Dominantan način nabavljanja muzike danas nije više odlazak u CD shop po novo izdanje omiljenog autora, a o vinilima da se i ne govori. Presnimavanje kaseta stvar je sad već daleke prošlosti, i malo tko će od današnje mladeži znati na koji su način povezani audiokaseta i kemijska olovka a da ona nije tu za pisanje po kartici. Jer se za to uvijek imalo set najfinijih flomastera.

   Promijenio se i način pribavljanja informacija o novoj glazbi. Ako se nekad odlazilo kod starijeg i iskusnijeg kolege slušatelja na preslušavanje novih vinila, s naramkom audioskaseta i bocom vina, danas, i opet, dva-tri klika i sve su informacije tu. Dva-tri klika više i cijela je diskografija također tu.

   No koliko god dominantan bio ovaj suvremeni način pribavljanja muzike, pristupa je možda koliko i ljudi. Hrvatska ima i dodatni problem što je velikim kompanijama koje se bave distribucijom muzike zanimljiva koliko i Južni pol, pa iTunes, primjerice, još uvijek nije dostupan. A kad će biti, ne zna se.

   Zbog svega toga zanimalo nas je kako danas naši glabenici, koji glazbu žive svaki dan, dolaze do nove muzike, do informacija o novoj muzici i koliko se sve to mijenjalo u njihovim životima. Konačno, i što slušaju. Kontaktirali smo zato glazbenike različitih profila i različitih dobnih skupina.

Različita iskustva

Iskustva su, kao i oni, naravno, različita. Mlađi očekivano dobro poznaju nove tehnologije, dok se oni stariji prisjećaju kako je sve to bilo nekad. No ima i onih, poput Arsena Dedića, koji su pomalo već i umorni od sve te silne muzike u i oko njihovih života.

   – Ja sam se u životu toliko naslušao glazbe, jer sam u Šibeniku završio nižu pa srednju muzičku školu. Pa sam išao u Zagreb i svojom voljom još upisao 3 i 4. srednje pa upisao Akademiju ’59., diplomirao ’64., pa sam se stjecajem okolnosti našao na estradi i dobio uvjetno 50-ak godina s pravom da se branim sa slobode.

   Toliko toga dobivam kući, imam dva-tri prijatelja fanatika koji mi nose na CD-ovima valjda sve što je izašlo, kopiraju, što ja znam, tako da ne dospijevam to ni izdaleka preslušati – kaže Arsen, dodajući da internet nikad nije ni vidio i da nema mejl.

   Pravi kontrapunkt tome iskustvo je mlade Petre Leifert iz riječkog benda Leifert.

   – Do svega što slušam, i skoro sve što imam od muzike skinuto je preko interneta, ilegalno. Ne kupujem CD-ove jer mi digitalni oblik muzike ima svoju, modernu vrijednost, i cijenim muziku neovisno o obliku na kojem se nalazi. Koliko god CD-ovi imaju duha, meni je sve to isto, jer ujedno sve što skinem pohranjujem, tako da imam kolekciju kao što je imaju i oni koji kupuju CD-ove – kaže Petra.

   I opet suprotno od Petre do glazbe dolazi Lana Jurčević. Ne skida, ni legalno ni ilegalno, već ili kupuje originalni CD ili glazbu sluša preko YouTubea.

   – CD kupim obično ako odem na neko putovanje. Pa nakupujem različitih izvođača jer volim vidjeti tko su bili producenti, koja je bila ekipa koja je radila na tome, do cijelog vizualnog dijela – kaže Lana.

Vječni vinili

Tony Cetinski pak muziku sluša na svim dostupnim izvorima: radiju, internetu, iTunesima, svemu što omogućuje današnja tehnologija. Također, kaže, uvijek kupuje originalni CD jer voli imati kvalitetan album za sebe, ali u zadnje vrijeme dosta kupuje i vinile.

   – Dolazak do dobre muzike i danas mi je izazov i zadovoljstvo. Na Britancu nedjeljom tragam za pločama koje mi nedostaju u kolekciji, tamo sam našao već dosta ploča. Danas u mnogim dućanima možemo naći i jako dobra remasterizirana vinil izdanja. Toplo preporučujem kupnju, jer neusporedivo je analogno i digitalno u korist analognog – kaže Tony.

