Iako rijetko nastupaju zajedno, pijanist Matija Dedić i vibrafonist Šimun Matišić stekli su statis respektabilnog dua na našoj jazz sceni. Njihovi su koncerti redovito popraćeni ovacijama publike i hvalospjevima kritičara. Zato ne čudi što je njihova matična diskografska kuća – Croatia Records – odlučila na CD-u objaviti upravo koncertnu snimku pod naslovom »Fortune Smiles«. Radi se o nastupu što su ga održali 8. srpnja 2014. u atriju Muzeja Mimara, u sklopu programa Klupsko ljeto kazališno-glazbene scene Amadeo.
Publika ih je ovacijama ispratila i nakon koncerta što su ga održali 24. studenoga u Zlatnoj dvorani Hrvatskog instituta za povijest, u sklopu ciklusa koncerata »Zlatni Zagreb«. Taj je nastup bio svojevrsna najava spomenutog albuma »Fortune Smiles«. Iako su koncert pratili uglavnom ljubitelji klasične glazbe, zbog čega je izostao pljesak nakon svakog sjajnog sola što su zaslužili, Dedić i Matišić su oduševili prisutne koji su ih nagradili dugotrajnim pljeskom nakon izvedbe svake skladbe, te nakon koncerta, pozvavši ih na dva dodatka. Naime, njihov je pristup od početka, pa tako i na ovom albumu, bio blizak estetici klasične glazbe. Očituje se to u virtuoznosti, zvuku, ugođaju, načinu glazbenog razmišljanja…
Bezazleno uklizavanje
– Matijini temelji i klasična naobrazba te moj trenutni studij klasične kompozicije i udaraljki na Akademiji u Zagrebu, daju pečat našem sviranju te naše izvedbe često poprimaju prizvuk klasične glazbe – rekao je Šimun Matišić u razgovoru što smo ga vodili prigodom objavljivanja albuma.Iako su obojica autori – Dedić je svoj autorski rad dokumentirao na mnogim izdanjima, a Matišić na svojem prvom CD-u »Jazz Nocturno« iz 2010. – za svoje su glazbene nestašluke odabrali djela autora, ujedno i vrhunskih instrumentalista, koji su u svijet jazza ušli u 1960-ima i 1970-ima, a još uvijek su u elitnom jazz krugu: pijanista Keitha Jarretta (»Fortune Smiles«, »In Your Own Quiet Place« i »Coral«) i Chicka Coreae (»Armando’s Rhumba« i »La Fiesta«) te gitarista Pata Methenyja (»Missouri Uncompromised«, »Sirabhorn«, »Question and Answer« i »Farmer’s Trust«) uz kojega je u jednoj skladbi (»James«) koautor klavijaturist Lyle Mays. Pripadnici su to istog glazbenog miljea i njihove su karijere neraskidovo isprepletene. – Album se može povezati s mojim vibrafonističkim uzorom Garyem Burtonom jer je on, kao što znamo, često surađivao i još surađuje, s velikim pijanistima kao što su Chick Corea, Keith Jarrett i Makoto Ozone, te su neke skladbe koje sviramo također njemu draga djela– kaže Matišić.– Ali unatoč tome Matija i ja tom repertoaru donosimo nešto novo. Skladbe za ovaj duo projekt odabrao sam u dogovoru s njim. Izabrao sam neke meni omiljene jazz skladbe Methenya, Coreae i Jarretta, pa taj odabir pokazao Matiji koji se složio sa cijelim repertoarom. Glazbeni nam se ukusi jako slažu i podudaraju. To nas je, naravno, glazbeno odmah povezalo, pa s velikim veseljem izvodimo ta djela.
Iako je aktivan i u izvedbama drugih stilova, primjerice u klasičnoj glazbi i u gypsy swingu, Matišić je od početka pokazivao sklonost tom jazz krugu i »komornom jazzu«, što je pokazao već na svojem prvom albumu. Dediću je to tek jedan od mnogih idioma koji raspiruju njegovu maštu, ali i u taj je uklizio »bezazleno«, s lakoćom i razumijevanjem.
Ritmička igra
– Sa Šimunom volim svirati prvenstveno zato što je divan dečko. Pozitivan je i pošten, nevjerojatno talentiran, a posjeduje ozbiljnu glazbenu naobrazbu. Iako je mlad, zbog svega navedenog imam priličan respekt prema njemu. Vjerujem da će jednoga dana otići izvan granica Hrvatske – mogao bi ostvariti lijepe rezultate – rekao je Matija Dedić.
– Kliknuli smo od samog početka našeg druženja, od konverzacije, smisla za humor… Sve to navečer na koncertu pretopimo u isti dijalog, samo na drukčiji način, onaj kojim naše druženje želimo prikazati i ostalim ljudima. U svirci s njim osjećam isto što sam po prvi put, davnih dana, doživio s bubnjarem Krunoslavom Levačićem, kad smo bili prepoznati kao rijedak par koji neprestano komunicira i bazira svirku na međusobnom slušanju, uvažavanju, prilagodbi poticaju i povjerenju. Šimun i ja povezani smo konstantnom ritmičkom igrom u kojoj se nadopunjujemo raznim idejama. On dobro poznaje sve paterne kao i ritmičke utjecaje s raznih strana planete. Uz sve to, obojica imamo sklonost otvorenijim formama te suvremenijem pristupu harmoniji, što našu priču čini zanimljivom za publiku.
