Jazz i bitnici

Nova knjiga Voje Šindolića: Sve što trebate znati o tajnim junacima beat generacije

Davor Hrvoj

Vojo Šindolić, Allen Ginsberg i Peter Orlovsky, 1980. / Foto Beat arhiv Voje ŠINDOLIĆA

Vojo Šindolić, Allen Ginsberg i Peter Orlovsky, 1980. / Foto Beat arhiv Voje ŠINDOLIĆA

Radi se o zbirci pjesama, ali i proznih djela poznatih književnika beat generacije koji su stvarali pod utjecajem jazz glazbe, posebice bebopa koji je u 1940-ima preuzeo vodeću ulogu u razvoju te glazbe, a do danas je ostao njezinim najvitalnijim podžanrom. O vrijednosti izbora ovih djela i analize povezanosti tih dviju umjetnosti ne treba dvojiti. Naime, osim što je veliki poznavatelj stvaralaštva književnika beat generacije, Šindolić je prijateljevao i dopisivao se s mnogima od njih, a u knjizi su svojim tekstovima, među ostalima, zastupljeni čuveni Jack Kerouac, Kenneth Rexroth, Allen Ginsberg i Lawrence Ferlinghetti



Riječka izdavačka kuća Ex libris objavila je knjigu »Jazz Beat – o utjecaju jazza na djela beat generacije i obratno« koju je priredio poznati dubrovački književnik i prevoditelj Vojo Šindolić. Radi se o zbirci pjesama, ali i proznih djela poznatih književnika beat generacije koji su stvarali pod utjecajem jazz glazbe, posebice bebopa koji je u 1940-ima preuzeo vodeću ulogu u razvoju te glazbe, a do danas je ostao njezinim najvitalnijim podžanrom.


O vrijednosti izbora ovih djela i analize povezanosti tih dviju umjetnosti ne treba dvojiti. Naime, osim što je veliki poznavatelj stvaralaštva književnika beat generacije, Šindolić je prijateljevao i dopisivao se s mnogima od njih, a u knjizi su svojim tekstovima, među ostalima, zastupljeni čuveni Jack Kerouac, Kenneth Rexroth, Allen Ginsberg i Lawrence Ferlinghetti.


Šindolić će knjigu promovirati 25. travnja u Antikvarijatu Ex libris u Rijeci, a 27. travnja u Kulturnom centru Mesnička u Zagrebu. U sklopu tih promocija čitat će tekstove iz knjige uz pratnju jazz sastava.




Zašto vas je zaintrigirala ta tema – jazz i bitnici?


– Prema mojem dubokom uvjerenju zvuk i ritam doista predstavljaju najbitniju značajku u mnogobrojnim i raznovrsnim književnim djelima svih najvažnijih predstavnika beat generacije – kako u ritmičnim pjesmama izrazitih pjesnika poput Allena Ginsberga, Gregoryja Corsoa, Michaela McClurea ili Lawrencea Ferlinghettija, tako i u zvučno-ritmičnim proznim stranicama istaknutih prozaista poput Jacka Kerouaca i Williama S. Burroughsa. Isto tako, bez velike bojazni možemo reći: “Jazz je jezik!” jer takva tvrdnja govori o jazzu kao o živom jeziku koji je u stalnom razvoju i koji neprestano doživljava višestruki preobražaj, prerastajući od ragtimea i velikih swing orkestara preko bebopa do rock jazza, acid jazza, cool jazza, funk jazza, free jazza pa sve do neke čudne mješavine jazza i reggaea kakvu danas izvodi Monty Alexander.


Vojo Šindolić i Michael McClure, 1984. / Foto Beat arhiv V. ŠINDOLIĆA


Vojo Šindolić i Michael McClure, 1984. / Foto Beat arhiv V. ŠINDOLIĆA



Veliki američki crni pjesnik Langston Hughes koji je i te kako zaslužan za razvoj jazza govori nam: “Možete započeti odakle želite – jazz je komunikacija! Jazz se uvlači u riječi – izgovorene riječi.” I doista, jazz je očito i iznimno utjecao na djela pisaca kao što su Nelson Algren, Ralph Ellison, Jack Kerouac ali i Haruki Murakami itd. S druge strane, Ginsbergova poema “Urlik” i dan-danas predstavlja najutjecajnije, najpoznatije i najpopularnije pjesničko djelo američke poezije druge polovine 20. stoljeća. Jer, “Urlik” predstavlja kamen-temeljac čitave američke kontrakulture pedesetih i šezdesetih godina i s pravom se o toj poemi govori kao o “pjesmi koja je promijenila Ameriku”. Isto tako, sjećam se kako je još pedesetih Kerouac pisao i govorio za roman Hermana Melvillea “Pierre” (objavljen 1852. i, nažalost, u nas posve nepoznat!) da je “jazzirao američki jezik”.


