U tekstovima je izraženo nezadovoljstvo svijetom u kojem se živi, suvremenim tehnologijama koja uništava mlade generacije, nasilnim potrošačkim društvom ili pak ropskom ovisnosti suvremenog čovjeka o poslu kojim si osigurava preživljavanje
Unatoč nazivu koji nagovještava budućnost, novi album odlične velške rock grupe Manic Street Preachers okrenut je i prošlosti, kako po povratku čvrstom zvuku, tako i po uspjesima na top ljestvicama. Naime, neposredno po objavi, album je u Engleskoj došao do drugog mjesta ljestvice najprodavanijih albuma što im je najbolji rezultat nakon 2007. godine i albuma »Send Away The Tigers«, a slično reagira i kritika budući da je po većini ocjena ovo nakon albuma »Journal For Plague Lovers« iz 2009. godine njihov najbolji rad. Štoviše, neki ga svrstavaju u najbolje što su Manicsi od 1992. godine kroz do sada objavljenih 12 studijskih albuma dali, a da je riječ o dobrom albumu svjedoči i to da je na Metacritic listi koja se stvara zbrajanjem ocjena u nizu relevantnih glazbenih časopisa »Futurology« zaradio, nakon analize ocjena u 16 časopisa, od mogućih 100 visoka 82 boda.
Bez gitara
Uspješan novi iskorak velškog rock trojca donekle se mogao i predvidjeti. Naime, početkom prošle godine najavili su kako imaju dovoljno materijala za dva albuma te objavili, što je u njihovom slučaju vrlo neobično, negitaristički album »Rewind the Film«. Melankolični, introspektivni i nježni izlet u svijet glazbe bez za njih uobičajenih gitara svojim je svjedočenjem o krizi srednjih godina privukao pažnju i došao do jako dobrog četvrtog mjesta britanske ljestvice najboljih albuma. No, već tada bilo je jasno da ostatak materijala nije tako nježan i samo se čekalo kad će to i što Manicsi ponuditi. I zaista, »Futurology« je stvari vratio na svoje mjesto predstavivši MSP ne samo u njihovom čvrstom alter rock punk izdanju, već i – sukladno nazivu – najavivši njihovo jače no ikada do sada okretanje korištenju elektronske glazbe. Taj spoj James Dean Bradfield (pjevač i gitarist) Nicky Wire (bas) i Sean Moore (bubnjevi) realizirali su uz pomoć nekoliko gostiju stvorivši visokoenergetski album koji će zadovoljiti stare, ali i privući nove slušatelje.
Manic Street Preachers 1986. godine u velškom gradiću Blackwood osnivaju James Dean Bradfield (pjevač i gitarist), Nicky Wire (bas) i Sean Moore (bubnjevi), a ubrzo im se pridružio i gitarist Richey Edwards koji netragom nestaje 1. veljače 1995. godine pa grupa nastavlja kao trio. Žestokom alternativnom rock glazbom i stihovima koji su bili usmjereni na probleme vezane uz otuđenje, dosadu i besperspektivnost stekli su kultni status, a i komercijalno su vrlo uspješni i do sada su ostvarili 11 Top 10 albuma i petnaest Top 10 singlova. Nestanak njihovog četvrtog člana jedan je od najmisterioznijih događaja suvremenog rocka. Često depresivni Edwards nestao je početkom veljače 1995. godine, a njegov automobil pronađen je nedaleko londonskog mosta Severn i ustanovljeno je da je u njemu živio dva-tri dana. Iako njegovo tijelo nikad nije pronađeno, službeno je proglašen mrtvim 23. studenoga 2008. godine.
Okretanje elektro rocku nije samo posljedica želje za praćenjem trendova suvremene glazbe, već i svojevrsni hommage jednom od autora čije im stvaralaštvo puno znači. Riječ je o Davidu Bowieu koji je 1977. godine svoj dvanaesti studijski album, kultnu ploču »Heroes«, snimio u berlinskim Hansa studijima , a isto to su 36 godina kasnije sa svojim dvanaestim studijskim albumom odlučili učiniti i Manic Street Preachers, potrudivši se da i oni, poput svog idola, iz svijeta rocka zaplove i u vode elektro glazbe pri čemu su, znatno više od Bowiea, Manicsi ostali vezani uz rock žestinu. Uz Hansa studije u Berlinu album je sniman i u Faster studijima u Walesu, a producirao ga je Alex Silva koji je s grupom radio na njihovom sjajnom alnumu »Holly Bible«.