   Kantautor Luka Belani do nove muzike uglavnom dolazi preko interneta ili po preporuci nekoga od kolega. I dalje kupuje CD-ove koje smatra odličnima jer je i dalje skloniji kupiti CD i ploču, nego platiti za digitalni download. No isto tako, dodaje, prije 8 do 10 godina, bez ilegalnog downloada do pola muzike koja ga je osvojila ne bi došao.

   Bojan Bajić iz riječkog Diskurza, pripadnik najmlađe generacije kontaktiranih, slično kao i Petra Leifert, CD-ove ne kupuje. On na svoj način objašnjava zašto.

   – Sve skidam ilegalno, i to ne zato jer me boli briga za CD-ove i ne želim dati novac za bilo koji oblik glazbe nego zato što dolazi do prekretnice glazbene industrije i s njom ogromne promjene kojih se ovih trenutaka industrijalci boje, pa bi bio red da ih potjeramo da uvedu novi princip funkcioniranja glazbenog svijeta tako da im ne damo ni centa. Glazbenici ionako nemaju – kaže panker Bojan.

   Saša Antić iz TBF-a bio je najsažetiji u odgovoru na pitanje kako dolazi do nove glazbe.

   – Kupim tu i tamo koji CD, sve šta mi treba sam već kupio – kaže.

Naći dobre strane

Što se tiče promjena koje su se desile u nabavljanju nove muzike ali i informiranju o njoj, čak su ih i najmlađi kontaktirani iskusili. I Petra i Bojan sjećaju se kako su još prije samo pet-šest godina među svojim prijateljima i poznanicima »pržili« CD-ove, a sad, kako oboje kažu, jednostavno dobiješ ili nađeš link za torrent i skineš cijelu diskografiju nekog novog , zanimljivog izvođača. Oboje se također slažu da je to možda bio bolji »filing«, ali oni i dalje uživaju u plodovima suvremenosti. Za Petru je pritom jedino problematično to što je danas, kaže, tempo života jako ubrzan i još je toliko toga dostupno da treba zapravo skupiti vremena i preslušati to što se skine. Bojan dodaje da svako vrijeme nosi svoje, samo mu treba naći dobre strane.

   Neko sasvim drugo vrijeme imalo je i druge običaje. Odrastanje Arsena Dedića obilježio je tako jedan radio, stari Kosmaj, kojega je onda zamijenio gramofon-radio Portorož.

   – A prvo što sam u Zagrebu imao bio je Supraphon. Gramofon češki, čovječe. A ploče smo nabavljali, bio je Jugoton, pa bi netko donio izvana, a i rano sam počeo putovati pa sam glazbu kupovao. U Pragu, Moskvi, Americi, Riju – kaže Arsen.

Zanimljiv put u pribavljanju nove muzike prošao je i Luka Belani.

– Prvo je bilo presnimavanje kaseta, slušanje starih ploča, pa prvi download Napsterom, da bih danas uglavnom slušao originalne CD-ove ili muziku online. Zašto bih skidao gigabajte glazbe i to sve ‘skladištio’ kad mogu slušati online. A kad plaćam, volim imati fizički primjerak toga. Tu sam ‘staromodan’- kaže Luka.

Sve se promijenilo

Slično je i u Saše Antića. Dapače, jedno vrijeme on je bio taj koji je malu splitsku hip hop zajednicu opskrbljivao novim izdanjima na presnimljenim kasetama.

   – Čak sam zbog toga napustio i fakultet. To je trajalo par godina i da sam za svaku snimljenu kazetu tad dobio bombon danas bih bio dijabetičar, a ovako mi je ostala pokvarena linija i drugarstvo za život – kaže Saša, dodajući da je odrastao na kasetama i da mu je žao što su danas skoro zaboravljen dio glazbene povijesti.

   – Kad smo za vrijeme rata morali ići u sklonište zbog opasnosti od temeljitog uništenja, ja sam se sa 16. kata spuštao u podrum samo s punom putnom torbom kazeta. Zato ih još uvijek čuvam, pa čak i poslušam tu i tamo – zaključuje.

   I Lana Jurčević smatra da se sve promijenilo.

   – Digitalizacija, internet, brzina kojom novi glazbenici dolaze na scenu gotovo je neuhvatljiva. Danas moraš smisliti neke dodatne stimulanse i bonuse kojima bi motivirao nekoga da odvoji novac za album. Starije generacije sumnjam da skidaju s interneta, oni još uvijek kupuju, pa njihovi glazbeni miljenici imaju koristi od toga – smatra Lana.

   No nije sve tako sjajno u toj silnoj brzini i lakoj dostupnosti glazbe. Arsen Dedić to sumira.