Parni valjak u Areni: Publika i bend sjedinjeni u pulskom grotlu emocija

Foto Danilo Memedović

PULA Hus, Aki, Bero, Dado, Brk i Preksi preksinoć su zagospodarili pulskom Arenom na trijumfalnom koncertu »2 u 1« s kojim je grupa Parni valjak obilježila 40 godina uspješne karijere i pokazala da još ima puno snage. Nije bilo dvojbe da će koncert biti uspješan, jer s jedne strane tu su tradicija i iskustvo te slava koja prati Parni valjak svih ovih desetljeća.

Bend je to koji ne mora paziti kako će dozirati hitove na koncertima jer ih ionako imaju pregršt, a publika će skoro jednako dobro prihvatiti povratak na početak, primjerice s pjesmom »700 milja daleko od kuće«, kao i uspješnice novijeg datuma. Ipak, koliko god se koncert Parnog valjka čini kao igra na sigurno, ovo što su preksinoć pokazali u Areni bilo je iznad svih očekivanja. Prvo, živa na termometru koncertne atmosfere bila je vrlo visoko još i prije nego što je bend izašao na binu, što znači da je ona prava komunikacija s publikom ostvarena praktički odmah. Nakon skladbe »Stvarno nestvarno« publika je posebno raspoloženo otpjevala »Ivanu« i ta zahuktala atmosfera nije padala iduća skoro tri sata, i to neovisno o tome je li se radilo o bržim stvarima ili baladama. Drugo, bend se pokazao sjajno uigran kako u prvom, akustičnom, tako i u drugom, električnom dijelu. Treće, uz sam bend tu su bile i vrhunske prateće pjevačice, gudački kvartet i saksofonist Igor Geržina koji su također dali sve od sebe. Četvrto, i najvažnije, sve one priče o velikoj produkciji i šleperima opreme koji stižu u Pulu, nisu se pokazale pretjerane ili preuveličane.

Sve je preksinoć bilo veliko, pa i veličanstveno, sjajno ali ne kičasto, vrhunski od zvuka, bine do samog nastupa.

Ruke u zraku

Osim što skače, trči po bini i dodatno animira raspoloženu publiku, Aki je taj koji Husove tekstove preobličuje u vokalne emocije koje su gotovo opipljive, a intenzitet s kojim u prvom dijelu izvodi »Vrijeme ljubavi« i odmah nakon nje »Kada me dotakne« je upravo nevjerojatan. Čini se da i sam osjeća svaku riječ koju pjeva, a te riječi odašilje prema publici koja služi kao svojevrsno emotivno pojačalo i vraća natrag još najmanje deset ili dvadeset puta intenzivnije. To ne može baš svatko i čini se da ne može bolje, ali tada Aki vikne »Vrijeme je da se malo razmrdamo!« i uslijedi naramak bržih – »U prolazu«, »Ja u ljubav vjerujem«, »Uhvati ritam«… Ruke su u zraku, ljudi se mrdaju, plešu, pjevaju u harmoniji s bendom, atmosfera ključa, a koncert još nije niti na polovici. Prvi dio završava s Akijem na produžetku bine u sredini i Berom za klavijaturama koji izvode »Stranicu dnevnika« i »Malenu« za koje Aki kaže da su jako tražene na njihovim web stranicama.

Prvi dio je odrađen savršeno, a drugi počinje eksplozivno s »Gledam je dok spava«. Iz Valjka pršti energija kao da su se tek sada popeli na binu nakon dugog odmora, na licima članova benda ocrtava se zadovoljstvo, dok Arena puca po šavovima. U niz hitova kao što su »Vruće igre«, »Vrijeme je na našoj strani«, »Prolazi sve« ubacuju i jednu pjesmu koju dugo nisu svirali, a to je politički nabrijana »Pariz« koja završava efektnim solom na saksofonu Igora Geržine.Vrhunac koncerta je teško izdvojiti, ali stavit ćemo prst na veličanstvenu »Dođi«. Čini nam se da su najviše za vrijeme izvođenja ove pjesme publika i izvođači u Areni bili jedno. Aki je pjeva s nevjerojatnim senzibilitetom, a sve zajedno ključa u grotlu emocija koje se pretežu i na iduću skladbu, himničnu »Molitvu«, nastalu u nekim vremenima kada ljudi nisu vidjeli perspektivu i kada budućnost definitivno nije bila svijetla. Zapravo, nije da se puno toga promijenilo.Nakon »Molitve« stiže pitanje »A gdje je ljubav?« za koju Aki kaže da mu je najdraža. To se i vidi.

Svi na nogama

Koncert se ipak nastavlja vedrijim tonovima, a publika je posebno raspoložena za jednu »Samo da znaš« i »Lutku za bal«. Jedna je novija pjesma, druga je starija – i obje funkcioniraju savršeno, kako zahvaljujući bendu, tako i publici. »Ugasi me« stavlja pregradu na ono što se naziva službenim dijelom, ali naravno da nije kraj. Aplauzi su prejaki, euforija i dalje ne splašnjava, na nogama su i parter i tribine.»Jesen u meni« opet izvlači maksimum iz benda, ali i iz publike koja opet ne da se Valjak povuče i zove ga na još jedan bis dok se Arena trese.

– Ovo nas drži da idemo dalje, objašnjava Aki. »Prokleta nedjelja« prilika je za malo gitarskog soliranja, no publika čeka i dobiva »Sve još miriše na nju« kao savršen kraj jedne savršene večeri. Publika još jednom pjeva refren pa unatoč njegovoj tugaljivosti, kao i cijele pjesme, malo tko može biti nezadovoljan viđenim i čujenim osim onih koji će se pitati zašto nisu izveli ovu ili onu pjesmu, unatoč tome što im se na set listi našlo oko 35 pjesama. Doduše, ako bi baš tražili dlaku u jajetu, onda bi je našli kod možda malo »prelepršave« izvedbe pjesme »Zastave«, koja kao da je dobila nekakav čudni country ritam. Nema veze, bend nije preksinoć bio »na pola koplja«, svi na bini svoj posao odrađuju odlično jer se ionako dobro poznaju i kuže, a to je najvažnije.

Večer je otvorila grupa Buđenje koju, osim što veže prijateljstvo s članovima Valjka, zovu isto kao i album Valjka iz 1994. Polusatni set zaključili su svojim najvećim hitom »Oprostija bi sve« uz pomoć gladne publike koja je čekala da joj se servira glavno jelo.