Europa prolazi kroz mene
I dok su na polju glazbe krenuli ka područjima kojima ne plove često, Wire (najčešće autor tekstva) i društvo ostali su dosljedni kad je riječ o temama koje obrađuju pa tako i dalje slušamo britke i cinične komentare o bezizlaznosti i nezadovoljstvu svijetom u kojem se živi (»Futurology«), opasnostima suvremene tehnologije koja uništava mlade generacije (»Divine Youth«), gramzivom i nasilnom potrošačkom društvu (»Sex, Power, Love and Money«), potrebi nasilnog svrgavanja bogatih (»Let’s Go to War«), ili pak o ropskoj ovisnosti suvremenog čovjeka o poslu kojim si osigurava preživljavanje što je sjajno opisano u pjesmi »Between Clock and the Bad« u kojoj je oslikan čovjek kojemu cijeli život prolazi između ustajanja i lijeganja u krevet, a ono što je između je – pakao! Ono što jest novo u tekstovima je fascinacija kontinentalnom središnjom Europom rođena za njihove velike euro turneje iz 2011. godine. Ta opijenost novim krajolicima i ljudima najuočljivija je u snažnom rock panzer maršu »Europa Geht Dur Mich« (Europa prolazi kroz mene) u kojem im u izvedbi pomaže njemačka glumica Nina Hoss čiji glas potom čujemo i u »Black Course« te završnom instrumentalu »Mayakovski«. Istočne Europe MSP se dotiču i u autoironičnoj »The Next Jet To Leave Moscow«, a da ih ne bi optužili za »bijeg« iz vlastite domovine ponudili su pri kraju albuma »The View From Stow Hill« koja govori o velškom gradu Newportu.
Elektro uvod
Što će nam s glazbene strane ponuditi vidi se već u prvoj, ujedno i naslovnoj temi albuma koja počinje elektro uvodom nakon kojeg sve ipak teče u za njih tipičnom poletnom rock ritmu s pjevnim refrenom idealnim za stadionsko pjevanje. Slična je po konstrukciji i »Walk Me To the Bridge« koja tekstom upućuje na tragični nestanak Richeya Edwardsa, četvrtog člana grupe, čiji je automobil početkom 1995. godine pronađen kraj jednog londonskog mosta. No, po Wireovim riječima pjesma govori o čuvenim Oresund mostu koji veže Švedsku i Dansku, znanog mnogima iz sjajne švedske serije »Brone« (Most). »Let’s Go to the War« žestoki je po uzoru na najbolje trenutke grupe Simple Minds spoj elektro i rock zvukova, a u pomalo diskoidnoj »The Next Jet to Leave Moscow« čujemo i prvog gosta albuma, veškog glazbenika Ciana Ciarana, znanog po radu sa grupom Super Furry Animals. Slijedi potom najočitiji primjer utjecaj krautrocka i njemačke grupe Kraftwerk, ali i britanskog elektro dvojca Goldfrapp, sjajna »Europa Gecht Durch Mich« u kojoj ubitačni ritam marša i režeće gitare sjajno upotpunjava anđeoski glas Nine Hoss, najpoznatije po ulozi u filmu »Žena iz Berlina« (Anonyma) u kojoj glumi ženu na kojoj se po osvajanju Berlina iživljavaju sovjetski vojnici. »Divine Youth« potom nudi gostovanje velške pjevačice Georgie Ruth koja svojim mističnim glasom zaista ukrašava jedinu baladu na albumu. »Sex, Power, Love and Money« punokrvni je disco rock koji snažnim ritmom i gitarističkim solažama podsjeća na Rolling Stones hit »Undercover of the Night« ili pak na disco rock himne poput »Wild Boys« grupe Duran Duran, a »Beetween the Clock and the Bad« u kojem ulogu vokala preuzima Green Gartside iz grupe Scritti Politti vrhunski je primjer elektropopa osamdesettih godina prošlog stoljeća, kao što »The View From Stow Hill’ s gitarističkom podlogom i tekstom o ljepoti i krvavoj prošlosti Newporta (grad u kojem Wire živi) puno duguje poetici i glazbenom izrazu grupe U2.
Slijedi stanka
Nedvojbeno, »Futurology« ide u niz ponajboljih MSP albuma, ploča kao što su »Generation Terrorists« (1992), »The Holy Bible« (1994), »Everything Must Go« (1996) ili »This Is My Truth Tell Me Yours« (1998). Kriza srednjih godina tako očita na prošlogodišnjem albumu »Rewind the Film« savladana je žestinom i agresivnošću koja potvrđuje kako Manicsi itekako imaju i žele puno toga za reći pa zaista vrijedi poslušati njihovo viđenje budućnosti. Tim više što je Wire u nedavnom intervjuu najavio kako će nakon ovog albuma grupa napraviti jednu malo dužu stanku.