Povezala nas je ljubav prema istim pločama, izvođačima i pjesmama. Uvijek sam se pitao zašto nikad u svoj repertoar nisam uvrstio ni jednu pjesmu mojih idola iz mladosti kao što su Jarrett, Corea i Metheny. Šimun je u meni probudio tu iskru i velik interes za ovaj projekt koji vrlo dobro napreduje i uvjeren sam da nas očekuje još puno lijepih trenutaka. Naime, to je glazba uz koju sam počinjao svoj glazbeni put i čiji su elementi i dan danas za mene temelji. Methenija sam prvi put slušao kao sedamnaestogodišnjak. Nezaboravno! Lyle Mays je moj velik uzor. Jarrett je genij i tu nema dvojbe. Njegov album »The Köln Concert« odredio je moj životni put. Corea, naravno, kod svih pijanista na svijetu zauzima posebno mjesto – kaže Dedić.
Boškov blagoslov
Poveznica sa svim spomenutim autorima, s kojima je surađivao i razmijenjivao skladbe, je vibrafonist Gary Burton, Matišićev mentor. Naime, oduševljen njegovom svirkom, pozvao ga je na studij na najprestižniju svjetsku jazz školu – Berklee School of Music. U stalnom su kontaktu, kad god je Burton u Europi koriste prigodu za zajedničko vježbanje…
– Burton i ja komuniciramo putem elektroničke pošte. Šaljem mu e-mailove sa snimkama i »izvještajima« o mom radu. Upravo mu se spremam napisati mail, čim CD bude objavljen. Od njega učim o jazzu i pristupu jazz improvizaciji. Puno više smo radili na tome nego na sviranju vibrafona. To je nešto što je i Boško Petrović prakticirao – učenje glazbe, a ne glazbala, a to kod profesora najviše cijenim. Prijateljstvo s Burtonom i Boškom znači mi jako puno. Imam nevjerojatnu sreću sa svim pedagozima od kojih sam učio ili učim, posebice jer znamo da je Burton vjerojatno najvažnija osoba u vibrafonističkom svijetu – rekao je Matišić.
Dedić ovim albumom dokazuje svoje vrhunsko umijeće, a Matišić iskazuje nevjerojatnu muzikalnost i glazbenu zrelost. Vještina sviranja i doslovno tumačenje nekog djela za njega više nisu imperativi, za njega glazbalo više nema tajni – prigodom izvedbe ne mora razmišljati o preciznosti i notama; on se u potpunosti može prepustiti glazbi trenutka, upijanju trenutnog nadahnuća, komunikaciji s Dedićem. No, iako je dobio već brojne slične pohvale – dobio je blagoslov od najboljeg hrvatskog vibrafonista svih vremena Boška Petrovića – ostao je skroman, samozatajan, vrijedan, predan učenju i istraživanju, svjestan važnosti edukacije kojoj se posvetio na raznim razinama.
Ne svira često, ali kad nastupi to je uvijek vrhunski. Upravo je suradnja s iskusnim pijanistom, i to ne bilo kojim nego jednim od najboljih – Matijom Dedićem – za njega sretna okolnost, jedan od važnih segmenata njegova školovanja. Dedić mu je nesebično otvorio prostor, uklopio se u njegove afinitete, dozvolio mu da se razmaše. O tome je rekao: – Smatram da nemam potrebu sebe više isticati i dokazivati se i uživam u tome da se bez frustracije doživljavam kao netko tko ima primaran zadatak pratiti tako vrsnog solista.
Bez straha
Obojica su sjajni solisti, improvizatori koji su u ovoj suradnji ostvarili više od uobičajenog pristupa jazz standardima. Oni se nadopunjuju u glazbenim dijalozima, ne upadaju jedan drugom u riječ, postavljaju pitanja i odgovaraju, potiču jedan drugoga… Njihove se izvedbe razvijaju postepeno, imaju glavu i rep, dinamične su, uzbudljive.
– Suradnja s Matijom mi je izrazito draga – kaže Matišić, pa dodaje:– Kao mladom glazbeniku koji je tek zakoračio u profesionalne glazbene vode, puno mi znači da je jedan od najboljih jazz pijanista na našim prostorima odlučio svirati upravo sa mnom. To mi je korisno iskustvo jer na svakom koncertu i probi naučim nešto novo.
Koncerti su nam koncipirani jako »free«. Iako imamo dogovorene forme samih skladbi, svaki puta nešto mijenjamo, od uvoda, krajeva, sola… Takva mi je vrsta sviranja apsolutno najdraža u jazz glazbi. Nikad ne znam što će koji koncert donijeti – svaki je jedna vrsta istraživanja za sebe. Ono što me kod Matije posebno fascinira, jest činjenica da on konstantno sluša sve što sviram, i to prati na najbolji način koji mogu zamisliti. Kad sviram s njim osjećam se sigurno. Nije me strah hoćemo li »otplutati« u neku novu sferu improvizacija ili forme jer znam da sve jako dobro sluša i prati te i – što je najbitnije od svega – razumije. Naučio sam puno baš na toj razini – konstantno slušati – kaže Matišić.To se snažno osjeća u izvedbama Coreainih skladbi nadahnutih latino utjecajima: »Armando’s Rhumba« i »La Fiesta«, koje su najdojmljivije na albumu. Naime, izvode ih poletno, razigrano, uzbudljivo, bravurozno…
