Josip Maršić i Zoran Medved, dvojica autora koji se glazbom bave više od 20 godina, zajednički potpisuju glazbu i oblikovanje zvuka za tridesetak kazališnih i plesnih predstava i filmova, a odprije godinu i pol njihovi emotivni zvučni pejzaži dobili su forme albuma
Josip i Zoran stvaranje glazbe i oblikovanje zvuka smatraju jednako važnim organskim dijelom nastanka nekog filma ili kazališne predstave.
– Nedavno smo radili glazbu i zvuk za dokumentarni film »Plenumovi« u čijem su prvom planu gotovo cijelo vrijeme dijalozi i monolozi koji nose dramu filma. Da bi u toj situaciji glazba funkcionirala, a da previše ne grabi pažnju, odlučili smo se za puno ne-muzičkih trenutaka. Dakle, trebalo je s muzikom napraviti nešto što će na trenutke podcrtati govor, a na trenutke biti na razini zvučne informacije potpuno suprotne od ljudskog glasa, da se gledatelj odmori od tih silnih govora. Kad smo pak radili glazbu za film o Kamovu koji je sam po sebi eksperimentalniji, koristili smo malo »klasičnije« instrumente, da se u filmu ne bi dva puta ponavljao isti koncept, opisuju primjerima JMZM kompleksnost ove filmsko-glazbene simbioze koju većina filmaša, čini se, uzima zdravo za gotovo.
– Naš stav je da je glazba u bilo kakvom umjetničkom projektu – igranom filmu, dokumentarcu, kazališnoj predstavi, performansu, podjednako važan element. Iako se ta percepcija polako mijenja, smatramo da su hrvatski autori takvih projekata trebali ozbiljnije razmišljati o glazbi i zvuku i tome kako u Hrvatskoj postoji niz autora koju rade takvu muziku. Ne možeš sve filmske scene rješavati tako da otkupiš prava na pjesmu od Pixisa ili Nicka Cavea za par tisuća eura. Jasno nam je da su budžeti mali, ali mislim da hrvatska filmska produkcija ima ozbiljan problem s tretmanom zvuka i glazbe u filmovima.
Poseban koncept na Biennalu
Za nastup na 28. izdanju Muzičkog Biennala u Zagrebu 24. travnja, JMZM pripremili su poseban koncept, što bi značilo da će prvi put izvesti kompozicije pod nazivom »Fibres«. U tome će im pomoći računala, klasični instrumenti – klavir, gitara, gudački instrumenti, metalofon, perkusije, ali i samoizgrađeni instrumenti i razni predmeti. JMZM možete poslušati na https://jmzm.bandcamp.com/.
Portfolio na bandcampu
Stranica JMZM-a na bandcampu primarno je nastala kao svojevrstan portfolio kako bi se profesionalci koji se bave filmom ili kazalištem zainteresirali za njihov glazbeni »rukopis«, no dvojac veseli i činjenica da iz mjeseca u mjesec raste broj slušatelja.
– Ne radimo muziku sami za sebe i lijepo je čuti da netko to sluša i da ljudi to kupuju i da prepoznaju tvoj rad. Dosta ljudi posluša cijeli album do kraja. Bandcamp je super platforma baš za autore koji ne moraju nužno biti amateri, ali nemaju ili ne žele imati i neku diskografsku kuću iza sebe.
Ime JMZM, koje su prije kojih godinu i pol napokon udijelili svojoj višegodišnjoj suradnji, vjerojatno nešto znači još manjem broju hrvatskih poklonika glazbe. Tome definitivno pridonosi činjenica da niti Josip, niti Zoran – inače vlasnik male marketinške agencije, nemaju skoro pa nikakvih simpatija, a u slučaju JMZM-a ni prevelikih financijskih ambicija za osobnu promociju bilo koje vrste.
Dobar zvuk daleko se čuje
Štoviše, oni koji ih bolje znaju vjerojatno smatraju uspjehom što je dvojac prije godinu i pol oformio stranicu na internet servisu bandcamp i tamo u javnost, ponovo – bez apsolutno ikakve reklame, odjednom pripustio desetak svojih albuma, mahom albumski uobličenih materijala koje su koristili za pojedine predstave i filmove. Od tada pa do danas, jedini urbi et orbi na temu JMZM-a povremeni su linkovi prijateljima i poznanicima kad na stranici osvane novi album. Ukoliko želite doznati tko su JMZM, neće vam previše pomoći ni guglanje. Na raspolaganju imate tek nekoliko rezultata, mahom službenih najava svega tri do sad održana javna nastupa na kojima ćete doznati da se »opsesivno bave zvukom, njegovim fizičkim, percepcijskim i emotivnim svojstvima, a tek onda glazbom«. Za JMZM, navode oni dalje, »glazba može i ne mora nastati iz zvuka, ona je, kao i zvuk, istovremeno uvijek tu i uvijek skrivena«. Drugim riječima, sve ono što Josip i Zoran žele da saznate o njima, možete naći na tih, sada već trinaest za preslušavanje slobodnih albuma. No dobar zvuk daleko se čuje, pa tako i JMZM na netu već neko vrijeme bilježe i do 500 posjeta dnevno, nekoliko stotina slušatelja platilo im je i duplo više od uobičajeno određenih nekoliko eura za downloadiranje albuma, a nedavni prvi samostalni nastup, u zagrebačkoj Booksi, napunio je prostor bez ijednog plakata, intervjua ili klasične medijske najave. Nakon nastupa u Booksi, Josip i Zoran brzinski su dobili i prvu »javnu« pohvalu – službeni poziv na sudjelovanje u programu skorašnjeg 28. Muzičkog Biennala u Zagrebu.
