Neno Belan: Ako imate ljubavnih problema, zovite nas

Snimio Marko GRACIN

Eksperimentirao sam s milijun stilova, bilo je tu i latina, reggaea, rocka, popa, klapa, etno zvuka Dalmacije koji je u meni... To je jedan veliki miks, musaka a la Neno Belan. Mislim da ljudi kad čuju deset taktova neke moje nove pjesme, već znaju da sam to ja 

Neno Belan sinonim je za romantiku. Popularni splitski pjevač s riječkom adresom i njegov bend Fiumens romantičnu atmosferu garantiraju i na koncertima »Plugged / Unplugged« Valentinovo što će biti održani 6. i 7. veljače u zagrebačkoj Tvornici kulture. Na tradicionalnom danu koji se održava uoči Dana zaljubljenih predstavit će se brojnim poznatim hitovima, a na repertoaru će mu se naći i novi singl »Jer pjesma je dio nas« s kojim je nastupio na nedavnom Zagrebačkom festivalu. Osim što na njemu nastupa, jedan od najslušanijih i najpopularnijih autora i izvođača na domaćoj glazbenoj sceni od prošle je godine i dio producentskog tima Zagrebačkog festivala.  

  – Htjeli smo mu dati neki novi sjaj. Ovo je 21. stoljeće, drugačiji glazbeni moment nego prije 40 godina. Prošle godine smo napravili festival s 18 skladbi od koji je 16 uspjelo ući u službeni HR top 10 što nam je bio dobar pokazatelj. Ove godine se prijavilo oko 120 pjesama, duplo više nego godinu prije, što pokazuje da su izvođači počeli prepoznavati potencijal festivala koji je osmišljen kao TV-show i kvalitetan poligon za promociju novih singlova ovog usmjerenja. 

 Plugged-unplugged

U festivalu ste sudjelovali i kao autor i izvođač… 

– Da, s pjesmom »Jer je pjesma dio nas«, napravljenom u maniru osamdesetih. Za razliku od većine mojih pjesama koje su ljubavne i govore o odnosu muškarca i žene, ova govori o pjesmi, glazbi. To je razmišljanje o životu, o značenju glazbe u mom životu, a i u životima publike. To je opet ljubavna pjesma, o ljubavi prema glazbi. 

 Ljubavi neće nedostajati ni na vašim koncertima uoči Valentinova u Zagrebu. Čini se da ne možete pobjeći ljubavnim temama… 

Porinu treba vratiti dignitet  

 Koliko pratite događanja s promjenama vezanima uz nagradu Porin? Što mislite o ukidanju kategorija, primjerice one Hit godine?  – Ukidanje Hita godine mi se sviđa, uvijek sam bio protiv toga i govorio da to treba ukinuti jer to nije nagrada struke. To je za negdje drugdje, za neku zabavnu emisiju, pa nek’ publika bira. Porin bi trebao sačuvati svoj dignitet na način da struka glasa za najbolje. Također treba smanjiti broj kategorija. U nekim kategorijama bila bi četiri prijedloga od čega bi tri ulazila u nominacije. To su godinama bili isti ljudi. Predložio sam da stave kvotu, da ispod određenog broja prijedloga ne može postojati kategorija. Zato treba ujediniti neke kategorije. Bilo bi ih dosta dvadesetak, to je sasvim dovoljno da se napravi lijepi TV-show i da sve ima smisla. Porin nam treba, ali se treba truditi da mu se podigne kvaliteta, da ima veću težinu, kako je bilo na početku.   

