je pod kontrolom – Chris Jarrett / Foto Davor HRVOJ

Za moju glazbu tvrde da je jazz zato što je u njoj puno improvizacija. Stavljaju je u tu kategoriju, ali to je uglavnom nešto što dolazi iz mojeg srca i uma; ponešto sam naučio u ranijem razdoblju, a puno nastaje upravo sad



Američki pijanist i skladatelj s njemačkom adresom Chris Jarrett posvećen je spontanim jazz improvizacijama, nerijetko nadahnutim klasičnom glazbom. Prema mišljenju kritičara, njegova je glazba sila prirode i čin milosti. U njoj čujemo različite utjecaje, od Sergeja Prokofjeva preko Charlesa Mingusa do Franka Zappe. Osim što sklada za kazalište, operu, balet i film te surađuje s glazbenicima raznih žanrova iz cijeloga svijeta kao što su Wolfgang Dauner, Zoltan Lantos, Luca Ciarla i Dhafer Youssef, Jarrett vodi vlastite sastave, najčešće kvartet Four Free, a često nastupa i solo.


Chris Jarrett će večeras u 22 sata nastupiti u dvorani »Blagoje Bersa« na Muzičkoj akademiji u Zagrebu. Na tom koncertu, koji se održava u sklopu ciklusa Jazz.hr i Muzičkog biennala Zagreb, što ih organizira Hrvatsko društvo skladatelja, svirat će u suradnji s hrvatskim Abstract Construction Collectiveom (Zoran Šćekić, Pavle Jovanović, Saša Nestorović, Luka Žužić, Ivar Roban Križić i Krunoslav Levačić). U poslijepodnevnim satima, s početkom u 17 sati, Jarrett će na Muzičkoj akademiji održati glazbenu radionicu s temom »Slobodne improvizacije na glasoviru«.


Strukturirana spontanost


Jeste li upoznati s Muzičkim biennaleom u Zagrebu?




– Jesam doista, kao suprug hrvatske pijanistice Martine Cukrov Jarrett, čiji je otac bio uključen u rad Biennalea od samog osnutka, nemoguće je da nisam upoznat s tom manifestacijom. Ne mogu reći da sam stekao mišljenje o njoj, budući da nikad nisam bio u Zagrebu za vrijeme festivala i slušao izvedbe, ali uvijek sam sretan kad vidim da postoje institucije koje brinu o napretku i zastupaju boje suvremene glazbe. Živimo u vremenima potpune amerikanizacije i zato je umjetnički, kao i politički, važno raditi na taj način. Naime jeftina glazba pomaže u uništavanju naših unutarnjih života. Zato mi je čast što sam dobio priliku nastupiti na Biennaleu.


Kako se izboriti za veću promociju kreativne glazbe?


– Potrebno je organizirati društvena događanja na kojima će biti predstavljena nova glazba. Trenutno su takvi pokušaji gotovo nevidljivi jer većina publike ne prati takvu glazbu. Strašno je to što se s jazzom događa u današnje vrijeme. Nikad nisam tvrdio da sviram jazz. Za moju glazbu tvrde da je jazz zato što je u njoj puno improvizacija. Stavljaju je u tu kategoriju, ali to je uglavnom nešto što dolazi iz mojeg srca i uma; ponešto što sam naučio u ranijem razdoblju i puno toga što nastaje upravo sad.


Koji je vaš dojam nakon prvih kontakata s glazbenicima iz sastava Abstract Construction Collective?


– Da im mogu vjerovati! Uzbuđen sam, jer ću surađivati s velikim hrvatskim glazbenicima i improvizatorima. Nikad se ranije nisam susreo s njima, a program smo uvježbali na nekoliko proba. Imamo okvir za naše izvedbe koje će se sastojati od grafičkih skladbi, slobodnih improvizacija koje će ovisiti o našoj osobnoj nadarenosti. Imamo okvir, a program će se odrediti tijekom koncerta. Želimo strukturirati našu spontanost i izvući ponajbolje iz naših neposrednih kreativnih impulsa te ostvariti uzbudljiv koncert. Igrat ćemo se njihovom novonastalom glazbom, kao i nekim motivima mojeg djela za ansambl koje ćemo koristiti za improvizacije. Na tom ću koncertu jedno djelo izvesti solo.


Osjećaji i 88 tipki


Što ćete ponuditi solo nastupom?


– Opasno uzbuđenje!


Kako publika reagira na vaše glazbene ekstravagancije?


– Ljudi me kritiziraju kad sviram zaista opasno grubu glazbu, žele da začepim, ali ja sam sretan, zašto bih začepio?


To je ponekad opasno za glasovir. Kako organizatori koncerata gledaju na takvo ophođenje s glasovirom?


– Nisam mislio na glasovir.


Poput Cecila Taylora?


– Nisam baš tako opasan. To što ja radim ne uništava glasovir. Pod opasnom glazbom mislim na vragolaste izvedbe. Nakon toga sam jako sretan. Naravno da sam sretan, jer sam odsvirao, završio, napravio nešto. Zašto ne bih bio sretan? Trebam li zato biti namrgođen? Ne. To ne proturječi jedno drugome.


Na što ćete staviti naglasak na glazbenoj radionici?


– To uvijek ovisi o polaznicima, iako obično završi s raspravama o utjecaju amerikanizma u glazbi i poteškoćama u pronalaženju vlastitog izraza. Ta tema vrlo brzo pronalazi svoj put u takvim radionicama, jer su mnogi stariji i mlađi glazbenici pod snažnim utjecajem trendova i tendencija koje im čine više zla nego dobra – zatomljuju njihove izvorne i osobne mogućnosti izražavanja, umjesto da se bave nečim što ih pobuđuje.


Što pobuđuje razvoj vaših mogućnosti?


– Kad sviram to je, između ostalog, tjelesno iskustvo. Prigodom izvedbe mogu potpuno poludjeti, ali to ne znači da to što činim nije pod potpunom kontrolom. Tada ti utjecaji pronalaze put k mojoj glazbi, poput jeke. Ustvari, mislim da moje improvizacije nastaju kao rezultat povezanosti tjelesnog, što je rukovođeno mojim osjećajima, s osamdeset i osam crno-bijelih tipki ispred mene. Ne radi se samo o teoriji i zamisli kako želim zvučati. Jednostavno, upustim se u izvedbu i postupno ju modificiram.