Iako se i jedan i drugi glazbom što samostalno, a što zajednički bave već više od 20 godina, nije neka mudrost primijetiti da je obojicu ugodno iznenadio ovakav odjek nimalo komercijalnog projekta koji je prvenstveno započeo kao odraz osobne potrebe da istražuju dalje i dublje u dimenzije glazbe i zvuka.
Nemirni duh
Dvojac je suradnju započeo još sredinom prošlog desetljeća, u doba kad je Josip aktivno surađivao s Francijem Blaškovićem, vodio sastav The Dying Sun Ensemble te sve više skladao glazbu za razne kazališne predstave. Poznat po svom »nemirnom duhu«, odnosno kako on to rado priznaje, činjenici da mu razni »grupni« projekti poslije nekog vremena često počinju ići na živce, u svojoj je potrazi za nekim drugačijim aranžmanima pojedinih skladbi pomoć potražio u Zoranovoj sklonosti poigravanju sa zvukom. Prvi konkretniji zajednički projekt bio je »Pir malograđana« kazališne radionice Arka, a nakon toga je uslijedilo nekoliko dječjih kazališnih predstava radionice Malik – »Zoe«, »Neobično dijete«, »Cvrčak i mrav« i plesnih predstava poput »7«, »Nezamjetljiv polazak«, »Hvala ti«, »Paciffikka«, »Nafta«, »Dijagnoza«, Lieux du memoire«, »International Harvester«… – Takvi projekti su se zaredali i odjednom smo imali puno materijala. Bez obzira na to što se radilo o namjenskoj glazbi, uvijek krećemo s idejom da za takav projekt stvaramo glazbu u trajanju koje ima skoro pa formu albuma. Naravno da na kraju ne bi sve završilo u predstavi ili filmu. Prije otprilike godinu i pol smo napokon odlučili da ćemo sav taj materijal preslušati, vidjeti što nam se čini ok i objaviti to u formi albuma, pojašnjava Josip.
Rezultat su meditativne, atmosferične i konceptualno zaokružene glazbene cjeline koje zahtijevaju angažirano slušanje. Pored klasičnih instrumenata poput klavira, gitare, gudaćih instrumenata, metalofona i perkusija, u stvaralačkom procesu JMZM često koriste i »hand-made« instrumente, kao i razne predmete, igračke, komade drva, raznoraznu željeznu »kramu«. Sve što može proizvesti, po njihovoj definiciji, zanimljiv zvuk.
– Ovo je recimo pravi sudanski tambur, a ovo kompletno beskorisni željezofon koji nema glazbenu namjenu, no proizvodi različite zvukove i tonove, pa može poslužiti kao neka sumanuta panova frula, pokazuje Josip po malom tonskom studiju u kojem centralno mjesto ipak zauzima kompjuter.
Inventivni efekti
Zvukovi iz JMZM-ovog glazbenog laboratorija imaju najrazličitije porijeklo. »Da bismo snimili ovaj album, koristili smo specijalnu tehniku »otvorenog prozora«. Kad smo iduće jutro došli u studio poslušati rezultate, samo smo rekli – »Fuck«, opisuju tako JMZM na bandcampu genezu albuma čije ime nije teško pogoditi. No dok u ovom slučaju to vrijedi za zabavnu alegoriju, album »Polje« uistinu je, kako piše, nastao »korištenjem lo-fi zvukova iz snimki snimljenih mobitelom«. – Kako sam prije radio na razglasu raznih koncerata, često sam bio okružen zvukovima orkestara i sastava koji se uštimavaju prije nastupa. Meni je to zvučilo super, ali nemam telefon, pa sam molio prijatelje da oni snimaju. Poslije nekog vremena sam imao desetak različitih snimki, iz kojih smo uzeli neke dijelove, prisjeća se Josip.
U bar pola albuma, nadovezuje se Zoran drugim primjerom, u nekom je trenutku korištena snimka slapa s Učke. Ne kao klasični zvuk tekuće vode, već segment koji skladbi daje dodatnu boju.
