Pola stoljeća karijere

Oliver Dragojević: Stari morski vuk otkriva gdje će za ljeto i otkud mu – žica za jazz

Vinko Peršić

Foto Marin Aničić

Foto Marin Aničić

Idem u Velu Luku dva, tri mjeseca, budem puno sa svojom obitelji, žena, dica, unuci, neviste, ima nas milijun, tamo se družimo, kupamo, lovimo ribu, uživamo. Tako im nadoknađujem što me često nema doma zbog putovanja i koncerata kroz godinu 



Legenda hrvatske glazbene scene, dalmatinski pjevač i glazbenik Oliver Dragojević otvorit će u subotu, 1. srpnja sedmi Rovinj Jazz Festival koncertom koji će se održati na rovinjskom gradskom parkingu Valdibora.


Čaroban ambijent s pogledom na more, stari grad i crkvu sv. Eufemije dodatno će uljepšati ugođaj slušanja jedinstvenog glasa ovogodišnjeg dobitnika Porina za najbolju mušku vokalnu izvedbu. Ova je godina posebna za Olivera jer, uz to što slavi 70. rođendan, obilježava i 50 godina bogate glazbene karijere koja ga je učinila fenomenom domaće pop glazbe. Njegov status u Hrvatskoj i regiji usporediv je bez ikakvog pretjerivanja sa statusom Franka Sinatre u Sjedinjenim Američkim Državama. Oliver dosad broji tisuće i tisuće koncerata, 23 studijska albuma, brojne kompilacije i nagrade struke i publike, zbog čega uživa povlašteno mjesto na glazbenoj sceni.


Ljudi se pitaju jeste li vi rođeni u Dalmaciji ili u New Orleansu? To pitaju otkad su čuli da 1. srpnja nastupate na Rovinj Jazz Festivalu. Odakle i otkad vaša ljubav prema jazzu?




– Pjevači koje sam ja slušao u mladosti uglavnom su naginjali jazzu. Poput Raya Charlesa ili recimo Franka Sinatre. Odlikovala ih je dobra kreacija, dobra interpretacija, dinamika, improvizacija. Uvijek je to bila glazba s dušom. Kažete da se kod mene kad se pratim na klaviru osjeti taj neki jazzy feeling? Istina je. Imam ja tu neku žicu duboko u sebi pa kad me uhvati i ponese atmosfera to se osjeti…


Mogu li se uskladiti dalmatinska pjesma i jazz?


– Ne mogu. Dalmatinska pisma je bliža gospelu nego jazzu. Višeglasno pjevanje, emocija…


Tehnološka ludnica 


Koja vas vrsta jazza najviše privlači? Možda swing?


– Swing ne. To Frank Sinatra najbolje radi. Ja to ne znam. To recimo jako dobro radi Marko Tolja. On je na tragu Michaela Bubblea i to je lijepo slušati. Ja volim evergreene, standarde, pjesme koje vole više manje svi koji se bave glazbom. Meni su super jer sviram klavir pa mogu improvizirati malo, to mi je neka vrsta slobode. Inače u Hrvatskoj baš nema kod ljudi puno afiniteta za slušanje jazza.


Izjavili ste nedavno da ste, citiram, »mirni pjevač za srednju klasu«. Što to znači?


– To znači da ova ludnica s tehnološkim napretkom koji je jako, jako brz ne paše baš ljudima koji su već u nekoj dobi i koji bi htjeli malo mira. Ja pjevam tiho, nemam neki agresivni glas, ne nerviram ljude, nisam neki punker, ljudima je to lijepo za čuti za njihove uši i to je to.


Pjevali ste u najprestižnijim svjetskim dvoranama. Kakav je to osjećaj?


– Osjetiš ponos što si iz male zemlje i što si stigao i nastupaš u tako velikim svjetski poznatim dvoranama kao što su njujorški Carnegie Hall, londonski Royal Albert Hall ili pariška Olympia. Jer te dvorane su vrh vrha, san za svakog izvođača.


Vi i Stjepan Hauser iz 2Cellos. Naizgled dva oprečna glazbena stila, dvije udaljene generacije. Kako ste se i oko čega našli?


– Stjepan prati moj rad od svog djetinjstva. Sviđa mu se moj rad. Upoznali smo se na jednom koncertu u Pazinu. Vidio sam da izvanredno svira na svom instrumentu pa sam ga upitao bi li mogli nešto zasvirati zajedno. On pita: koju pjesmu? Ja kažem: kako koju pjesmu, zar znaš sve? A on će: ja znam svirati sve vaše pjesme. Onda smo zasvirali »Nokturno«. Od tad kad god nam se obaveze usklade nastupamo zajedno.


Film, stil, osobnost


Uvijek kažete da ljeti ne radite, nego samo Vela Luka, barka i ribe. Ljeto je već tu, ali vi još radite, u istom tjednu Ljubljana, Maribor, Opatija i Novalja…


– Priča ide ovako i to vam je potpuna istina. Ja sam tu ljetnu pauzu vezivao uvijek na razdoblje nakon Splitskog festivala koji je početkom srpnja. Iako na Splitskom festivalu ne pjevam već dvadeset godina, organizatori su se navikli na to i nitko me nakon termina Splitskog festivala više ne zove. I meni je to super. Idem u Velu Luku dva, tri mjeseca, kako kad, budem puno sa svojom obitelji, žena, dica, unuci, neviste, ima nas milijun, tamo se družimo, kupamo, lovimo ribu, uživamo. Tako im nadoknađujem što me često nema doma zbog putovanja i koncerata kroz godinu.


Što mislite o današnjim mladim glazbenicima? Koga od njih vidite kao svog nasljednika?


– Ne bih poželio nikom da bude ničiji nasljednik. Kad se počne govoriti tako za nekog pjevača to nije dobro za njegov razvoj kao pjevača. Svatko treba imati svoj film, svoj stil, svoju osobnost. Nitko ne treba nikome sličiti.


Imate li neke strahove? Recimo od bolesti?


– Imam strahove od nepravde, strahove od nedaća, strahove od nekih globalnih stvari na koje ne možemo utjecati, imam strahove slične strahovima svih drugih ljudi.


Nakon zagrebačke Arene, s koncertom »Oliver 70« nastupate ove jeseni i u splitskoj Spaladium areni. Priča se da bi dogodine zadnji koncert u sklopu te »Oliver 70« turneje bio u pulskoj Areni…


– Ništa još nije dogovoreno ali zašto ne. Moguće je da moj menadžment to planira, ali ja stvarno zasad nemam pojma o tome.