Po objavljivanju kritika ga je odmah označila do tog trenutka najglasnijim rock albumom u povijesti. Iznimno agresivni zvukovi gitare i bubnjeva praćeni su u pojedinim pjesmama i vrlo snažnim vokalom, nudeći zaokruženu cjelinu pa su definitivno u pravu oni koji tvrde da su na ovoj ploči zameci garage rocka, punka i heavy metal zvuka
Iako nam je 2015. godina tek počela, s velikom sigurnošću može se reći da će jedan od najznačajnijih događaja u rock glazbi ove godine biti velika obljetnička turneja grupe The Who koja će nizom koncerata obilježiti pola stoljeća nazočnosti na svjetskim top ljestvicama. Proslavu pola stoljeća postojanja ovi su britanski rockeri počeli u završnom dijelu prošle godine objavljivanjem trostrukog albuma velikih hitova koji pod nazivom »The Who Hits 50!« nudi detaljan prikaz njihove bogate karijere, a za ovu godinu najavljena turneja potvrdit će sve to, pri čemu će najčešće u prvom planu biti pola stoljeća star njihov debitantski album, sjajna ploča »My Generation« koja je i danas sinonim načina života generacija koje su sredinom šezdesetih bile mlade te, naravno, grupe koja je taj album i tu pjesmu i stvorila.
Istinske zvijezde
Proces stvaranja grupe The Who počeo je 1959. godine, kada četrnaestogodišnji Pete Townshend (solo gitara) i godinu dana stariji John Entwistle (bas), učenici londonske Acton Grammar School, odlučuju osnovati rock grupu i do 1962. godine uz druge mlade glazbenike sviraju u sastavima raznih imena (Confederates, Aristocrats, Scorpions) da bi se 1962. godine pridružili pjevaču Rogeru Daltreyju i njegovoj grupi Detour. Konačna postava grupe formirana je početkom 1964. godine na jednom londonskom koncertu kada za vrijeme pauze za bubnjeve sjedne Keith Moon, potpuno u crveno odjeven i vidno pripit mladić čija je svirka tako dobra da ga odlučuju primiti u grupu. Diskografska karijera grupe počinje 1964. godine singl pločom »I’m the Face« koju objavljuju pod imenom High Numbers, koje već te godine mijenjaju u The Who. U siječnju 1965. godine za njihov rad zainteresirao se američki producent Shel Talmy, znan po dobrom radu s grupom The Kinks. Talmy im ugovora snimanje singl ploče »I Can’t Explain« na kojoj im pomaže tada studijski gitarist Jimmy Page, kasniji vođa Led Zeppelina, a singl ide do visokog osmog mjesta britanske top ljestvice i najavljuje kako Engleska ima novi veliki bend. U lipnju objavljen drugi singl »Anytime, Anyhow, Anywhere« to dodatno potvrđuje, a kad 27. studenog te 1965. godine objave singl »My Generation« postaju istinske zvijezde. Treći singl ide do drugog mjesta britanske top ljestvice i stvara im vojsku obožavatelja koja se dodatno širi i na glazbenu kritiku kad početkom prosinca objavljuju debi album istog naziva, ploču koju kritika uz ranije debitantske objavljene albume Beatlesa i Stonesa, svrstava u tri najznačanije rock ploče kojima je počela britanska glazbena invazija na američko i svjetsko rock tržište.
Prebučna
Album je sniman od travnja do listopada te 1965. godine u londonskim IBC studijima i po objavljivanju kritika ga je odmah označila do tog trenutka najglasnijim rock albumom u povijesti. Zaista, dok je debi Beatlesa bio u stilu prihvatljivog i pjevnog rock and rolla, a prva ploča Rolling Stonesa sva u pitkom rhytam and blues i soul ozračju, prvijenac The Who nudio je puno više brzih i glasnih pjesama. Iznimno agresivni zvukovi gitare i bubnjeva praćeni su u pojedinim pjesmama i vrlo snažnim vokalom, nudeći zaokruženu cjelinu koja je energijom nadmašivala Beatlese i Stonese te mnogima bila i prebučna za to doba pa su definitivno u pravu oni koji tvrde da su na ovoj ploči zameci garage rocka, punka i heavy metal zvuka. Uz to, probijanje granica poznatih glazbenog izraza koje je najavljivalo moguće smjerove daljnjeg razvoja rocka, The Who su sličan revolucionarni iskorak napravili i tekstovima, potrudivši se iskoračiti iz isključivo ljubavnih okvira te stvorivši pjesme koje i danas imaju snagu.