Blues and Haikus


Kako ste pristupili prikupljanju materijala za knjigu?


– Još dok sam potkraj sedamdesetih radio kao jedan od urednika Džuboksa i odlazio napraviti intervjue s Bobom Dylanom, Krisom Kristoffersonom, Johnom Lennonom i mnogim drugim rock pjesnicima i muzičarima već sam se bio životno opredijelio da ću se baviti suvremenom američkom književnošću, osobito beat generacijom, a prvi kojeg sam upoznao bio je Ginsberg – na moju veliku sreću, jer on je uistinu bio dobrovoljni ambasador i glasnogovornik za sve članove beat generacije. On je bio taj koji me je i doslovno upoznao sa svim beatnicima (tada su svi beatnici osim Kerouaca još bili živi i u najboljim godinama), i još više, s kompletnom američkom književnom i kulturnom scenom, od Susan Sontag do Patti Smith i Andyja Warhola.


Budući da se više od četrdeset godina intenzivno bavim prevođenjem raznolikih djela beatnika, nije mi bilo teško prikupiti materijal za knjigu. Jedino sam morao prevesti neke eseje koji bacaju dodatnu svjetlost na odnos književnosti beat generacije i bebop jazza. I, zapravo, malo više vremena posvetiti bebop glazbi jer sam se u mladosti puno više zanimao i bavio rock & rollom. Međutim, ono što me najviše od svega raduje kad je u pitanju knjiga “Jazz Beat” jest činjenica da neka slična knjiga koja bi se bavila odnosom tj. utjecajem bebop jazza na djela beat generacije i obratno još uvijek ne postoji nigdje na svijetu!


Zašto su upravo bitnici odmah shvatili i odobravali pokušaje jazzista da stvore novi stil, poslije nazvan bebop, dok je većina drugih suvremenika smatrala da se radi o bezvrijednom djelovanju?


– Još je Kerouac u svojim ranim dnevnicima, onima iz 1947., pisao o zanimljivim promjenama koje su se tada događale u jazzu. Jednom zgodom na moje pitanje “Što je to beat generacija?” Allen Ginsberg mi je posve svjesno i nedvojbeno kazao: “To su Jack Kerouac i William S. Burroughs u New Yorku između 1945. i 1955.” I doista, u romanu “Na putu” (“On the Road”) kojeg je Kerouac napisao još 1951., a koji je objavljen ujesen 1957. nalazimo opise muziciranja jazz glazbenika kao što su Dexter Gordon, Wardell Gray, Lennie Tristano i Lee Konitz.


Vremenom se Kerouac sve više zanimao za daljnji razvoj jazza i promjene koje su se događale u bebopu šireći svoj utjecaj na nove glazbene tehnike, ali i na kulturu bijelaca. Još zarana, u vrijeme kad je mali broj ljudi uopće obraćao pozornost na tu vrstu glazbe, Kerouac je snimio LP ploču “Blues and Haikus” zajedno s jazz glazbenicima Zootom Simsom i Alom Cohnom. Na toj ploči on govori svoju poeziju i haikue a oni ga prate. Zanimljivo, to je tada bila jedina ploča s jazzom i poezijom koja je posve spontano snimljena u studiju, a ne uživo. Sljedeći veliki pomak u kreativnosti javio se potkraj pedesetih kad je publika počela biti sve brojnija i to ne u smislu komercijalizacije nego stvarnih društvenih promjena. Tada su se pojavili Ornette Coleman, Don Cherry, Cecil Taylor…


Pobuna glazbenika


Što je jazz pjesništvo?


– Bez obzira na to je li riječ o poeziji ili glazbi, i u jednoj i u drugoj umjetnosti osnovna stvar je ritam. Naravno ima raznolikih pjesnika koji su govorili svoju poeziju u pratnji jednog ili više jazz glazbenika. Neki su voljeli i doslovno ad hoc improvizirati, a neki opetovano vježbati prije no što bi se pojavili pred publikom. Dakako, sve ovisi o ritmu. U jednoj davnoj TV emisiji Kerouac u pratnji pijanista Stevea Allena govori zadnju stranicu svoga romana “Na putu” i to takvom ritmičnošću i takvim poznavanjem jezika da zvuči kao da čita pjesmu. Možda nam najbolji odgovor daje pjesnik Kenneth Rexroth: “Što je jazz poezija? To uistinu nije nešto što se može teško razumjeti. To je govorenje podesne poezije u pratnji jazz sastava, obično malobrojnog i ne pretjerano glasnog.”


Koja je poezija podesna za govorenje uz svirku jazz sastava?