 Volio bih raditi i glazbu za film   

 Pripremate i glazbu za jednu predstavu. O čemu se radi?  – Prije nekoliko godina radio sam glazbu za dječju predstavu »Buratino« redateljice Nine Kleflin koja je izvedena na otvaranju Dječjeg festivala u Šibeniku. Mi smo svirali uživo u predstavi, bilo je to više od sat vremena glazbe. »Oceani ljubavi« su iz te predstave. Sada sam dobio poziv raditi glazbu za još jednu dječju predstavu, opet za isti festival. To mi je isto fora. Volio bih raditi i glazbu za film, ali nažalost nisam još imao ponudu. Mislim da bih tu bio dobar, moja glazba zvuči dosta filmično… Možda mi se i ta želja jednog dana ostvari…   

Svaka moja pjesma ima priču  

  Imate li najdražu među svojim pjesmama?   – Dosta pjesama je vezano uz neke životne situacije pa me podsjećaju na njih. Nemam najdraže, svaka ima neku svoju priču. Mogao bih reći da sam od tih 170, sa 50 zadovoljan kako su ispale u snimci, a ima i nekih koje u studiju nisu ispale onako kako sam zamišljao. Da ih sad snimam, drugačije bih ih snimio.

  – Pa i ne bježim, to je većinski koncept mojih pjesama, ljubavna tematika. Prije sam se znao šaliti da imam 150 ljubavnih pjesama i »Kavanu«. Sad imam i pjesmu o pjesmi. Inače, valentinovski koncert nam je već tradicionalan. Do sad ih je u Zagrebu bilo puno. Ove godine nastupamo u Tvornici, dva dana. Radujem se tom nastupu. Ove smo godine smislili plugged-unplugged nastup. 

 Repertoar će, pretpostavljam opet biti ljubavni?

  – Mora biti. Imam i nekoliko novih singlova i ovu novu pjesmu, a u onom unplugged dijelu sigurno ćemo obraditi i neku pjesmu koju dugo nismo. Kostur repertoara je ono što ljudi očekuju od nas. Po mojoj statistici, imam oko 170 snimljenih pjesama, a prosječan koncert ima 30 pjesama… Uvijek na kraju bude – zašto nisi pjevao ovu, zašto nisi pjevao onu? Zato što ne mogu sve stat’ (smijeh).  

 Ima li među tih 170 pjesama nekih koje niste izvodili otkada ste ih napisali?

  – Ima ih dosta, nisu sve pjesme uspješne. Kad smo radili unplugged koncerte, izvukao sam neke pjesme koje nismo dugo svirali, a odlične su, samo nekad, iz tko zna kojeg razloga, nisu prošle u trenutku kad su objavljene. Kad već spominjemo unplugged nastup od prošle godine, snimili smo oba dana i objavit ćemo unplugged album, a do ljeta ide i novi studijski album. Možda čak budem upakirao oba albuma zajedno, jedan studijski i jedan unplugged. 

 A novi studijski album?

  – To je kompilacija singlova. Više ne radim album s deset novih pjesama, nego svake godine izbacim jedan, dva singla i kad se skupi pet, šest, sedam singlova, dodam još tri, četiri nove pjesme i to je album. 

 Mislite li da je koncept singl po singl pa album bolji od albuma s novim pjesmama koje se skidaju kao singlovi?

  – Da, zato što je prošlo vrijeme albuma. CD izumire, ljudi manje kupuju, sve se više okreću internetu, downloadaju pjesme koje im se sviđaju, a ne cijele albume. Čini mi se kao da smo se vratili u vrijeme Elvisa Presleyja kada nije bio bitan album, nego singlovi. No album još postoji pa ćemo poštovati tu formu. To radim već desetak godina, i zadnji studijski album »Rijeka snova« je bio isto to, komplet singlova. 

 Puno nastupate, koliko ste nastupa imali prošle godine?

  – Moj bend Fiumens i ja već 18 godina zajedno sviramo. Imamo 70, 80, 90 koncerata godišnje, kako koje godine… U 2014. smo ih imali oko 75, zadovoljni smo. Dosta sviramo uživo, u svim mogućim varijantama, od najmanjeg puba, preko klubova, do sportske dvorane, trgova… Možemo funkcionirati u svim tipovima prostora.  

Evergreen bend

Postoji li neko mjesto gdje ste najpopularniji? 

