Idući petak u Rijeci

Massimo: ‘Rijeka zaista jest najurbaniji grad u Hrvatskoj’

Vinko Peršić

Ja ljubav osjetim i kada pogledam neko simpatično dijete na ulici, i kada vidim koliko mi je pas sretan što mu se u šetnji i igri dajem. A i kada zagrlim svoju suprugu dok gledamo naš najdraži film



Popularniji nego što je ikada bio, Massimo Savić jedan od najboljih, najpopularnijih i najnagrađivanijih domaćih pjevača, 12. veljače, dva dana prije Valentinova, održat će veliki koncert za sve zaljubljene u riječkoj Dvorani mladosti. Koncert je nazvan »Massimo unplugged« i tijekom njega će se moći čuti svi Massimovi hitovi u posve novim aranžmanima. Na koncertu će se Massimu pridružiti i Zagrebački solisti.


Što riječka publika može očekivati od vašeg koncerta u Dvorani mladosti? Koliki će dio koncerta zauzeti pjesme s vašeg najnovijeg albuma »1 dan ljubavi«?


– Kako na ovoj turneji imam privilegij surađivati s legendarnim Zagrebačkim solistima, potpuno je jasno da će se repertoar koliko god je to moguće prilagoditi aranžmanima u kojima paše da se dogodi sudar između mog benda i Zagrebačkih solista. To nikako nije hendikep, dapače, to je veliki izazov, a publika koja dođe na koncerte sigurno neće otići, a da ne čuju svoje najdraže pjesme s prošlih, kao i s ovog albuma.





Možemo li od vas u dogledno vrijeme očekivati neki veliki duet? Možda i s nekim stranim glazbenim imenom? S kim biste posebno voljeli imati duet?


– Oduvijek sam želio napraviti duet s Davidom Bowiejem. To su mi bili snovi, a sada pogotovo ostaju samo snovi. Jako sam tužan zbog Bowiejeve smrti. Što se tiče potencijalnog rada s nekim, to se mora dogoditi. To nije stvar ni želje, ni dogovora. To očijukanje dvoje glazbenika,  ili se desi ili ne. Mnogi me zovu da s njima nešto snimim, ali moj odgovor često bude »oprostite, ali znate, mi se ne poznajemo«. Dakle, kako da iskreno i otvoreno podijelim emociju s tom osobom u studiju?! Za mene je taj iskrcaj emocija pred mikrofonom jedna toliko uzvišena stvar da je nikad nisam htio uprljati programski odlučenim idejama.



Zašto ste se odlučili za velike promjene u aranžmanima vaših starih hitova? Kako zvuči ta »nemoguća kombinacija« – vi, vaš band i Zagrebački solisti koji su ansambl klasične glazbe?


– To nije toliko teško koliko bi čovjek pomislio. Kada glazbenici sjednu zajedno, zna se dogoditi da netko bude nepristojan i bude toliko sebično glasan, da jednostavno smeta sviranju ostalih i krajnjem zvuku. Na svu sreću, u našem bendu takvih nema. U našem bendu smo itekako pristojni prema glazbenim linijama onog drugog, tako da moramo ozbiljno shvatiti naše goste Zagrebačke soliste, i ukoliko se dogodila ta divna sreća da surađujemo, onda ih moramo dobro čuti i osjetiti. Aranžmanske promjene koje su se dogodile su isključivo u funkciji nadahnute melodije i suradnje.


Suradnja s Ivanom Popeskićem nije vaša jedina suradnja s riječkim glazbenicima…


– Prvo se sjetim Sandra Bastiančića. Dragog čovjeka kojeg svi vole i uvažavaju, kojega sam zamolio da mi napiše nešto, a on mi isporuči »Tišinu«. Znam da je ta pjesma bila izvođena na talijanskom, posvećena danu sv. Vida, ali Sandro je osjetio, to jest znao, da se nešto mora dogoditi kada se takva melodija stavi ispred mene. Namjerno sam poželio da to aranžira Ante Gelo, a ne Ivan Popeskić, upravo radi sudara dvije pristupne škole, zagrebačke i riječke. Rijeka, Opatija, pa i Gorski kotar, obiluju, i to najviše u posljednjih 20-tak godina, glazbenicima svjetske kategorije. To dobro znaju i Severina, i Gibonni, i mnogi drugi.