– Budući da sam i sâm često govorio svoju poeziju u barovima i kavanama i klubovima u pratnji jazz sastava ili čak rock glazbenika, mislim da sve ovisi o ritmičnosti poezije koja se govori. Ali, naravno i o onome koji tu poeziju govori, o boji i zvučnosti njegova glasa. Tako da ja zbog svojih glasovnih nemogućnosti nisam baš najbolji primjer. Da je kojim slučajem Jim Morrison čitao odjeljke iz Biblije uz pratnju Doorsa iskreno vjerujem da bi to sjajno zvučalo. Isto tako, u čuvenom eseju “Muzikalnost poezije” T. S. Eliot piše: “Ali, postoji jedan prirodni zakon koji je mnogo moćniji od bilo kojega drugoga – zakon da poezija ne smije odveć daleko odlutati od običnog svakodnevnog jezika kojim se služimo i koji čujemo. Bez obzira na to je li poezija akcentualna ili silabična, s rimom ili bez rime, formalna ili slobodnog stiha, ona sebi ne smije dopostiti da izgubi kontakt s jezikom svakodnevne komunikacije koji se neprestano mijenja.”


Zašto jazz poezija?


– Iskreno vjerujem da je to jedna od rijetkih mogućnosti koja je preostala poeziji, ako uopćeno govorimo o poeziji. Osim toga, zato što je, barem meni osobno, puno zanimljivija od običnih književnih večeri koje su najčešće jezivo dosadne. Često se sjetim riječi Harukija Murakamija: “Gotovo sve što znam o pisanju naučio sam zahvaljujući glazbi. I sada, poslije više od trideset i pet godina, ja i dalje nastavljam učiti puno toga o pisanju zahvaljujući dobroj glazbi. Nema novih riječi. Naš je posao dati nova značenja i drukčija svojstva posve običnim riječima.” Drukčije rečeno, poezija daje jazzu bogatiji verbalni sadržaj, osnažuje i proširuje njegovo glazbeno značenje i, u isto vrijeme, omogućava mu i osigurava građu nevjerojatne fleksibilnosti.


Koje su vrijednosti i stavove dijelili bitnici i jazzisti?


– Svakako treba napomenuti da je bebop nastao kao pobuna mlađih, uglavnom crnih jazz glazbenika protiv komercijalizirane i unaprijed aranžirane glazbe velikih swing orkestara (i uglavnom za bijelce, uz šampanjac, plesne dvorane s kristalnim lusterima i luksuzne automobile), zahtijevajući od svakog glazbenika povratak kreativnosti kroz interpretaciju. U predgovoru svog pjesničkog remek-djela, zbirke “Mexico City Blues”, Kerouac je zapisao: “Želim da ljudi u meni vide jazz pjesnika koji puše neprekidni blues u sjetnom nedjeljnom poslijepodnevnom jam-sessionu.” Prema svjedočenju Allena Ginsberga – Charlie Parker, Dizzy Gillespie i Miles Davis još potkraj četrdesetih postali su “tajni junaci” grupi beat književnika.


Bučna grupa


Jesu li poezija bitnika i bebop bliski upravo zato što su svoje stvaralaštvo razvijali u isto doba i u istom okružju – u SAD-u?


– Da, mislim da je to veoma bitno. Nakon Velike depresije i siromaštva, potištenosti i čekanja u dugim redovima, potkraj Drugog svjetskog rata došlo je do velike promjene kako u jazz glazbi tako i u ondašnjoj književnosti. Velike swing orkestre zamijenili su prvi bebop sastavi, a književnost Izgubljene generacije iz dvadesetih i tridesetih već je bila na izdisaju i polako ju je potkraj četrdesetih i početkom pedesetih zamijenila književnost beat generacije.


Ono što je najvažnije reći za utjecaj bebop glazbe na djela beatnika jest nesporna činjenica da je najveći dio pjesnika beat generacije (Ginsberg, Kerouac, Ferlinghetti, Corso ali i mnogi drugi srodni pjesnici kao što su Kenneth Rexroth, Jack Spicer, Bob Kaufman ili Jack Micheline, a također i crni pjesnici kao što su Ted Joans i LeRoi Jones koji je kasnije svoje ime promijenio u Amiri Baraka) upotrebljavao osnovne ideje iz bebop muziciranja i prilagođavao ih prozi i poeziji koje su pisali, stvarajući stil koji su neki kritičari nazvali “bop prozodija”.


Koliko su bitnici i njihovo stvaralaštvo bili važni za podizanje svijesti o potrebi borbe protiv rasizma?