  – Ne, čak može biti i da u istom gradu imamo tri koncerta na tri mjesta i negdje će biti ludnica, negdje manje. Ovisi o tipu prostora i publike. U prosjeku svugdje imamo jako dobru reakciju publike. Ljudi to vole, ustalili smo se gotovo kao evergreen bend, ljudi su prepoznali naš rad, kao i moj rad koji traje 30 godina. Ove godine obilježava se 30 godina od objavljivanja mog prvog singla s grupom Đavoli. To je bio »Kucaj opet«, obrada pjesme Little Richarda. Tad sam krenuo u profesionalne vode. Možda i to na neki način obilježimo, vidjet ćemo, tek je počela godina. Imam još nekih zanimljivih planova. Uspio sam pronaći snimku koncerta Đavola, a Đavoli nikad nisu imali live album pa pregovaram da nakon 25 godina objavimo i to, da bude dokument jednog vremena. Osim toga, 28. veljače pjevat ću na EMA-i, slovenskom natjecanju za Eurosong. Moj prijatelj Zvonimir Zrilić i ja zajedno smo napravili pjesmu, a pjevat ćemo je slovenska pjevačica Alya i ja. Navijajte za mene (smijeh). Konkurencija mi je Opatijka Martina Majerle, a inače se natječe osam pjesama. Bit će riječki fight u Sloveniji (smijeh). Naša pjesma je na engleskom, možda napravimo slovenski prijevod, a možda i hrvatski. Naša i slovenska publika više vole pjesme na svom jeziku.  

 Na Dori ste također sudjelovali?

  – Jesam, jednom, ali bez uspjeha. 

 Što još planirate?

  – Sad mi je u planu snimiti spot za novi singl, već pregovaramo s Gonzom oko toga, a onda trebam dovršiti novi album. Možda bude još koji singl do ljeta… Ima posla, bit će opet puno koncerata… Radim i prepjev svojih pjesama na poljski, već sam ih pet napravio. Imamo neke kontakte u Poljskoj pa ćemo vidjeti. Oformio sam tim na čelu s jednom Poljakinjom koja radi prepjeve pa ćemo to pokušati plasirati. 

 Zašto baš Poljska? Postoji li neki interes?

  – Postoji više razloga. Ja ne pjevam te pjesme, pjevat će ih moj prijatelj koji zna poljski. Napravili smo zgodan tim, postoji interes jedne diskografske kuće za probni singl pa ćemo vidjeti…  

Nerazdvojni

Planova vam ne nedostaje. Stignete li možda pisati i za druge? 

  – Stalno me vuku za rukav, ali stvarno mi je teško to stići. Na kraju krajeva, ako već pišem pjesmu, pišem je za sebe, tu ću je najbolje iskoristiti. Ne želim se trošiti, nisam od onih koji štancaju pjesme. Volim stajati iza svakog svog rada. Radije radim manje i kvalitetnije… Međutim, imam razne suradnje, ljudi me često zovu. Ako mi se nešto učini zanimljivim, rado se odazovem pa sam tako prošle godine s tamburaškim sastavom Kas surađivao na jednoj pjesmi. Nikad nisam surađivao s tamburašima pa mi je bilo zanimljivo. Onda me nazvala Carla Belovari, njoj sam zahvalan jer se nakon 30 godina koliko sam na estradi prva sjetila da me zove kao gitarista. Svi žele da nešto pjevam, a ovo mi je bilo fora jer sam mogao obogatiti njezin zvuk svojom gitarom. Odmah nakon toga zvao me Jurica Pađen koji je radio instrumentalni album da i njemu gostujem na materijalu. Vjerojatno će i dalje biti takvih suradnji. 

