Na godišnjicu smrti J.J. Calea, njegov prijatelj i učenik Eric Clapton, objavio je album na kojem sviraju i pjevaju još i Tom Petty, Mark Knopfler, Willie Nelson, Don White, John Mayer i Christine Lakeland
Prošlog je ljeta, točnije 26. srpnja 2013. godine, od posljedica srčanog udara u 75. godini preminuo John Weldon Cale, poznatiji kao J.J. Cale, cijenjen kao jedan od ponajboljih gitarista rock glazbe. Na godišnjicu njegove smrti Caleov prijatelj i učenik, ujedno i sam gitarist svjetskog značaja, legendarni Eric Clapton, objavio je pažnje vrijedan album pod nazivom »The Breeze: An Appreciation of JJ Cale« potpisavši ga s Eric Clapton & Friends čime je naznačio kako u stvaranju tog albuma nije sudjelovao sam, već je imao itekako bitnu pomoć značajnih imena svjetske rock scene. Konkretnije, uz Claptona na ovom albumu sviraju i pjevaju još i Tom Petty, Mark Knopfler, Willie Nelson, Don White, John Mayer i Christine Lakeland.
Milovanje gitare
Claptonov glazbeni »in memoriam« legendarnom J.J. Caleu nije ništa čudno jer je sam Clapton nebrojeno puta izjavio kako je dio svog sviračkog umijeća i stila zbog kojeg je, među ostalim, dobio i nadimak »Slowhand«, temeljio upravo na Caleovom načinu sviranja za kojeg su tipični nježni kratki tonovi koji proizlaze iz »milovanja« žica gitare. Album je nazvan »The Breeze« (povjetarac), kako po pjesmi »Call Me the Breeze« J.J. Cale hitu iz 1972. godine, tako i po činjenici da je Caleov nadimak bio The Breeze, baš zbog njegova načina sviranja, jednostavnog i ugodnog kao što je to i povjetarac.
U četrdeset godina svoje nazočnosti na svjetskoj sceni J.J. Cale objavio je 15 albuma inspiriravši mnoge svjetski znane gitariste. Na skromnog, povučenog i glazbi u potpunosti posvećenog Calea prvi je pažnju skrenuo upravo Clapton obradivši 1970. godine na svom eponimnom debitantskom albumu Caleovu pjesmu »After Midnight« i učinivši je hitom. Potom je u niz navrata svirao njegove pjesme da bi 1977. godine hitom »Cocaine« s albuma »Slowhand« došao do vrhova brojnih top ljestvica. Suradnja dva glazbenika vrhunac je doživjela 2006. godine kada objavljuju zajednički album »Road to Escondido« za kojeg je Clapton rekao: Ovo je ostvarenje moje posljednje velike neostvarene želje – rad na albumu s čovjekom člija me je glazba inspirirala otkad znam za sebe.
Reakcije na pojavu albuma su vrlo dobre. Na velikom američkom tržištu došao je do broja dva na Billboardovoj ljestvici najprodavanijih albuma, što je Claptonu najbolji rezultat još od 1994. godine kad je s albumom »From the Craddle« uspio osvojiti prvo mjesto. Dobra prodaja i pozitivne ocjene kritičara nisu ništa čudno jer je Clapton briljantan gitarist, ekipa koju je okupio zaslužuje svaku pažnju, a iako album ne nudi ništa novo jer je riječ o šesnaest već poznatih J.J. Cale pjesama u novoj izvedbi, nedvojbeno je kako će glazbeni sladokusci kupovati ovaj album i uživati u plemenitom zvuku Claptonove gitare i nastupima gostiju koje je odabrao.