Uz nedvojbeno glazbeno znanje i nadarenost za proboj grupe na svjetsku scenu zaslužan je svakako i producent Pete Meaden koji je, shvativši kako se između svima dragih Beatlesa i zločestih Stonesa mora pronaći nešto treće, pametno predložio da se izgledom i ponašanjem grupa prikloni tzv. mod pokretu koji su činili na modu osjetljivi i dobro odjeveni mladi ljubitelji rocka. Uz njega veliki je doprinos dao i režiser Kit Lambert koji je za svoj film tražio mladu rock grupu i snimio nekoliko njihovih proba i nastupa. Pri jednom snimanju u vrlo skučenom prostoru Pete Townshend slučajno je vrhom gitare udario u strop što je na snimci izgledalo atraktivno pa im je Lambert predložio da slično počnu raditi i na koncertima. S obzirom na ogromnu količinu energije koju su imali to im nije trebalo dva puta predlagati i uskoro se na njihove koncerte, iako još nisu imali objavljenih ploča, odlazilo gledati u odijelo odjevene »divljake« koji uništavaju instrumente.
Prva od njih nedvojbeno je naslovna tema albuma koja i danas ima status himne gnjevne mladosti sjajno izražen kroz stihove koji nakon opisa svega što im »starci« zamjeraju, vrhunac doživljavaju u čuvenom stihu »I hope I die before I get old« (Nadam se da ću umrijeti prije no što ostarim) koji je dodatno potencirao u jednom tadašnjem intervjuu pjevač Roger Daltrey, izjavivši kako će, kad navrši tridesetu, izvršiti samoubojstvo! Buntovni stihovi na granici psovke i uvrede Daltrey je otpjevao i odurlao briljantno kombinirajući nervozu i agresiju (navodno pri snimanju nije dobro čuo ni svoj glas ni ostatak grupe pa je bio vrlo nervozan), a ostatak grupe pratio ga je takvom gitarističko-bubnjarskom olujom da je sve skupa, pogotovo zahvaljujući završnom kaotičnom i prepunom distorzija završetku, moralo biti zapaženo pa je niz radijskih postaja u početku odbijao zbog prevelike količine agresivnosti emitirati ovu himnu mladih gnjevnih ljudi.
Liberalni stavovi
Sličnu slavu tih je godina imala sjajna »The Kids Are Alright« u kojoj je kroz stihove o dečku kojemu ne smeta što njegova djevojka pleše s njegovim prijateljima iskazana za to doba ogromna količina liberalnih stavova, a realizirana u raspjevanom i veselom zvuku rocka šezdesetih ova je pjesma po mnogima sjajna najava power pop glazbe. Treća pjesma s ovog albuma u kojoj se može nazrijeti budućnost rocka svakako je završni čvrsti rock instrumental »The Ox« u kojem uživo fantastično improviziraju Pete Townshend, John Entwistle, Keith Moon i orguljaš Nicky Hopkins, stvarajući ono što ćemo desetljećima kasnije prepoznavati kao garage rock. Zavidnu kvalitetu The Who iskazuju i u ljubavnim pjesmama od kojih su neke daleko od tipičnih. Tako u »A Legal Matter« govore o razvodu tinejdžerskog braka pri čemu je pjesmu otpjevao Townshend i to stoga što je Daltrey upravo bio u procesu razvoda! Brzi R&B idealno odgovara tekstu, a nemoguće je u temeljnom rifu ne prepoznati trenutak koji su U2 godinama kasnije uspješno posudili za njihovu sjajnu »Sunday, Bloody Sunday«. Odlična je »The Good’s Gone« u kojoj uz prštavu Townshend gitaru Daltrey sugestivno i s puno negativnog naboja priča o kraju jedne ljubavi, danima kad se ljubavnici nepovratno udaljavaju. Slična joj je temom i r’n’r pitka »Much Too Much«, a na tom tragu uspješne kombinacije rock and rolla i rhytam and bluesa su i dvije pjesme o lažima – »It’s Not True« te »La-La-La-Lies« u kojoj šlagerski refren prema rocku usmjeravaju ne samo žestoki udari gitare i još žešći bubnjevi koji »probijaju« uši, već i to što je banalni »la la la« refren uspješno pretvorio i ironičnu priču o »la la la – lažima«. Sukladno tadašnjim običajima na albumima se morao naći i pokoji prepjev američkih blues uzora, a The Who su odabrali dvije brze rhytam and blues plus soul pjesme Jamesa Browna (»I Don’t Mind« i »Please, Please, Please«) te čuveni Bo Didleyjev spori blues u temi »I’m a Man«.
Ploča za sve
Po objavljivanju album je dosegnuo peto mjesto britanske top ljestvice i tek 73. u SAD-u, ali njegova vrijednost rasla je s godinama pa ga se danas opravdano smatra jednom od najznačajnijih ploča rock glazbe. Punih pola stoljeća nakon nastanka »My Generation« i danas djeluje svježe i agresivno, potvrđujući raznovrsnost i kreativnost četvorke koja ga je stvorila i zahvaljujući čemu u toj pedeset godina staroj ploči i danas mogu uživati rockeri svih vrsta. Očigledno, »My Generation«, bar kad je o rocku riječ, vrijedi za sve generacije.
