Deset najboljih po izboru Denisa Romca

Najbolji albumi u 2011: Ako još niste, ovo jednostavno morate poslušati!

Denis Romac

Kao nikada ranije, ovog je puta glazbena kritika jedinstvena: britanska glazbena kraljica PJ Harvey u godini na izmaku ostavlja za sobom najbolji album, koji svojom originalnošću, kreativnošću i kvalitetom nadmašuje ostatak ovogodišnje glazbene produkcije



   Kao nikada ranije, ovog je puta glazbena kritika jedinstvena: britanska glazbena kraljica PJ Harvey u godini na izmaku ostavlja za sobom najbolji album, koji svojom originalnošću, kreativnošću i kvalitetom nadmašuje ostatak ovogodišnje glazbene produkcije. I doista, »Let England Shake« svojom originalnošću podsjeća na velike konceptualne albume iz šezdesetih i sedamdesetih godina, kakvi se u današnje vrijeme više ne snimaju.


   – Ako želiš govoriti o važnim stvarima, moraš to napraviti dobro, kazala je PJ Harvey pokušavajući objasniti zbog čega je proces stvaranja »Let England Shake« trajao punih pet godina.


   Provokativna autorica koja se nikad nije libila uhvatiti u koštac s ozbiljnim temama, ovdje se pozabavila prošlošću. Riječ je o djelu koje više podsjeća na roman, nego na rock album. Najprije je napisala riječi pjesama, a tek potom skladala glazbu, ne želeći da je glazba ograničava u onome što želi reći. Jedan kritičar usporedio je »Let England Shake« s romanima Ernesta Hemingwaya. No, snaga i izražajnost njezine glazbe nipošto ne zaostaju za snagom njezinih stihova! Uz klasičan rock instrumentarij, gitaru, bas i bubanj, na »Let England Shake« dominiraju citra, melotron, ksilofon, harmonika i puhaći instrumenti, rezultirajući jedinstvenom melodioznošću i napetošću. Na albumu je 41-godišnja glazbenica opjevala krvavu imperijalnu prošlost svoje domovine, prošlost krvavih bitaka, ratova i stradanja. Znamenitom bitkom kod Galipolja 1915. – jednom od najkrvavijih u Prvom svjetskom ratu – u kojoj je, uglavnom bespotrebno, stradalo preko 20 tisuća britanskih vojnika, PJ Harvey se bavi u tri pjesme.




   I pritom nije riječ o protestnom albumu, no provokativna PJ Harvey nije željela ni stvarati mitove i nacionalističke himne jer je samo zanima kako je ta ratnička prošlost oblikovala Britaniju i Britance kakvi su oni bili i kakvi su danas. 


  


TOM WAITS “Bad As Me”


   »Bad As Me« prvi je album velikog Toma Waitsa u sedam godina, ne računajući trostruku kompilaciju neobjavljenih i raritetnih snimki »Orphans: Brawlers, Bawlers and Bastards«, a ujedno i njegov najbolji album još tamo od albuma »Rain Dogs« iz sredine osamdesetih. Drugim riječima, pravo malo remek-djelo!


   U jednom od iznimno rijetkih intervjua Waits ovih dana kaže kako vjeruje u teoriju da pjesme putuju zrakom, te da im sigurno nije ugodno kada ih pokušavaju snimiti, jer ih na taj način sputavaju. I ako je umjetnik pritom nepažljiv, sve može upropastiti. No kada pogledamo »Bad As Me« u jedno možemo biti sigurni: Waits je ovoga puta u studiju bio vrlo, vrlo pažljiv.


   I »Bad As Me« na svoj je način čedo krize. Štoviše, album je morao snimati kod kuće u Kaliforniji, jer su mnogi studiji zbog besparice u Americi zatvorili svoja vrata. Waitsova najnovija pjesmarica sadržava 13 pjesama, a svaka od njih progovara o stvarnim ljudima i njihovim problemima; o ljudima koji stižu na kraj jednog i moraju krenuti novim i nepoznatim putem. Upravo tako, album otvara train-blues »Chicago«, koji govori o velikoj migraciji afroameričkog stanovništva iz južnih američkih država na sjever države u prošlom stoljeću. Na albumu su još pjesme s porukom, uspavanke, priče o sakatim vojnicima koji se vraćaju iz američkih ratova, pjesme nadahnute bluesom, rhythm & bluesom i jazzom, kao i nekoliko na Waitsov način uvrnutih balada, poput prekrasnog country dueta »Last Leaf« s Keithom Richardsom, pa čak i jedna rockabilly stvar, »Get Lost«, dok sve završava predivnom baladom »New Year’s Eve«, u kojoj Waitsa na gitari prati David Hidalgo iz Los Lobos, koja jednostavno obara s nogu! 



