Legenda hrvatske glazbene scene, dalmatinski pjevač i glazbenik Oliver Dragojević preminuo je jutros u splitskoj bolnici. Prošla je godina za njega bila posebna – netom je osvojio Porina za najbolju mušku vokalnu izvedbu, slavio 70. rođendan, obilježio 50 godina bogate glazbene karijere…, kada je saznao da je bolestan. Vjerovao je u dobar ishod, bio optimističan… 

Imate li neke strahove? Recimo od bolesti, pitao je Olivera u lipnju prošle godine, ni ne naslućujući što će uslijediti, naš novinar Vinko Peršić, u jednom od posljednjih intervjua kojeg je morski vuk dao.

– Imam strahove od nepravde, strahove od nedaća, strahove od nekih globalnih stvari na koje ne možemo utjecati, imam strahove slične strahovima svih drugih ljudi.

Što mislite o današnjim mladim glazbenicima? Koga od njih vidite kao svog nasljednika?

– Ne bih poželio nikom da bude ničiji nasljednik. Kad se počne govoriti tako za nekog pjevača to nije dobro za njegov razvoj kao pjevača. Svatko treba imati svoj film, svoj stil, svoju osobnost. Nitko ne treba nikome sličiti.

Izjavili ste nedavno da ste, citiram, »mirni pjevač za srednju klasu«. Što to znači?

– To znači da ova ludnica s tehnološkim napretkom koji je jako, jako brz ne paše baš ljudima koji su već u nekoj dobi i koji bi htjeli malo mira. Ja pjevam tiho, nemam neki agresivni glas, ne nerviram ljude, nisam neki punker, ljudima je to lijepo za čuti za njihove uši i to je to.

Uvijek kažete da ljeti ne radite, nego samo Vela Luka, barka i ribe. Ljeto je već tu…

– Priča ide ovako i to vam je potpuna istina. Ja sam tu ljetnu pauzu vezivao uvijek na razdoblje nakon Splitskog festivala koji je početkom srpnja. Iako na Splitskom festivalu ne pjevam već dvadeset godina, organizatori su se navikli na to i nitko me nakon termina Splitskog festivala više ne zove. I meni je to super. Idem u Velu Luku dva, tri mjeseca, kako kad, budem puno sa svojom obitelji, žena, dica, unuci, neviste, ima nas milijun, tamo se družimo, kupamo, lovimo ribu, uživamo. Tako im nadoknađujem što me često nema doma zbog putovanja i koncerata kroz godinu.

snimio Marin ANIČIĆ

Pjevali ste u najprestižnijim svjetskim dvoranama. Kakav je to osjećaj?

– Osjetiš ponos što si iz male zemlje i što si stigao i nastupaš u tako velikim svjetski poznatim dvoranama kao što su njujorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall ili pariška Olympia. Jer te dvorane su vrh vrha, san za svakog izvođača.

Vi i Stjepan Hauser iz 2Cellos. Naizgled dva oprečna glazbena stila, dvije udaljene generacije. Kako ste se i oko čega našli?

– Stjepan prati moj rad od svog djetinjstva. Sviđa mu se moj rad. Upoznali smo se na jednom koncertu u Pazinu. Vidio sam da izvanredno svira na svom instrumentu pa sam ga upitao bi li mogli nešto zasvirati zajedno. On pita: koju pjesmu? Ja kažem: kako koju pjesmu, zar znaš sve? A on će: ja znam svirati sve vaše pjesme. Onda smo zasvirali »Nokturno«. 

Foto

snimio Marin ANIČIĆ

snimio Marin ANIČIĆ