Općepoznato  je i prihvaćeno  mišljenje da je Zinka Milanov bila najveći dramski sopran nakon Rose Ponselle (koja se povukla 1937. godine, upravo kada je Zinka Kunc, kasnije Milanov, započela svoju karijeru). Njen  je zapjev bio prefinjen ali dojmljiv, nježan a dramatičan, već kako je to muzika zahtijevala.  Imala je velik ali topao glas, izjednačen u svim lagama sve do visokog C. U »Aidi«, arija na Nilu, bila je stanju postići takav pijanisimo na visokom C koji je zauvijek ostajao lebdjeti u sjećanju…

Ovim je riječima Harold C. Schoenberg u New York Timesu povodom smrti Zinke Milanov (u svibnju1989), opisao Zagrepčanku rođenu u obitelji Kunc, a potom trideset godina divu Metropolitana.

O tome kako je zvučao taj nezaboravan glas svjetski poznate primadone, koja je opreznim izborom repertoara neprikosnoveno vladala pozornicom starog Metropolitana, osvjedočili smo se kratkom tonskom snimkom iz »La Gioconde«, koju su imali prilike poslušati svi koji su nazočili zanimljivom razgovoru s Fabriziom Melanom o Zinki Milanov, održanom u Mramornoj dvorani Guvernerove palače u Rijeci. U dvije minute glazbe, samo jednom frazom, ona je rekla sve o čemu su ljudi pričali godinama…

Istinska diva

Nije bilo boljeg uvoda za početak razgovora s Fabriziom Melanom, opernim redateljem koji je kao student slušao Zinku Milanov na sceni Meta, kasnije ju je imao prilike i osobno upoznati, a ovog je tjedna bio član žirija Međunarodnog natjecanja mladih opernih pjevača koje je održano u Rijeci i nosi ime Zinke Milanov. Razgovor je vodio jedan od inicijatora natjecanja, ravnatelj riječke Opere Marin Blažević, koji je ovim susretom želio sudionicima – a prijavilo ih se čak 74, sa svih strana svijeta – uoči početka natjecateljskih etapa, približiti osobnost umjetnice čije ime natjecanje nosi. 

U ovom trenutku u svijetu malo je ljudi koji to mogu učiniti bolje od Fabrizija Melana. On sam kaže da je u Metropolitan kročio kao desetogodišnjak  i od tada je redoviti gledatelj. A budući je u Metu i režirao više od dvadeset naslova, imao je priliku upoznati atmosferu u ovoj slavnoj opernoj kući, ljude koji su je vodili i najpoznatije operne pjevače dvadesetog stoljeća. S mnogima od njih izravno je radio, kao protagonistima predstava koje je režirao.

S Zinkom Milanov nije radio, ali je vidio  sve njene predstave  (osim opere »Ernani« jer je tada poslovno izbivao iz New Yorka), a budući da je bila istinska diva onoga vremena, poznavao ju je i privatno, osobno ali i iz utisaka njenih najbližih suradnika i prijatelja.

– Zinka Milanov je bila istinska primadona, publika ju je obožavala jer je imala nevjerojatan glas i znala njime vladati na način koji je pred slušatelja svaki put postavljao pitanje: Bože, je li ovo moguće? Njena pijanisima su bila neponovljiva i izazivala su kod slušatelja duboko ganuće, rekao je Fabrizio Melano i nastavio:

– Nije pjevala velik repertoar, što je izluđivalo direktora Metropolitana, Austrijanca Rudolfa Binga koji je obilježio slavne godine ove kuće. Bio je strog i nije volio da mu bilo tko proturječi, ali čak ni njemu nije uspjelo nagovoriti Zinku Milanov na ulogu koju je ona smatrala neadekvatnom  svojem glasu.

Njena najbolja uloga bila je Aida – pjevala ju je 75 puta u kući i na turnejama, izazivajući divljenje i ovacije gdje god je nastupala. Uloga kojom je debitirala i osvojila njujoršku publiku, bila je  Leonora u »Trubaduru«, koju je pjevala 49 puta. Slijedile su sopranske role u predstavama »Moć sudbine« 37 puta, »Krabuljni ples« 30 puta, u »Otellu« je nastupila 17 puta, u »Simonu Boccanegri« 10, a u u »Ernani« osam puta.

Izvan Verdijeva repertoara, najčešće je pjevala Santuzzu u »Cavalleriji rusticani«, čak 57 puta, a bila je Ponchiellijeva Gioconda, Puccinijeva Tosca, Bellinijeva Norma, Mozartova Donna Anna i Maddalena u Giordanovoj operi »Andrea Chenier« – tom se ulogom i oprostila od nastupa u Metroplitanu, gdje je otpjevala 445 predstava.

Bez konkurencije

Zinka Milanov nije bila velika glumica i nije se takvom ni predstavljala – sva dramatika njenih interpretacija počivala je u glasu i tu joj nije bilo ravne. Kad se u Metu pojavila Maria Callas, mnogi su smatrali da dolazi drugo vrijeme, da će scenom vladati pjevači-glumci. Ali nije bilo baš sasvim tako.