– Prije svega valja objasniti da je beat generacija sasvim neformalni pokret pisaca i umjetnika koji je nastao iz druženja nekolicine istomišljenika u New Yorku krajem četrdesetih godina dvadesetog stoljeća. Pokret je svoj povijesni vrhunac doživio sredinom pedesetih godina a rasprostranjenu popularnost šezdesetih godina prošlog stoljeća, osobito sa širenjem kontrakulturnih zbivanja i utjecajem na opći društveni život. Početkom četrdesetih godina prošloga stoljeća pojavili su se prvi predstavnici bebop glazbe, a svega nekoliko godina kasnije i književnici beat generacije.


I jedni i drugi (uključujući i njihove sljedbenike, slušatelje i čitatelje) predstavljali su tada buntovnu, bučnu, šaroliku grupu mladih ljudi koji su, kako stilom života tako i glazbom koju su svirali i književnošću koju su pisali, jasno govorili da odbijaju način življenja kakav su im nametali vladajući društveni odnosi. Potkraj pedesetih bebop glazba i djela beat generacije iznimno su utjecali na kulturu ali i na društvene događaje u mnogim zapadnoeuropskim državama (ponajprije u Italiji, Francuskoj i Njemačkoj).


A sredinom šezedestih godina pojavili su se hippyji, rat u Vijetnamu dosegnuo je svoj tužni vrhunac, borba protiv rasne diskriminacije bila je sve glasnija i rasprostranjenija, rodila su se prva djeca cvijeća, i onda je sve skupa postalo mnogo politiziranije i elektriziranije… Zapravo, ta svojevrsna pobuna niknula je na tlu krize građanskog svijeta, krize koju E. Fromm naziva suvremenom ljudskom krizom.


Crnački ghetto rap


kako je na vaše stvaralaštvo utjecao taj bunt svojstven bitnicima i jazzistima toga doba, nastojanje da se suprotstave konvencijama?


– Dakle, beatnici su u vrijeme mojega odrastanja (kasne šezdesete i rane sedamdesete) odigrali presudnu ulogu da se počnem baviti beat književnošću jer su svojim knjigama, ali i temama anarhizma, antifašizma, pacifizma, antirasizma, rušenja seksualnih tabua kao i interesa za budizam i istočne religije, uobličili moje vlastite poglede na svijet. S druge strane čini mi se da djela književnika beat generacije nikad nisu bila aktualnija nego danas, i to kao “antiamerički element”, jer oni su se drznuli dirnuti u ono što je u samim temeljima tamošnjeg društva, kao i u ono što omogućuje ostvarenje američkog sna: kapitalizam, privatno vlasništvo, profit, vojnu superiornost, globalizaciju.


Možemo li reći da su Last Poets danas na tragu nastupa koje su bitnici održavali s jazz glazbenicima?


– Meni osobno Last Poets puno su zanimljiviji kao jedan od brojnih crnih pokreta s kraja šezdesetih nego u muzičkom ili pjesničkom pogledu. Vrsta njihove rap poezije duboko je politička tj. revlucionara i po tom pitanju jako su daleko od onoga što bismo mogli nazvati jazz poetikom četrdesetih i pedesetih, a koja se događala u malim klubovima, ali ne i na ulicama u crnačkim kvartovima kao što je slučaj sa Last Poets. A u glazbenom smislu, po mojem mišljenju, previše su jednolični. Premda, kao što znamo, dugotrajnim ponavljanjem istog ritma može se postići određena vrsta mističnog zanosa.


Ne smijemo zaboraviti spomenuti Neala Cassadyja, ako se tako može reći “Dobrog duha beat generacije” koji je glavni lik u Kerouacovom najpoznatijem romanu “Na putu” (gdje se pojavljuje pod imenom Dean Moriarty), a koji je svojim čuvenim i izrazito dugim monolozima među prijateljima (od kojih su mnogi zabilježeni na magnetofonskim vrpcama) izravno utjecao na ono što danas nazivamo rap. Gotovo polovina Kerouacovog romana “Visions of Cody”, a koji se u stvarnosti događa početkom pedesetih godina, materijal crpi sa snimljenih magnetofonskih vrpci razgovora između Kerouaca i Neala Cassadyja koji su ponekad trajali i cijelu noć.


Ti su razgovori u spomenutom romanu i doslovno prepisani sa magnetofonskih vrpci i objavljeni bez ikakvih izmjena ili naknadnih dopisivanja. Mislim da je ono što su potkraj šezdesetih i početkom sedamdesetih Last Poets željeli učiniti bila svojevrsna revolucionarna rap “recitacija” u pratnji glazbe, ili obratno, i to ponajviše u kontekstu “crnačkog ghetto rapa”. Ubrzanim ritmom izgovorena poezija, kao što je rap u pratnji glazbe, veoma je udaljena od jazza, i po mojem mišljenju, kao poezija uglavnom je nezanimljiva, a kao glazba odveć je jednolična i sladunjava. Jer, najbolji jazz više od svega karakterizira apsolutna emocionalna iskrenost. Baš kao i poeziju.