– U stručnom smislu je to poznato kao dron – zvuk koji traje jako dugo i nema u sebi previše melodijskih i harmonijskih struktura, nego ima neku vrstu »zbivanja« koja se odvijaju u cijeloj sekvenci onako kako ti to želiš. Postoji jako puno ljudi u svijetu koji rade samo dronove. To nije muzika koju možeš puštati dvije minute, već je moraš poslušati do kraja da bi tek nakon nekog vremena shvatio što se događa. Ako si dobar u tome, možeš samo od šuma ili buke napraviti nešto što ima kvalitete muzike, pojasnit će Zoran.
Inventivni zvučni specijalni efekti koji se uklapaju u melankolične glazbene JMZM priče čine se svjetlosnim godinama daleko od žestokih punk i rock pjesama bendova iz Josipove autorske povijesti kao što su Regoč, Porko Dio, Very Expensive Porno movie. Josip to, međutim, ne vidi nekom posebnom žanrovskom evolucijom, jer kako kaže, nije se toliko mijenjala njegova percepcija glazbe, koliko mogućnosti.
– Možda je prije odabir zvuka bio malo klasičniji, no još smo i u doba Regoča razmišljali o nečem »drugačijem«. Hrpu ovih stvari htjeli smo napraviti i 92., ali nismo mogli. S vremenom se oslobodiš nekih pitanja tipa »možemo li mi to«, nabaviš i bolju opremu, shvatiš da nije sve u songovima i to s vremenom dobije formu koja se tek uvjetno rečeno može nazvati eksperimentom, ali još uvijek zadržava neku melankoliju glazbe. Ja više ne bih uzeo gitaru u ruke za hrpu novaca. Kad se uvijek oslanjaš samo na ono u čemu si najsigurniji, počinješ raditi stvari koje nisu pametne.
Oslobođenje i zamka
Glazba za predstave, osim toga – bilo im je to od početka jasno – ne funkcionira s »običnim« zvukom. Struktura glazbe u tom slučaju bila bi bliža kategoriji »anything goes«. Što ne znači nužno, tvrdi Zoran, da to olakšava stvari. – Taj »anything goes« moment s jedne strane je jako oslobađajući, ali s druge je i golema zamka, pogotovo s tehnologijom koju danas imaš na raspolaganju, gdje možeš doslovce sve sam napraviti na kompjutoru. Prije 15 ili 20 godina trebao si imati malo ozbiljnije pare i malo ozbiljnije namjere da se baviš takvim stvarima. Kad kažem zamka, mislim na gomilu instant rješenja koja se danas nude, pri čemu s tri »preseta« možeš riješiti sve. No to nije ono što nas zanima. Ali probati ozbiljno stvarati glazbu u situaciji u kojoj nemaš raspisane glazbene partiture i aranžmane za pojedine instrumente na neki je način barem podjednako teško, ako ne i teže nego baviti se muzikom koja ulazi u uobičajene radio pop i rock okvire, pojašnjava Zoran.
Zoran dio svoje osobne evolucije prema sadašnjem glazbenom izričaju također pripisuje tehnologiji – onoj koja mu nije bila dostupna prije 20 godina.
– U Hrvatskoj tek unatrag nekoliko godina postoje škole gdje klinci mogu dobiti neko određeno formalno obrazovanje kako se koristi tehnologija u produciranju muzike i zvuka. Mene je osobno oduvijek fasciniralo kako zvuk može iskomunicirati neku energiju i emociju. Manje mi je to bilo vezano uz neki konkretni instrument. Svirao sam gitaru i klarinet, no zvuk je uvijek bio to što me najviše interesiralo. Mislim da je prvi album koji sam od tate dobio na poklon bio »Ummagumma« od Pink Floyda, i tamo se jako puno radilo o zvuku, a ne o pjesmama, prisjeća se Zoran.
Cijela povijest glazbe
Iako će Josip na pitanje o »utjecajima« odgovoriti s: »cijela povijest glazbe«, upravo je zajednički afinitet k autorima koji tretiraju zvuk kao osnovni element kojim se gradi neka ekspresija, autorima poput od Bernarda Parmegianija, Johna Cagea, Einstürzende Neubauten, Damira Indoša, jedan od faktora koji su kumovali nastanku JMZM-a. No bez obzira na cijeli niz glazbenika koji na sličan način istražuju glazbu, dvojac ne smatra da bi se JMZM trebao podvesti pod neki žanr. – Ovo što mi radimo nije naravno nikakva revolucija, niti je zapravo eksperiment. To je više poput plesa na tankoj žici koja odvaja glazbu od zvuka. To je muzika koja stvara slike, vodi te negdje. Nema formu da je čuješ jedanput i onda znaš i ubuduće što možeš očekivati od nje. Baš taj neki »evokativni« moment je ono što po mom kriteriju odvaja glazbu od golog zvuka, zaključit će Zoran.