Što mislite o Rijeci kao glazbenom gradu?


– Meni je, moram reći, jako drago što se Rijeka, i to po nezavisnim listama, stalno odabire kao najurbaniji grad u Hrvatskoj. I to stvarno jest tako. Kada sam u Rijeci, imam osjećaj da sam na pitomom terenu u kojem mogu eksperimentirati svojim emocijama i zamislima bez prepreka. Je li ključ tome pomorska pozicioniranost toga grada ili ključna važnost za jedan veliki dio Europe koji nema izlaz na more, a kroz Rijeku to može imati, ili jednostavna drskost napretka u tom gradu. Ne znam, samo znam da mi se sviđa.


Vrlo ste senzibilan pjevač, poznat po pretežno ljubavnim pjesmama. Zašto ta tematika dominira vašim pjesmama? Što je za vas ljubav?


– Tematika ljubavi dominira u nekih 98 posto ikada napisane glazbe, što znači da sam samo jedan od milijuna i milijuna ljudi kojima je ljubav bila i jest inspiracija. Znate, sve više sam uvjeren da je upravo u ljubavi sadržana tajna pete dimenzije, dimenzije komunikacije bez vodiča. Ili možda čak jednog dana i putovanja kojem će gorivo možda biti ljubav. Mene ljubav nikada ne asocira na snošaj. Ja ljubav osjetim i kada pogledam neko simpatično dijete na ulici, i kada vidim koliko mi je pas sretan što mu se u šetnji i igri dajem. A i kada zagrlim svoju suprugu dok gledamo naš najdraži film. Kako da vam to ne bude inspiracija?!


Zašto se već trideset i tri godine bavite glazbom? Koliko ste se promijenili u tih tridesetak godina?


– Moj mentor Arsen je znao govoriti »ja se glazbom bavim u samoobrani«. I vjerujte, to je velika istina. Upravo tako se i ja osjećam. Ne mogu se obraniti od potrebe da nešto kreativno radim sa zvukom. To je jednostavno tako. To je ono što se zove vokacija. Jedna neopisiva i neraskidiva veza s bespućem glazbenih frekvencija. Mislim da sam se jako mijenjao kroz vremena i mogu reći da sebi dajem prolaznu ocjenu tek u posljednjih desetak godina. Nije da se stidim onoga što sam prije radio. Kako da se stidim »Sjaja u tami«?! Ali osjećala se jedna određena neizgrađenost i nefokusiranost na esenciju izvedbe.


Koji biste trenutak u životu i karijeri željeli ponovo proživjeti?


– Vjerujete li mi da nemam takvih želja? Ono što je važno je jedino sada. Ova milisekunda u kojoj smišljam što ću vam odgovoriti. A svjestan sam da je izgovoreno već prošlost. Tako da mislim da bih se osjećao jako, jako čudno kada bi me netko na primjer opet stavio na pozornicu maksimirskog stadiona da održim govor zatvaranja Univerzijade. I to na tri jezika: hrvatskom, engleskom i talijanskom, a moj prijatelj Dražen Vrdoljak mi je predao tekst samo pet minuta prije početka mog vođenja manifestacije. Mogu se toga sjetiti, ali ne bih želio ponovo proživjeti. Lijepi trenuci se tek trebaju dogoditi i jedva čekam da u njima uživam. Ali znate, ima jedna izreka koja kaže: Ni budućnost više nije ono što je nekad bila


Sa suprugom Eni ste u braku već jako, jako dugo. U čemu se krije tajna bračne sreće?


– Eni i ja sljedeće godine slavimo srebrni pir. Dakle, samo nam brak traje 25 godina, a znamo se otprije. Što da kažem, najbliže nekom suvislom opisu moje sreće je da sam dobio na lutriji. Ja sam taj dobitni listić dobio sa svojom suprugom i zato i ne igram igre na sreću jer mislim da sam svog »jockera« već iskoristio. Znam da mnogi nemaju tako uspješne brakove, ali ne pada mi na pamet da se u društvu mnogih rastavljenih ljudi osjećam krivo zato jer je nama brak upalio. Ponavljam, sreća je tu uvelike uplela svoje prste.


