Diskografska kuća Aquarius Records objavila je prvi album More Love Ensemblea, koji čine pjevačica Melita Lovričević, pijanist Petar Ćulibrk i bubnjar Enos Kugler te violinist Marko First kao gost u ovom projektu.

Na CD su uvrstili snimku koncerta kojim su 22. siječnja 2017. u zagrebačkom Muzeju za umjetnost i obrt zaključili izložbu »Orašar – najljepša božićna bajka«, a za tu prigodu na novi su način obradili djela velikog Petra Iljiča Čajkovskog, predstavivši ih u kontekstu bliskom crossoveru ili new ageu.

Zašto Čajkovski?

– U ovoj priči se zapravo Čajkovski odlučio za nas. Njegova je glazba toliko nadahnjujuća, da je najteže bilo odabrati skladbe za taj koncept, koje imaju smisla, koje su MLE (More Love Ensemble) i s kojima možemo prenijeti naš zvuk i poruku. Ostavio je opus izuzetno melodioznih djela, od baleta do opere, od orkestralnih komada do koncerata za violinu. Odmah se zaljubite u njih, uđu vam u uho. Razumijem ih na umjetničkoj i osobnoj razini. Kao djevojčica odrasla sam u glazbenoj školi Elly Bašić u kojoj hospitiram, u kojoj se osjećam ugodnije nego na većini drugih mjesta.

Odrasla sam i u plesnoj školi, a tri godine provela sam i u školi za Klasični balet na Ilirskom trgu u Zagrebu, gdje je svakodnevica bila ispunjena klasičnom glazbom, često povezanom uz balete. Jedne sezone plesala sam predstavu »Orašar« u zagrebačkom HNK-u, uloge za klince poput mišića, čokoladnih pralina… Bilo je čarobno, onda jednako kao i danas. Od početka pripreme projekta imam osjećaj da i dalje plešem kroz »More Love to Tchaikovsky« i sve te balete.

Nadahnjujući David Byrne

Zašto ste odlučili Čajkovskog smjestiti u novi glazbeni kontekst?

– On je sâm eksperimentirao s neuobičajenim ritmovima, a utjecaje i nadahnuća prikupljao je i izvan svoje Rusije. I sâm je pomalo bio fusion i world music skladatelj. Dakako, nismo ni prvi ni zadnji koje je nadahnuo za hommage i dao poticaj za proučavanje njegova djela. Na tu odluku utjecali su i naši dosadašnji izričaji i utjecaji. Osobno, osim jazza i klasike naslušala sam se od etna (godinama sam i pjevala u KUD-u INA pod vodstvom maestra Bojana Pogrmilovića, pjevam u kletzmer sastavu Jewsers) do elektronike, istraživala pentatoniku kroz liru – studirajući Waldorfski studij za glazbenu pedagogiju – i jazz klasike kroz suradnju s velikim orkestrima ili sastavima. I tako svatko od nas.

Nemoguće je danas biti samo u jednoj vrsti glazbe, jednom izričaju. Od tuda je sve krenulo. Uron u nepoznato kroz temelje poznatog i želju za istraživanjem novog. Kad sam kao klinka išla u Školu za klasični balet u Zagrebu, i plesala dječje uloge, upravo u baletu »Orašar«, bilo mi je najdraže slušati tu glazbu koja se izvodi klasično, a tada sam krenula u bijeli svijet s velikim znatiželjnim očima i ušima i u tom procesu trag i impresije su ostavili neki noviji izričaji. Jedan od takvih bio je »In Spite of Wishing and Wanting«, plesni komad u izvedbi trupe Ultima Vez za koju je 1999. soundtrack napravio David Byrne, a imala sam ga priliku gledati u Teatro Communale di Ferrara i ostati do dandanas oduševljena i nadahnuta. Takvi rijetki momenti ostali su mi urezani u DNK i tu i tamo daju impuls da se pokrenem u neizvjesnost.

Kako su nastali tekstovi i aranžmani?

– Odabrala sam skladbe i poredala ih u koncept, Petar je ni od kuda dodao »None But the Lonely Hearts«, skladbu koju je napisao Čajkovski, tekst J. W. Goethe, a izvodi ju Frank Sinatra. Ludo! U klasičnoj maniri aranžirao je jedan jazz standard, »Some Day My Prince Will Come«, kao hommage Čajkovskom, na taj »obrnuti« način. Ludo na kvadrat! Petar zapravo nije lud za Čajkovskim, pa je to ludo na neku novu potenciju. Ostali aranžmani bili su rezultat mojeg istraživanja Čajkovskog. Zanimao me njegov život, djelovanje, kontekst u kojem je skladao, poruka djela i utjecaji. Oduševljenje nije moglo biti veće s obzirom da je i sâm bio sklon kombiniranju i nadahnjivao se raznim kulturama.

Imao je zanimljiv i nimalo lak život. Bio je neshvaćen i nerealiziran na raznim poljima, ali kreativan, stvaratelj prve kategorije. Tekstovi i aranžmani za većinu skladbi nastajali su u trenutku, kroz interakciju s kolegama i životom. Tekstovi su izlazili iz mene najčešće kasno navečer, a aranžani jutrima. Nekoliko dana prije izvedbe posljednji put smo se pozdravili s mojom bakom, a i ja sam se baš u tom razdoblju pozdravila s još nekoliko privatnih momenata. Bilo je emotivno teško, ali izazovno. Tada su nastali najzanimljiviji dijelovi aranžmana i neplanirano zadnja kompozicija na albumu, »One Who Loves Sunlight Must Love Thunder Too«, da podsjeti na tu veliku životnu istinu.  