RY COODER “Pull Up Some Dust and Sit Down”


   Teška financijska, gospodarska i društvena kriza koja već nekoliko godina potresa zapadni svijet napokon je dobila svoj autentični soundtrack, a »99 posto« onih koji ne pripadaju povlaštenoj manjini – neformalnoga glazbenog glasnogovornika. I prije Coodera i njegovog novog albuma »Pull Up Some Dust and Sit Down« bilo je pjesama i albuma o krizi, no nitko prije njega o krizi nije progovorio na tako uvjerljiv način.


   Albumom »Pull Up Some Dust and Sit Down« – naslov je aluzija na veliku sušu koja je pogodila Ameriku u vrijeme velike krize tridesetih godina prošloga stoljeća – Cooder je na osobit način obilježio treću godišnjicu velikog spašavanja bankarskih špekulanata s Wall Streeta koji su zakuhali financijski slom 2008. i koji su krivi za recesiju koja je odonda cijeli svijet povukla u ponor. Zapravo, cijelo njegovo djelo, od prve pjesme »No Banker Left Behind« (»napušten nije ostao bankar nijedan«, op. a.), pa sve do kraja albuma, ogorčen je i zajedljiv komentar velikog financijskog bailouta 2008. A njegova je kritika nemilosrdna. Bankari su nas opljačkali, a onda ih je Bijela kuća dodatno nagradila milijunskim bonusima, uz šampanjac i koktel od škampa. Nijedan bankar nije zaboravljen niti zapostavljen, jetko poentira Cooder, uz prikladnu glazbenu podlogu – koračnicu iz vremena američkog građanskog rata.


U valceru »El Corrido de Jesse James« Cooder priziva legendarnog odmetnika, kojeg je smjestio u raj, jer iako je pljačkao banke, »nikad niti jednu obitelj nije ostavio bez njezina doma«. 


  

GILLIAN WELCH “The Harrow & The Harvest”


   Gillian Welch rijetko odlazi u studio. Od njezina zadnjeg albuma, »Soul Journey«, prošlo je čak osam godina, a od njezina prvog ulaska u studio sredinom devedesetih do danas snimila je samo pet albuma. A »The Harrow & The Harvest« jedan je od najboljih.


   Glazba Gillian Welch i njezina stalnog glazbenog pratioca Davida Rawlingsa, jednog od najboljih i najskromnijih gitarista cijelog naraštaja, izvire iz ranog američkog folka, countryja i bluegrassa, otprije jednog stoljeća. Njezine mračne balade zvuče starinski, ali ništa manje uzbudljivo od uradaka njezinih suvremenika na američkoj folk sceni. »The Harrow & The Harvest« donosi žetvu od deset novih pjesama, asketski aranžiranih u samo dvije akustične gitare i dva glasa, jednostavne i ogoljene, od kojih je svaka pažljivo dotjerana i svaka predstavlja svijet za sebe. »Deset vrsta tuge«, kazat će Rawlings opisujući album.


Riječ je o pričama o tužnim i nesretnim ljudima, od uvodne sjajne »Tennessee«, pa sve do zaključne »The Way The Whole Thing Ends«. Zaključimo, »The Harrow & The Harvest« iznimno je djelo iznimnih autora, koje zaslužuje našu najveću pozornost. 


  

BON IVER “Bon Iver”


   Bio je to jedan od najiščekivanijih albuma ove godine. Bon Iver, što je zapravo sinonim Justina Vernona, jednog od najtalentiranijih kantautora svoje generacije, snimio je 2008. originalan i izvrstan debi, kojim je privukao pažnju glazbenih sladokusaca. Podsjetimo, Vernon je prvijenac »For Emma, Forever Ago« snimio u nekoj kolibi u totalnoj američkoj zabiti, Bogu iza nogu. Zvuk albuma zato nije mogao biti savršen, no kvaliteta zvuka nadomještena je emocijama kojima Vernonova prekrasna zbirka tužnih i depresivnih pjesama obiluje.


   Drugi album »Bon Iver« kvalitetom zvuka bolji je od prvijenca, glazbeno je raznovrsniji, no opet je riječ o kompleksnoj, intimističkoj i uistinu prekrasnoj glazbi, zapravo putovanju, jer svaka pjesma posvećena je nekom gradu. Za razliku od mračnog prethodnika, ovdje je Vernon ipak ponešto razigraniji, iako se i dalje drži svoje osnovne matrice. Okrenut je nutrini i vlastitom bolu. Iako albumom ponovo dominira falsetto, raspon Vernonova karakterističnog vokala sada je ipak nešto širi nego na početku. 


  


FEIST “Metals”


   Kanađanka Leslie Feist, koja nastupa pod imenom Feist, neobična je pojava. Njezinu glazbu teško je svrstati jer je na trenutke zatvorena i okrenuta sebi, a već nekoliko sekundi kasnije komunikativna, pa čak i komercijalna, sa savršenim pop melodijama, ostavljajući dojam da je mega-uspjeh čeka odmah iza ugla.