 Spominjali ste svoj bend, Fiumense. Kažete da ste zajedno već 18 godina…

  – Da, to su domaći dečki – Leo Rumora na bubnjevima, Olja Dešić na bas gitari, Vedran Križan na klavijaturi. Okupili smo se 1997. i od tada smo nerazdvojni. Idemo dalje, nemamo namjeru razilaziti se. Čak i najjači bendovi mijenjaju članove, ali mi ne, stabilni smo, imamo svoj kurs i plovimo dalje. Dobro funkcioniramo, jako smo lijepo usvirani, ljudi vole našu svirku i to je to. 

 Budući da pjevate ljubavne pjesme, bude li prošnji na vašim koncertima?

  – Bude nešto i toga. Do sada ni jedna nije odbila. Ako netko ima problema, samo nek’ zove nas, mi smo agencija za uspješne brakove. Koliko sam skužio, najveći je hit »Vino noći«. Uvijek kad traže neku želju, aktualna je ta pjesma (smijeh).  

Jesu li vas neki od tih parova zvali kasnije i na vjenčanje?

  – Ne, ali svirali smo na nekoliko vjenčanja. Imamo i situacije da nam nakon koncerta dođe par u 30-im, 40-im godinama, da kažu: Mi smo se upoznali uz »Vino noći« prije 20 godina, sad smo u braku i imamo dvoje djece. To su lijepi, simpatični momenti, te stvari ti daju volju da i dalje radiš to što radiš. Kad smo svirali na jednoj svadbi, želja mladenaca je bila da prvi ples bude uz »Djevojku sa juga«. To smo im odsvirali, a oni su imali kompletnu koreografiju, to je bilo odlično. 

 Zasigurno imate još puno anegdota s koncerta. Što ljudi žele, traže, komentiraju? Bacaju li vam žene grudnjake na pozornicu?

  – Bilo je i toga, da (smijeh). 

 Skupljate li te grudnjake?

Ne, ne skupljam… Svašta smo doživjeli i u prometu, kad rikne auto na pola puta… Pa kad nestane struje na koncertu… Mi sviramo dalje i cijela sala pjeva. Žao mi je da nisam zapisivao te crtice pa objavio sve u nekoj biografiji, bilo bi stvarno puno doživljaja. 

 Je li vam se dogodilo koji put da je koncert odgođen jer nitko nije došao?

  – Bilo je i toga, više puta u karijeri, dok smo se probijali pa i kasnije. A ništa, mi bismo se pokupili i otišli doma… U jednom mjestu kod Splita u vrijeme kad smo bili grupa Đavoli, mladi, u usponu, došli smo u dvoranu i tamo nije bilo nikoga, ni organizatora, ni publike. Mi smo namjestili razglas, napravili tonsku probu… Onda još nije bilo mobitela pa nismo imali koga zvati. Nitko se nije pojavio pa smo se mi zezali. Popeli smo se na binu i svirali, jedno sat vremena. 

 Sami sebi?

  – Sami sebi. Nikad nismo saznali što se dogodilo, nitko nam se nije javio. Nismo više tamo svirali.  

Volim maškare

Spomenuli ste da ste u Rijeci od 1995., to je već 20 godina. 

  – Da, već dvadeset godina. To je već jedan dobar dio života. Udomaćio sam se, imam tu stan. Osjećam da sam tu doma – kad prođem Korzom i sretnem bar deset, petnaest domaćih. A tu se uvijek to događa. Već znam i frizera, i konobara i prodavačice na placi… Tako se osjećaš doma. 

 Vole li vas placarice?

  – Nego što, imam popust kod njih. Stvarno se ugodno osjećam u Rijeci. 

 Živite blizu kazališta. Pratite li što se događa, ova silna previranja?

  – Ne mogu ne pratiti jer kad otvorim prozor, gledam na ulaz u kazalište i svako jutro pročitam što ima novog. Zabavno je u svakom slučaju. 

 Idete li u kazalište?

  – Ponekad, imam prijatelja glumca pa idem. 

 Imate li omiljena mjesta u Rijeci, mjesta za odmor, izlazak?

