Na dodjeli nagrada Grammy, održanoj prije tjedan dana, pijanist, skladatelj, aranžer i producent Billy Childs je za album »Rebirth« dobio tu nagradu u kategoriji Najboljeg instrumentalnog jazz albuma. Osim toga, Childs je kao solist, u izvedbi vlastite skladbe »Dance of Shiva« s tog albuma, bio nominiran za nagradu Grammy u kategoriji Najboljeg improviziranog jazz sola. Ovo je njegov peti Grammy. Do sad je dobio dva za najbolje instrumentalne skladbe i dva za najbolje aranžmane. Novi Grammy potvrda je vrijednosti ovog glazbenika čija karijera nikad nije bila vezana uz intrige, skandale niti velike promotivne kampanje. Naprotiv, on svoju karijeru gradi strpljivo i uporno, na svojim djelima, a ne na pričama. Naime, uvriježeno je mišljenje da se danas ništa ne može postići ako ostvarenja umjetnika nisu zamotana u sočnu priču koja je najvažnija za stvaranje javnog mišljenja i popularnost. Billy Childs nikad nije podlegao takvim pritiscima, nije imao vremena za to, jer njegov život protiče u neprestanom pisanju ili izvođenju glazbe, te ponekad na odlazak na dodjelu nagrade Grammy.
Nalet nadahnuća
Nagrađeni album Childs je snimio sa svojim stalnim sastavom s kojim godinama razvija svoje zamisli. Alt i sopran saksofonist je Steve Wilson, kontrabasist Hans Glawischnig, a bubnjar Eric Harland. Taj sastav Childs je utemeljio s nakanom da svira poseban repertoar. Naime, krajem osamdesetih i početkom devedesetih godina prošloga stoljeća napisao je puno skladbi za snimanje nekoliko albuma koje je objavila diskografska kuća Windham Hill Jazz, no ti se albumi danas više ne reizdaju i nisu dostupni na tržištu. Frustriran time što se ta glazba više ne može čuti, ne dopuštajući da samo tako umre, s ovim ju je sastavom ponovno izvodio. No tijekom godina kvartet je prerastao u nešto više – jednu od najboljih skupina na današnjoj jazz sceni. Program koji je zastupljen na ovom CD-u godinama je promišljao i uvježbavao svirajući ga na koncertima s ovim sastavom, dok nije sazrio za snimanje.
U jednom od naših razgovora, dok ovaj CD još nije bio u planu, govorio je upravo o tome, kao i glazbenicima s kojima je odlučio ostvarivati te zamisli. »Steve i ja poznajemo se godinama«, rekao je. »On je svakako moj najomiljeniji alt i sopran saksofonist. Hans je fenomenalan kontrabasist. Obožavam njegovo sviranje. Eric je je razvio vlastiti stil. Počašćen sam što svira sa mnom.«Childs je s tim sastavom spreman na sve, primjerice, na spontanost i neočivane poteze tijekom svirke. S njima bez straha ulazi u rizik koji donosi nepripremljene situacije. Sve to osjeća se u izvedbama uvrštenim na ovaj album. »O tome kako ćemo svirati uvijek ovisi o trenutku«, rekao je. »Puno toga može utjecati na takve situacije. Mnogo toga nemoguće je odrediti ili imenovati. To je nešto što se ne može planirati ili predvidjeti. To se jednostavno dogodi u naletu nadahnuća, kad se pojavi nešto što nas potakne na takav potez. Puno toga ovisi o ljudima koji u tom trenutku slušaju ono što sviramo, o energiji i osjećajima koje primamo od njih, kao i o tome kako komuniciramo s njima. To uvelike pomaže. Okružje može pomoći, ali nije presudno. Važnije je kako našom glazbom ostvarujemo komunikaciju sa slušateljima nego u kakvom okružju sviramo. Najvažnija je usredotočenost na muziku, koncentracija koja nas drži u izvedbi u tom času. Fokus je uvijek na tome što se događa s glazbom, te među glazbenicima i slušateljima. Suština moje glazbe leži u sposobnosti da ispričam priče i publiku koja dolazi na moje koncerte obogatim novim iskustvom. Želim da dožive nešto duboko, smisleno, da se dobro osjećaju, kao kad im netko ispriča lijepu priču, ali i da se poistovjete s osjećajima kojima neko djelo zrači, da slušajući muziku promijene raspoloženje, da postanu sretni iako su do tada bili tužni. Želim da odlazeći s mojih koncerata ponesu sa sobom nešto što je dobro za njih.«
Poruka mira
Za njega to nije nešto novo. Takav pristup izvedbama usvajao je s velikanima s kojima je svirao, među ostalima s J. J. Johnsona Freddiejem Hubbardom, Joeom Hendersonom, Bobbyjem Hutchersonom, Clarkom Terryjem, Johnnyjem Griffinom, Jimmyjem Heathom, Artom Farmerom, Natom Adderlyjem, Wyntonom Marsalisom, Ronom Carterom i Donom Byronom. No često surađuje i s mlađim glazbenicima. Tako je za snimanje ovog CD-a u goste pozvao pjevačice Claudiu Acunu i Aliciju Olatuji te trombonista Ida Meshulama i udaraljkaša Rogeria Boccata, koji su obogatili zvuk i pridonjeli stvaranju raznolikosti ugođaja.Na ovom se CD-u predstavlja kao autor, ali i glazbenik koji svojim zamislima obogaćuje standarde, a ne bježi niti od autorskih suradnji. Na CD je uvrstio pet vlastitih skladbi, jednu koju potpisuje s Acunom, te dva standarda. Upravo je naslovnu skladbu albuma napisao s Acunom, čileanskom pjevačicom koja sudjeluje i u njezinoj izvedbi. Rezultat je to dugogodišnjeg prijateljstva. Naime Childs je kao pijanist, aranžer i koproducent sudjelovao u snimanju njezinog albuma »Rhythm of Life« iz 2002.