Publika je i dalje obožavala »lijepo pjevanje« i hrlila  na predstave Zinke Milanov, jer je njena interpretacija izazivala uzbuđenje – njen glas je titrao pod svodom Metropolitana i u njenoj frazi je mogao uživati svaki gledatelj bez obzira koliko daleko sjedio.  U Metropolitan se tada, a i danas, dolazilo – radi pjevača, ne da se vidi inscenacija i neka novotarija u režiji. Zato su pjevači poput Zinke Milanov, koji se pojavom i glumom nisu mogli mjeriti s Marijom Callas, i dalje bili zvijezde kuće. A Milanov je doslovce bila – bez konkurencije.

Pričalo se tada o netrpeljivosti Zinke Milanov i Renate Tebaldi, ali ako je toga i bilo – trajalo je kratko, jer su njih  dvije kratko vrijeme pjevale istovremeno u Metu, a i tada  – iako u istom fahu – nisu pjevale iste uloge. Tebaldi se, primjerice, pojavila u Metropolitanu kao Aida svega tri puta!

Zinka Milanov je bila zaista mudra pjevačica i kao što nije pristajala na uloge koje je smatrala neadekvatnima za svoj glas, tako je s vremenom napuštala one role u kojima je znala da nije – najbolja na svijetu. U »Giocondi« je  bila nezaboravna i nedostižna, to je znala i zato ju je pjevala.

Treba također reći da je Milanov zaista bila talijanski sopran  Metropolitana – vrlo je rijetko nastupala u drugim opernim kućama, tek nekoliko puta u Lyric Operi u Chicagu i londonskom Covent Gardenu. A to je bilo vrijeme velikih soprana – 1964. godine čak šest sopranistica u Metu je pjevalo Toscu! Zinka Milanov možda nije bila pojavno najuvjerljivija, ali je imala dostojanstvo i osobnost, bila je diva u najboljem smislu te riječi.

Do njenog se mišljenja držalo i nakon što je napustila pozornicu, kad je bila u gledalištu – svi su samo pratili reakcije na njenom licu i to je bilo gotovo zanimljivije od predstave! A mlađe pjevačice koje su dolazile kod nje na satove pjevanja i tražile savjet o izboru repertoara, njeno su mišljenje uvažavale pobožno i nisu pjevale ono što im ona nije savjetovala. Na tom je planu bila veliki autoritet.

Važnost partnera

U razgovoru s Fabriziom Melanom Marin Blažević je poticao i sjećanja na druge velike umjetnike s kojima je radio, ali ne zato da bi se doznali tračevi iz njihova života, već da bi se shvatilo koliko je operno pjevanje zahtjevna profesija, riskantna i ovisna o mnogim okolnostima i u kojoj mjeri partneri i kolege mogu pridonijeti ili ugroziti interpretaciju.

Najviše je bilo riječi o Mariji Callas, s kojom je Melano bio i osobni prijatelj. Pratio je njenu karijeru iz neposredne blizine, naročito nakon 1964. godine kada se vratila u Metropolitan. Svjedočio je tom povratku s »Toscom« u kojoj joj je partner bio Franco Corelli:

– Kada je stupila na scenu, prolomio se aplauz koji je trajao punih pet minuta!  Bila je jedina autentična Tosca koju sam gledao u životu – fantastična glumica i toliko uvjerljiva da ste apsolutno mislili da se to što gledate zaista i događa pred vama. Svaki pokret koji je napravila bio je promišljen na njen način, a tako logičan i dojmljiv! Callas je zaista bila jedinstvena pojavno, glumački i interpretativno – od nje ste mogli učiti, ali ju niste mogli kopirati. Ono što je i kako je radila, bilo je svojstveno samo njenoj ličnosti.

Prisustvovao sam i nekim manje lijepim trenucima njene karijere, kad je kao Cherubinijeva Medea odjednom – izgubila glas. Nitko nije znao da je između dviju predstava bila u bolnici, na operaciji, vratila se i – nije bila u formi. U trenutku kad su njeni partneri to shvatili, tenor John Vickers je stišao glas, a Nicoletta Simionato  je naprosto šaptala, bio je to tako dirljiv trenutak da je i publika bila dirnuta do suza i to je vratilo Mariju Callas – do kraja predstave bila je ponovo u formi, ispraćena ovacijama…

Fabrizio Melano, živi svjedok Metropolitanovih najboljih vremena, na kraju je odgovorio i na pitanje koja je razlika između pedesetih i šezdesetih godina te kuće i danas. Jer, nikada nije bilo više izvrsno školovanih pjevača nego li je to danas, a opet su nekadašnje zvijezde i dalje nedostižne.

– Danas je manje zaista velikih pjevača kakvi su postojali sredinom prošlog stoljeća i čijim se snimkama divimo, a razlog je možda i u tome što karijere, pa čak i onih s najljepšim glasovima – kratko traju. Zablistaju, oduševe i nestanu. Teško je reći zašto je to tako – nema generalnog pravila, ali možda dio razloga ipak počiva u pažljivom biranju repertoara. Jedan krivi korak i za najtalentiranijeg pjevača može biti koban.