Rijeka je jedan od gradova koji je gurao naš come back i stvarno nam pružio podršku u trenucima koji nam nisu bili jednostavni
S Davorom Sučićem, poznatijim kao Sejo Sexon iz Zabranjenog pušenja, uvijek je gušt razgovarati. Bilo da se priča o muzici i koncertima, što mu je obilježilo veći dio života, bilo da se priča o svakodnevici, politici ili povijesti.
Malo tko zapravo zna da je Sejo 2009. godine diplomirao povijest na zagrebačkom Filozofskom fakultetu. Jer, istini za volju, i ne izgleda baš kao tipični profesor povijesti.
Crko marshall
No počinjemo naravno s Rijekom, gdje će svirati 21. travnja, prvi put nakon šest godina. Pitamo Seju zašto ih nije bilo toliko dugo u gradu na Rječini.
– Ha, to stvarno nije pitanje toliko za mene koliko za ljude u Rijeci (smijeh), ali možda je inače u Hrvatskoj kriza prostora, kriza klubova, pogotovo u zimskim mjesecima. Veliki hrvatski gradovi često nemaju više od jednog ili dva kluba, što je ustvari cijelu scenu reduciralo i na neki način umanjilo interes za takvu muziku. Jer u poslijeratnom periodu Rijeka je uvijek imala tri-četiri kluba koji su kontinuirano radili, a sad Zadar, na primjer, ima jedan klub, Šibenik isto, čak i Split, tako da se sve svodi na ljetne, gradske fešte, velike koncerte koje organiziraju gradske uprave, velike pivovare, pa ako ti se ne posreći da uđeš u taj klub, nema te.
A opet, prošla su vremena kad su bendovi sami radili koncerte, uzimali dvorane. Mi smo nekad pod normalno uzimali Dvoranu mladosti – kao za vrijeme čuvenog koncerta »crko marshall« – bilo je to vrlo jednostavno vrijeme za raditi, dvorane nisu bile skupe, moglo se preko karata to financirati, a danas uglavnom bendovi funkcioniraju po pozivu.
Konačno su vas eto nazvali iz Sterea, po infrastrukturi sasvim solidnog kluba. Jeste li bili u Stereu, znate li što vas očekuje, kakva publika?
– Mi smo prije ove pauze u Rijeci bili čak i previše, svake godine i nekoliko puta, pogotovo iza rata, i mogu reći da je Rijeka jedan od gradova koji je gurao naš come back i stvarno nam pružio podršku u trenucima koji nam nisu bili jednostavni. Bend je tada počeo raditi nakon dulje pauze, i to kako bismo rekli kadrovski ostavljen s puno žutih i crvenih kartona, koje su neki članovi dobili zbog svojih izvanbendovskih aktivnosti.
Potpuna improvizacija
Od tog zadnjeg koncerta u Rijeci Pušenju su se dogodila dva autorska albuma i jedna kompilacija. Kakav repertoar može Rijeka očekivati?
– Mi nismo bend koji sad pod mus izvodi nove pjesme. Postojimo prilično dugo i imamo velik repertoar, publiku različitih generacija, pa nije lako napraviti koncert. Ali mi uvijek s novih albuma izvodimo pjesme koje su se izborile za svoj status, kao da neki junior zaigra za Barcelonu. Ja ne forsiram pjesme, nego osluškujem koje s tih novih CD-a ulaze ljudima u sliku o toj prvoj jedanaestorci ZP-a.
Tako da su to pjesme koje je vrijeme sačuvalo, publika izgurala. Ali danas je repertoar velikim dijelom sastavljen od novih pjesama, s time da su nove: »Yugo 45«, »Karabaja«, »Modni guru«, »Možeš imat moje tijelo«, »Poso kuća birtija«…
– Mislim da je fascinantno inače, ne samo što se tiče desnice, nego i radikalnih vjerskih organizacija, što dostupnost informacija zapravo ništa nije promijenila. Prije nekih 50-ak godina ti si lako mogao kontrolirati ljude selekcijom informacija, pa se mislilo da su ljudi podložni radikalizacijama lijevo ili desno, za Tita, Mao Ce Tunga ili sl. zbog toga. Narode je bilo lako držati u šaci ako kontroliraš medije, a mediji su bili pod kontrolom. Danas se sve te teorije može relativizirati, jer s internetom imaš sve moguće informacije o pogromima, zločinima, holokaustu…, a opet ništa se nije promijenilo.