Vokalni efekti

Zašto su za ovaj bend i za ovaj projekt važni upravo ti suradnici?

– Ova glazba zapravo najbolje odražava od kuda smo došli, govoreći o glazbenom i životnom, što radimo, što slušamo, što istražujemo, kakvi smo ljudi i kako komuniciramo na pozornici i izvan nje. Imamo nešto za reći, a to najbolje izrazimo kad smo zajedno uz instrumente. Dovoljno smo različiti i slični, taman toliko da ostvarujemo dobru ravnotežu. Pratimo se i slušamo, dajemo si prostor za istraživanje: tehnike, tehnologije, aranžmana, utjecaja, improvizacije. Album donosi snimku naše prve izvedbe navedenog programa. Zato je izvedba toliko iskrena, s uvjerenjem, povjerenjem i jasnoćom komunikacije svih članova. Petar Ćulibrk je klasično obrazovan glazbenik, izvanserijski pijanist, stvoren za ovakav ambiciozni projekt, a teoretičar po usmjerenju…

Donosi svoju majstorsku pijanističku tehniku u kombinaciji s otkačenom osobnošću. Dobro drži ravnotežu između dva svijeta: pravilne klasike i bezvlađa jazza. Multiinstrumentalist, filozof i umjetnik Enos Kugler daje nezamjenjivi beat s kojim povezuje slavenske ritmove, šulja se kroz balade, buja kroz latin, jazz, funk, avangardu, new age, parne, neparne, kakve god ritmove. Uvijek ga se čuje onoliko koliko treba, nosi cijelu priču, čak i pjeva sa mnom. Marko First bio je prvi izbor upravo zato jer je izvrstan instrumentalist koji svira električnu i klasičnu violinu. On širi poimanje zvuka tog glazbala, a u svojem sviranju objedinjuje etno (stalni je zaposlenik LADA), elektroniku, klasiku i improvizira na sve strane.

Zašto ste odlučili boju glasa modificirati pomoću elektronskog vokalizatora?

– Ovakva postava omogućila je nevjerojatnu slobodu u improvizaciji i istraživanju novog zvuka, novih smjerova, novih aranžmana, doslovno na pozornici, kao i određenu intimnost i bliskost koju drugačije osjećate kada je veliki sastav. To je za mene kao vokalisticu iznimno nadahnjujuće, te sam se odvažila eksperimentirati s live loopingom, raznim vokalnim efektima, te ubaciti i svoju liru koja pentatonikom podržava svu glazbu svijeta. No još od vremena zborova i Scat Circle improvizacijskog pjevanja drage prijateljice, mentorice i inspiracije Lele Kaplowitz, zaljubila sam se u moć višeglasnog pjevanja. Mantranja! Chantanja! Ima u tome nešto praiskonsko, instinktivno, plemensko. I da je po mom nastupali bi uz zbor. Do tada zabavljam se sa svojim TC Helicon LIVE voice touch vokalizatorom i istražujem neke nove pristupe glasu i pjevanju.

Struja kreacije

Kako ovaj projekt korespondira s današnjim glazbenim tendencijama u svijetu?

– Umjetnost je uvijek prikaz sadašnjeg trenutka, samo je bitno iz čijeg kuta gledanja. Iz našeg očito je da je ljepota upravo u ravnoteži između tradicije i inovacije. Osim velikana klasike i jazza, tradicionalne glazbe i folklora, tu su utjecaji brojnih umjetnika današnjice poput Thea Bleckmanna, Johna Hollenbecka, Meredith Monk, Dead Can Dance, Jacoba Colliera, Thievery Corporation, Erykah Badu, Coryja Henryja, Alice Coltraine, Avishaia Cohena, Joshue Redmana, Gretchen Parlato, Esperanze Spalding, Norme Winstone, Bobbyja McFerrina, Avia Avitala, Hiatusa Kaiyote… Riječ je o zanimljivim instrumentima i kulturama.

Koji su vam se žanrovi učinili prikladnima za ispreplitanje u izvedbama na albumu »More Love to Tchaikovsky«?

– Koji nisu?! Temelji su izgrađeni od klasike i jazza, a potom od etna do elektronike, avangarde do new agea, od gregorijanskih korala do latina, od plemenske mantre do soula… Spajanje žanrova je trend današnjice u radovima mnogih umjetnika. Danas češće nailazim na umjetnike, svih medija, pa tako i glazbe, koji spajaju više žanrova, tehnika, kultura. Postalo je izuzetno šareno, ili se barem, zahvaljujući internetu i lakoći prijenosa podataka, lakše dođe u doticaj s raznim sadržajem i podacima.

Kako u tom gustišu iskrčiti vlastitu stazu?

– Impuls za stvaranje nečeg novog mora doći iz unutrašnjosti i iz nečeg starog, poznatog. Većina glazbenika, umjetnika, teži autentičnom i originalnom izričaju. Kako bi on doista bio što iskreniji, treba se temeljiti na nečem stvarnom, ne impresiji nečije impresije, nego na stvarnom osjećaju, iskustvu, razumijevanju, priči. Ako uhvatite tu struju kreacije i slijedite ju, ona iz vas može izvući upravo to – originalnu ekspresiju unutarnje impresije. U našem slučaju ona je zvuk.