Kažete da ste zadovoljni svojim životom. Čime posebno?


– Trenutak u kojem se sada nalazim mogu ocijeniti vrlo zadovoljavajućim. Imam divnu obitelj, dio te obitelji je i naš pas, njemački bokser Mango, koji je moj najbolji prijatelj i koji mi bogami pomaže i pri održavanju fizičke kondicije jer je jako orijentiran na igru. Stalno od mene iziskuje da mu se baš iskreno radujem jer je njegova ljubav prema svima nama neograničena. Sve to je ta podloga koja je barem meni jako potrebna da bih se mogao baviti ovako stresnim i boemski orijentiranim poslom.


Uskoro će nominacije za Porin. Što mislite o toj nagradi? Zbog čega je potrebna hrvatskoj glazbi?



Jesu li albumi »Vještina« i »Vještina II« bili rezultat pomanjkanja novih pjesama?– O ne, nikako. Sigurno postoje ljudi koji tako misle, ali ponovit ću, ne možeš sjesti i uz piće odlučiti kako ćeš snimiti nešto što će publici odgovarati. Da bi se to dogodilo, to jest da publici odgovaraš, mora se jako puno segmenata i magičnih trenutaka spojiti ka ostvarenju jednog cilja. Nitko to nije planirao. Najprije sam izveo »Ne plači« na koncertu posvećenom Arsenu, pa sam izveo »Oprosti« s Oliverom na »Zlatnoj ploči« u Rijeci, jer se Gibonni razbolio. Pa se dogodio »Ostavljam te samu« na posveti još živom Runjiću. I tada smo se Boris Horvat, direktor »Aquariusa« i moj prijatelj i ja, u jednom trenutku pogledali i rekli: »Hajdemo to napraviti!« Boris je rekao: »Ajde Max, daj hommage, ne toliko autorima već pjesmama koje su ti autori napisali«. Odmah mi je bilo jasno da ću morati, od boja koje su koristili ti autori, naslikati sasvim svoju sliku ili neće ispasti dobro. Na svu sreću tu su bili Ivan Popeskić, Dražen Turina Šajeta, moja supruga i kći, koji su mi pomogli zdravim savjetima.


– Porin je u posljednje vrijeme malo izgubio na zaletu, ali ta ideja je dobra i treba je održati. Jako sam zadovoljan postignutim na svim Porinima, ali moram naglasiti da mi stvarno to nikada nije bilo od presudne važnosti. Za mene je od presudne važnosti, na primjer, miksati s P’Eggyjem pjesmu koja i meni i njemu puno znači i s kojom želimo ostvariti što bolji kontakt sa što više ljudi, a da to i dalje ima artistički dignitet. Ili recimo da je jako važan trenutak kada odbijaš bilo kakvu suradnju jer trebaš pomoći nekome u obitelji. Mislim da su moji prioriteti, naravno uz pomoć supruge, kćeri i obitelji, vrlo dobro postavljeni i od njih sigurno neću odustati.


Jesu li vaše nominacije za Porin zadnjih godina bile više nagrada za minuli ili aktualni rad?


– Ne znam, to morate pitati ljude koji su glasali za mene jer nikada ne glasam za sebe. Stalno ljudima govorim, posebno kolegama, kada se dobije Porin, to nije nagrada samo za tvoj artistički domet, nego je to i nagrada za tvoj ljudski domet. To jest, budi dobar glazbenik, ali ponekad i portiru donesi kavu i »roadieju« kaži dobar dan i sjeti se kako se zove.


Kako provodite slobodno vrijeme? Kakav je Massimo Savić kod kuće kad nema mikrofona, kad nema kamera, kad nema novinara, kad nema publike, kad je samo običan građanin?


– Doma sam isključivo u pidžami i to onoj koja se može dobro zaprljati jer sam stalno po podu u igri sa svojim ljubimcem. Gledam televiziju, nastojim dobro jesti u društvu svojih najmilijih. Da vam kažem jednu tajnu – ja raj već živim!