   No, to i nije najvažnije. Feist stvara jedinstvenu glazbu, poetičnu i kompleksnu, dokazujući kako je riječ o doista jedinstvenoj autorici u suvremenoj glazbi. Leslie Feist svirala je u jednom kanadskom ženskom punk bendu – čak i kao predgrupa Ramonesima na njihovoj kanadskoj turneji – a zatim u još jednom i još jednom, sve dok nije počela snimati solo albume. A i tu bi vjerojatno prošlo neopaženo da na trećem albumu »The Reminder« nije skrenula pozornost na sebe snimivši hitić »1234«, koji neki smatraju jednom od najduhovitijih i najednostavnijih pjesama uopće, dok je drugi preziru i smatraju nedostojnom ostatku opusa osebujne Kanađanke.


»Metals« je njezin peti i vjerojatno najbolji album dosad, prohodan i lepršav, intiman i pulsirajući, a istodobno snažan, složen i težak. Jednom riječju: moćan. 


  


WILCO “The Whole Love”


   Pioniri americane danas su heroji americane. Jeff Tweedy i društvo, koje poznajemo pod imenom Wilco, uspjeli su osmim studijskim albumom ostaviti dojam kao da su na novom početku. Taj je veliki bend već odavno proširio vidike i nadrastao onu tradicionalnu country rock pastoralu od koje je krenuo, zapanjujući kasnijom širinom kojom je obuhvatio i dotaknuo gotovo sve suvremene glazbene forme.


   Iako sedmominutna »Art of Almost«, uvodna pjesma na albumu »The Whole Love«, sint-produkcijom i netipičnim Tweedyjevim pjevanjem možda šalje drukčiju poruku, »The Whole Love« kao cjelina potvrđuje da je Tweedy na autorskom vrhuncu. Jer ono što je uspio Wilco, malo je kome pošlo za rukom: već godinama stvarati potpuno beskompromisnu i kreativno uzbudljivu glazbu, koja na kraju pruža nevjerojatnu količinu emocionalnog i intelektualnog zadovoljstva. E, to je doista rijetkost! 


  


DESTROYER “Kaputt”


   Iako su albumu »Kaputt« još jednog Kanađanina na ovom popisu, benda Destroyer iza kojeg se zapravo krije osebujni kantautor Dan Bejar, prišivali raznorazne etikete i najčešće opisivali kao sofisticirani pop, potpisniku ovih redaka posljednji Bejarov uradak kao da predstavlja reinkarnaciju remek-djela »Steve McQueen« kultnog britanskog pop benda Prefab Sprout iz osamdesetih godina, jednog od ponajboljih predstavnika sofisticiranog, »pametnog« popa.


   Baš kao i kod njegovih velikih prethodnika, i Bejarova poetika ovdje je uobličena u prekrasne melodije, iako se iza nje kriju provokativni politički stihovi, u što smo se prošloga ljeta mogli uvjeriti i uživo, kada je Destroyer nastupio na Terraneo festivalu u Šibeniku. 


  


THE BLACK KEYS “El Camino”


   El Camino je jedan od najljepših starih modela legendarnog Chevroleta, dizajniran 1959. godine, koji se proizvodio od početka šezdesetih sve do 1987. godine. I istoimeni najnoviji album Dana Auerbacha i Patricka Carneyja, koji nastupaju pod imenom The Black Keys, podjednako je snažan i dojmljiv kao i legendarni Chevroletov El Camino.


   Njihova formula krajnje je jednostavna: mješavina sirovog rock and rolla i grmljavina bluesa vraća nas u prošlost, u vrijeme kada je rock and roll avantura tek započinjala i kada su se bijela i crna američka glazba tek miješale, rodivši novi i plodonosni glazbeni pravac. The Black Keys su danas jedan od njihovih najboljih izdanaka! 


  


WILD FLAG “Wild Flag”


   Wild Flag nazivaju ženskom supergrupom. Bend čine Carrie Brownstein i Janet Weiss iz benda Sleater-Kinney, te Mary Timony iz benda Helium te Rebecca Cole iz Mindersa. Iako je istoimeni album »Wild Flag« njihov prvijenac, one u različitim kombinacijama zajedno sviraju već nekoliko godina, tako da je ishod njihova prvog zajedničkog odlaska u studio uigran i – izniman.


   Njihovu glazbu ćemo vjerojatno najpreciznije opisati kao inkarnaciju post-punka, odnosno new wavea osamdesetih godina prošloga stoljeća, a slušajući Wild Flag mnogi će vjerojatno osjetiti duh Patti Smith i Siouxsie Sioux. Ali ne, ovdje nije riječ samo o punk-nostalgiji i prošlosti. Album »Wild Flag« zorno dokazuje da cure ne žive u prošlosti, predstavljajući trenutačno jednu od najuzbudljivijih grupa na sceni. I to ne samo među ženskim bendovima, dakako.