Iz toga i kao povjesničar i kao čovjek možeš izvući da tu selekciju prave ljudi sami. I takvi pokreti i takve ideje, i pored znanosti, istine i dokumenata uvijek će postojati. Mislim da su ljudi predisponirani na zlo i nasilje i mislim da je vrlo relativno to što je Marx rekao da društveno biće određuje svijest čovjeka. Imaš u istoj obitelji dva brata, od kojih je jedan ubojica i luđak, a drugi profesor na fakultetu. A u to se možemo uvjeriti svaki dan u našim kvartovima. Mislim da zabranjivati to nema smisla; ti se ljudi ne mogu iskorigirati nikakvim informacijama, tehnologijom. Bez obzira na dobro koje se postiže time, a koje je tako očigledno. Ali iz nekog razloga ti ljudi to ne žele vidjeti.
Tko zna, možda je to priroda uredila da nas ne bude previše. Tko zna zapravo zašto takvih tipova ima, ali htjeli mi to ili ne napravit će opet neki sljedeći belaj kad se pojavi mjesto najmanjeg otpora. Ne treba nas to začuditi; vidim i kod nekih intelektualno superiornih ljudi očekivanja da se to neće ponavljati, da su to bile velike lekcije dosad, da su nam škola, međutim ja stvarno i u Bosni i ovdje susrećem dovoljno primjera da posumnjam u to da je 2. svjetski rat bio neka velika lekcija. I ovi skupovi po Zagrebu pokazuju koliko je to već zaboravljena stvar i koliko to ljudima ništa ne znači.
Meni je jako drago kad ljudi kažu: »Pa trebali ste svirati i neku staru, npr. ‘Yugo 45’«, a ona zapravo i nije stara. Te su pjesme doživljene ravnopravno s onima prije, što je za mene veliki kompliment jer pokazuje da ovaj novi bend ništa ne zaostaje za starim. Ali opet kažem, nije lako napraviti koncert benda koji ima preko 150 pjesama.
Dva su se važna koncerta dogodila u recentnoj povijesti Pušenja, jedan u Sarajevu, jedan u Pragu. Impresije?
– Koncert u Sarajevu je uvijek težak, uzbudljiv, jer je najteže u svojoj kući biti prorok. Zato u Sarajevu već godinama funkcioniram bez nekog scenarija, sinopsisa. Sve je već pročitano, i sve je već prozirno, pa onda pravim poseban tip koncerta koji nema veze ni sa čim – jedna potpuna improvizacija bez zadanih rješenja. Evo i danas, poslije već i ne znam koliko koncerata u Sarajevu meni se događa da ne spavam pred nastup. Još uvijek mislim da nije sve kako treba. Što ja znam, taj grad je za nas koji smo iz njega najteži, jer su zahtjevi veliki, ljudi su vidjeli već sve tvoje asove iz rukava, sve prevare, pa tu moraš biti otvoren i zapravo sve dobro pripremiti da bi mogao improvizirati.
A Prag je grad, to sam rekao i carinicima (jer mi se uvijek malo zadržimo na granici i upoznajemo s ljudima), u koji morate otići svakih 6 mjeseci, čisto da vidite kako žive normalni ljudi. Oni kojima nije stalo da kupe sat i pokazuju ga susjedu, ili auto i kuću. To su ljudi koji žive za sebe, svoj ćeif, za planine, za Istru…
Tipično Sarajevo
Evo Pišonja i Žuga završili na kazališnim daskama…
– Da, i to već drugi put, poslije Narodnog pozorišta iz Zrenjanina, sad je tu i beogradski Atelje 212. Bio sam tamo na premijeri i hodao među svim tim slikama zvijezda ex-ju pozorišne scene i stvarno mi je bio čudan osjećaj da pričamo o klincima koje sam ja gledao s prozora, da priča iz mojeg komšiluka, lokalna, završi na tim daskama i da u njoj igraju glumci kao što je Zoran Cvijanović. To sve izgleda kao SF, ideš kroz to i sve čekaš kako ćeš se probuditi.
Ali ono što je jako tužno zapravo je da je taj mladi scenarist, Vlada Đurđević, prvo poslao priču u Sarajevsko narodno pozorište i tu su ga odbili, odnosno scenarij već pet godina sjedi u nekoj ladici. Što je tipična sarajevska stvar: da nešto domaće zaživi preko Zagreba, Rijeke, Beograda… A dečko je stvarno napravio fantastičan scenarij, vrlo malo sam ja tu doprinio, osim što sam dao likove i karakterizaciju. Priča je autentična.
Kako zapravo Pišonja i Žuga funkcioniraju u tom novom političkom kontekstu tranzicije? Jer priča je prilagođena današnjem vremenu.
– Pjesma je tu integrirana u pravu dramsku radnju, što je bilo teško jer to su sve posebne stvari, male drame, a on je uspio spojiti pet-šest pjesama u jednu priču. Teško je to bilo složiti u kontinuiranu dramaturgiju, ali on je to uspio. Kad sam došao u Beograd, oni su već imali osam-devet rasprodanih predstava u trenutku dok nije bilo još ni premijere.