Posveta učitelju
Album otvara već spomenuta »Call Me the Breeze« koju Clapton namjerno izvodi bez ijednog od uglednih gostiju kako bi na taj način na početku albuma odao počast jednom od svojih gitarističkih uzora. U odnosu na original, Claptonova verzija nešto je brža i agresivnija i više je u njoj rhytam and blues stila od Caleova originala, ali ne toliko da bi umanjilo svu nježnost i opuštenost koju ta pjesma budi i danas. »Rock and Roll Records«, pjesmu s albuma »Okie« iz 1976. godine zajedno izvode Eric Clapton i Tom Petty koji gitarom i glasom izvedbi daje južnjački dodir rhytam and bluesa, a potom slijedi jedan od ponajboljih trenutaka albuma, odlična »Someday« u kojoj sjajni Mark Knopfler dominira glasom i gitarom pretvarajući ovu pjesmu u svoj vlastiti izričaj darujući joj ozračje kakvo čujemo u njegovim ili pjesmama grupe Dire Straits. »Lies« s albuma »Really« iz 1972. godine zajedno izvode Clapton i John Mayer, mlađi američki gitarist i kantautor.
Slijedi potom u »Sensitive Kind« prvi nastup Dona Whitea, jednog od prvoboraca tzv. Tulsa zvuka kojem je pripadao i sam J.J. Cale. Ugodnu i lijepu izvedbu te pjesme nastavlja još jedan dojmljiv trenutak, Claptonova verzija teme »Cajun Moon« u kojoj veliki E.C. iznova svira brže i energičnije od originala no što je to radio J.J. Cale. »Magnolia« u izvedbi Johna Mayera taman je toliko nježna da prenese sve one emocije i ugođaj kojeg je još 1972. godine na albumu »Naturally« zamislio J.J. Cale, a »I Got the Same Old Blues« u izvedbi Pettyja i Claptona opet nudi opori rhytam and blues da bi potom »Songbird« donio dobrodošao dašak country zvuka koji se idealno uklapa u J.J. Cale ostavštinu, a za kojeg je u ovoj odličnoj izvedbi najzaslužniji američki country bard Willie Nelson koji svojim promuklim glasom pjesmu podiže na višu razinu.
Simbolični kraj
»Since You Said Goodbye« jedan je od vrhunaca albuma, ponajprije stoga jer se Clapton prilagođava snenom J.J. Cale zvuku kojeg dodatno oplemenjuje svojom fantastičnom svirkom, a otprilike u istom stilu, samo puno ritmičnija i veselija je i »I’ll Be There (If You Ever Want Me«) u kojoj kombinacija Don White & Eric Clapton pokazuje kako se to lijepo mogu nadopunjavati i prožimati country i rhytam and blues. U »The Old Man and Me« Tom Petty u vrlo je nježnom izdanju, vrlo blizak originalnom J. J. Cale zvuku, a u »Train to Nowhere« Mark Knopfler, Don White i Eric Clapton tako dobro surađuju da je šteta što se nisu okušali u još ponekoj pjesmi. »Starbound« u izvedbi Willie Nelsona opet donosi dašak country ugođaja, a u »Don’t Wait« Clapton i Mayer sviraju žilavi rhytam and blues baš ono što je J.J. Cale želio kad je i sam svirao tu vrstu glazbe. Za kraj albuma Clapton, vjerojatno i sa željom doze simboličnosti, ostavlja nježnu baladu »Crying Eyes« koju izvodi uz Christine Lakeland i korištenje gotovo svih elemenata glazbe J.J. Calea.
Zaslužio je
Nedvojbeno, Clapton i prijatelji uspjeli su odati primjerenu počast Caleovom bogatom i nezaboravnom glazbenom nasljeđu koje će uvijek privlačiti pozornost jer je njegov pristup glazbi i tzv. »laidback« stil sviranja gitare nešto što ne oduševljava samo slušatelje, već i svakog ljubitelja gitare kao instrumenta. Tulsa zvuk, country, rhytam and blues, malčice sakrivenog jazza i nešto više soula… Sve to moguće je pronaći na ovom sjajnom gitarističkom albumu kojim su Clapton i prijatelji podigli lijepi spomenik jednom od najvećih i najboljih iz svojih redova. J.J. Cale zaslužio je ovakvo prisjećanje.