  – Omiljeno mjesto za odmor mi je moj stan. Za izlaske ima dosta mjesta, ima dobrih restorana. Rijeka je bogata kvalitetnom ugostiteljskom ponudom. Kad mi dođe netko u goste, ne mogu se odlučiti kamo bih ga izveo nešto pojesti. A ima i zgodnih pubova pa se može provesti večer u ugodnom ambijentu. Mene se uglavnom može naći u centru. Kako sam puno na putovanjima i u autu, a budući da živim u centru, kad sam tu, parkiram auto i ne palim ga do sljedećeg puta. Dogodi se da ako sam deset dana u Rijeci, deset dana ne palim auto. To je stvarno super. 

 Idete li u maškare?

  – Nisam član ni jedne skupine, ali mi je to fora. Bilo je godina kad sam se i maskirao s prijateljima. Maskirao bih se skroz, da me ne prepoznaju. Volim maškare, to je lijepa tradicija koju treba održavati, to je nešto po čemu drugi prepoznaju Rijeku. 

 Koliko često odlazite u Split?

  – Dosta jer mi je mama tamo. Dosta sviramo u Dalmaciji tako da sam svakog mjeseca bar 2, 3, 4 dana tamo. I cijelo ljeto sam u Dalmaciji. Ljeti uglavnom sviramo na moru, a meni je mama rodom s Brača, imamo tamo kuću i kad god sam slobodan, tamo sam. To je moj mali raj za odmor. Ali ljeti puno sviramo pa nema puno tog raja… Uglavnom, od 1. srpnja do 1. rujna ili sviram po obali, ili sam na Braču i onda se u rujnu vratim u Rijeku. Opet, tu živim na relaciji Zagreb – Rijeka, u Zagrebu je posao, moja diskografska kuća, mediji… Srećom nije daleko. Živim u trokutu Rijeka – Zagreb – Split. I gradovima gdje sviram. Zapravo živim u autu.  

Jedna je Barbara

U vašim se pjesmama može čuti dalmatinski zvuk. Koliko ste ga kombinirali s rokerskim, riječkim zvukom vašeg benda? 

  – Ja se doživljavam kao pop rock izvođač… Sad, što to znači? I ja sam iz godine u godinu imao različite utjecaje, svega se tu može čuti, a opet imam neku svoju prepoznatljivost. Temelj je zvuk pod utjecajem šezdesetih, Beatlesa, a na to ide nadogradnja. Eksperimentirao sam s milijun stilova, bilo je tu i latina, reggaea, rocka, popa, klapa, etno zvuka Dalmacije koji je u meni… To je jedan veliki miks, musaka a la Neno Belan. Mislim da ljudi kad čuju deset taktova neke moje nove pjesme, već znaju da sam to ja. 

 Je li teško postići takvu prepoznatljivost?

  – Meni je to urođeno. Valjda mi je dan neki talent da to znam napraviti… Te pjesme, taj zvuk… Onda je tu moj bend. Oni su čvrsti, žestoki. Super je to kombinacija, moja melodičnost, raspjevanost i njihova čvrstina. To daje lijepi produkt na kraju. 

 Kad pišete pjesme, imate li neke rituale?

  – Nemam, to se jednostavno dogodi. Obično pišem uz gitaru, gitara mi je osnovni instrument. Obično napišem i tekst i glazbu da se pjesma može svirati uz gitaru, a poslije nastane aranžman s bendom. 

 Koliko imate gitara?

  – Četrnaest ili petnaest, svih vrsta. Akustične, električne, imam i dvije mandoline, ukulele. Dvije gitare su uvijek sa mnom na putu. Crvena Gretsch ima i ime, Barbara se zove. Nju predstavljam na koncertu, zajedno s bendom. Ona mi je osnovna gitara za koncert već 12 godina, po njoj sam već vizualno prepoznatljiv. 

 Zašto Barbara?

  – Ona je američke proizvodnje, a Barbara mi je bilo tipično američko ime.