Billy Childs je jedan od najcjenjenijih skladatelja i aranžera na području jazza iako njegovi utjecaji izlaze iz okvira te glazbe. Naime, osim Chicka Coreae, snažan dojam na njega ostavilo je stvaralaštvo klavijaturista Keitha Emersona, člana nekadašnje super grupe progresivnog rocka Emerson, Lake & Palmer. Zbog skladateljskog rada posebice ga poštuju kolege, glazbenici. Primjerice, slavni jazz pijanist Eric Reed rekao je da je Childs skladatelj svih skladatelja. »Najvažnija u pisanju skladbi za mene je uglavnom melodija«, rekao je. »Melodija je nešto što poželim otpjevati, što povezujem s vokalom. Kad slušate dobru melodiju to je kao da slušate nekoga tko lijepo govori. Kad odlaze s koncerta ljudi ne govore kako im se svidjela neka promjena akorda ili raspored tonova. Uvijek govore o tome kako im se svidjela neka melodija i pokušavaju otpjevati temu. Zato se najprije usredotočim na melodiju. Jednom, kad imam dobru melodiju, mogu se pozabaviti nadogradnjom, skladbu učini kompleksnom ili jednostavnom, koliko god to želim.«Na album je uvrstio vlastite obrade standarda »The Windmills Of Your Mind« Michela Legranda te »Peace« legendarnog jazz pijanista Horacea Silvera koji je ostvario velik utjecaj na njega. »Obožavam ga. Horace je jedan od najvećih skladatelja jazz glazbe svih vremena. Kroz tu skladbu šalje mi poruku – poruku mira. Oduševljen sam harmonijama u toj skladbi i ljepoti melodije, akorda, što je sjajno poklapa s mojim glazbenim iskazom.«
Potresna djela
Upravo u izvedbama standarda očituje se Childsov dar za aranžiranje, sposobnost da te stare skladbe osmisli i izvodi na nov način, da neku poznatu pjesmu drugog autora učini svojom. »Pisanje aranžmana je u mnogo čemu teže od skladanja jer izvorna zamisao nije tvoja. Vlastiti pristup moraš prilagoditi tuđoj zamisli. Važno je zadržati suštinu skladbe jer svaka ima svoj život, vlastito značenje. Neka je o ljubavi, neka o patnji, neka o gubitku, neka o zbunjenosti. Onaj tko piše aranžman za neku pjesmu mora zadržati njezinu suštinu i značenje. Kad pišem aranžman ponašam se kao onaj koji pojačava, proširuje izvornu zamisao. Nastojim naglasiti i razviti ono o čemu skladba govori. Ako je tema skladbe ljubav, želim upotrijebiti akorde, obrasce, sastojke, koji će naglasiti temu i slušatelja navesti da razmišlja upravo o tome. Ako je tema skladbe ljutnja, razmišljat ću o tome što mogu učiniti, koje ću akorde upotrijebiti, što ću učiniti s muzikom da zvuči ljutito, ili u nekom drugom slučaju zbunjujuće, ili u nekom drugom slučaju bolno…, a da se ne izgubi prepoznatljivost autorovog rukopisa. Ne smije se izgubiti izvorna zamisao, ali niti vlastiti stil pisanja. Za mene je to teže iako se radi o sličnom procesu kao kod skladanja. Moraš stvoriti nešto ni iz čega.«
Childs se ovim albumom vratio straight ahead jazzu. To je uistinu njegov preporod. Naime, iako je tijekom godina s ovim sastavom koncertirao u tom kontekstu, bio je više zaokupljen projektima u kojima je spajao jazz i klasičnu glazbu. Kao vrsni skladatelj bio je angažiran od strane velikog broja orkestara i ansambala širokog spektra djelovanja, od Lincoln Center Jazz orkestra, preko Los Angeles Philharmonica i Akron Symphony Orchestra do American Brass kvinteta i Kronos kvarteta. Pisao je za komorne ansamble, kantate za zbor i orkestar, kao i razne druge forme. U formi ozbiljne klasične glazbe skladao je duboko potresna djela u kojima je koristio dirljivu poeziju koju su pisala djeca u koncentracijskim logorima. U tom idiomu napisao je opsežnija djela koja su izvodili ugledni orkestri, primjerice, Detroit Symphony Orchestra kojim je ravnao Leonard Slatkin. No, uvijek je u te projekte uključivao jazziste kao što su violinistica Regina Carter, pjevačica Dianne Reeves, Wayne Shorter.
Ponešto od tog klasičarskog duha osjeća se i u izvedbama na ovom albumu, ali ipak, u ovom se slučaju radi o ostvarenju jazz glazbe koje je prepoznato od šireg kruga slušatelja. Grammy je otišao u prave ruke.
