– Oduševila me zadnja ploča Morrisseya. Njega tajno volim od davnih dana, veli i odmah mi pjeva i refren ironične i angažirane pjesme s istoimenog novog albuma Morrisseya: »Stoga se ne miješaj, bogati moraju profitirati i biti bogatiji; a siromašni moraju ostati siromašni, oh, jadna mala budalo.« S druge strane, činjenica da u Motovunu, u intimnoj i lijepo uređenoj kućici njegova prijatelja i suradnika, akademskog slikara i ilustratora Danila Dučka, dovršava novi album na kojemu će biti samo instrumentalne pjesme, bez teksta, nimalo ne znači autorsku impotenciju. Aktualno Morosinovo instrumentalno »govorenje« ima itekako društveni, politički motiv.

  

Govorim jer boli

– Mogao bih pisati, ali kad slušam tekstove današnjih pjesama, ja ne mogu više pisati. Tolike se gluposti govore, toliko se riječi zloporabe, da sam naprosto odlučio da, bar u ovom trenutku, ove godine, ne govorim. U toj masi bedastoća koje svaki dan imamo prilike slušati, najbolje je šutjeti. Možda će to više reći nego da napišem ikakve lijepe ljubavne pjesme. Toliko je loših tekstova, od politike do glazbe, da je bolje ništa ne reći, kaže Livio. Radikalan je to odmak od svih dosadašnjih njegovih albuma, no nema sumnje da Livio kao svaki autor ima ambiciju da album sutra kao samostalno djelo komunicira s publikom.

   – Točno. Imam osjećaj da radim ono što je meni drago i pokušavam vidjeti da li će i drugim ljudima biti drago. A budući da sam već u godinama, meni zapravo i nije toliko stalo da ja funkcioniram kao zvijezda ni kao tržište, nego naprosto izražavam vlastite ideje, kakve god da jesu. Kad to uspijem i kad sam sam sa sobom zadovoljan, pretpostavljam da će biti i publika, nastavlja. Livio Morosin jedan je od rijetkih domaćih autora koji je i kroz 90-te do danas javno izražavao kritičke političke stavove o onome što ga je boljelo, posebno u istarskom dvorištu, za razliku od drugih profiliranih autora koji su izabrali oportunu šutnju.

   – Govorim jer me boli. Ja politiku ne smatram kao naši političari, kao nešto što je bogom dano samo njima. Politika znači kupiti kruh u dućanu. Politiku ja ne mogu izbjeći. Sve što ja radim je politika. Naši političari žele, u biti, odvojiti politiku od naroda. Ja im to pravo ne dam. Njome se mogu baviti i ja, a nisam kao oni, plaćen iz državnog proračuna. Politika je svaki moj korak. Zapravo, svaka moja nota je politika!

   Odlučio se na snimanje albuma, premda tvrdi da je diskografska industrija, posebno na našem premalom tržištu, na izdisaju. »Ploča ti, eto, služi da ostaneš dijelom te staromodne zastarjele scene, koja se ne miče«.

Dobar slušatelj

Domaćin, umjetnik Danilo Dučak, je i višestruko nagrađivani autor na rovinjskoj Grisiji, a u cijelom projektu – uz kreaciju omota albuma te animiranog filma za potrebe spota za jednu skoru najavnu pjesmu – ima vrlo važnu i aktivnu prijateljsko/slušateljsku ulogu.

   – Ja sam slušatelj. Valjda sam sto puta preslušao svaku pjesmu s albuma i nikad mi nije bilo dosadno. Nadam se da će tako zvučati i drugima, kaže nam ispred ulaza u svoju kuću koja se nalazi svega par metara od rodne kuće Marija Andrettija, prvaka svijeta 1978. godine u Formuli 1.

   Glazba, uključuje se Morosin, ne mora nužno sadržavati savršene muzičare nego ljude koji mogu prepoznati što može i što ne može glazbeno funkcionirati i što bi ta glazba trebala reći. Album je nastao kao produkt druženja nekoliko prijatelja, a među njima je i legenda pulske nezavisne scene Radojica Marković (Sitotisak), dok su konkretan glazbeni doprinos, uz Morosina i njegove dugogodišnje suradnike Željka Šatovića G.U.L.E. i basista Bepa Šestana, dali pulski jazz gitarist Boro Lukić, klavijaturistica Anica Franjul te, u jednoj pjesmi, i gitarist Jadranko Medulić.

   No, možda glavnu ulogu ima ovaj put kompjuter odnosno Morosinova kreacija pomoću računala

Tradicijska glazba

Na pitanje koliko je ovaj album, osim što je bez teksta, i glazbeni odmak od svih dosadašnjih albuma, Livio odgovara: »Je, odmak je i u glazbi. Problem je gdje ga svrstati. Ja uvijek pokušavam raditi nešto novo. Dosadno mi je ponavljati iste formule u stvaranju glazbe. Ja sam čovjek koji konstantno uči i onda miješam sve što mogu promiješati. Elektronika me jako zanima. Ovaj je album djelomično elektronika, djelomično živa svirka; djelomično je etno, pa opet kompjuter. Meni kompjuter služi kao instrument i pokušavam iz njega izvući najviše kao i iz svakog drugog instrumenta. Ne uspijem svaki put, možda nemam ni hrabrosti ići i malo dalje, ali kao sa svakim albumom, napravim jedan pomak»

   Livija pitamo koliko se ovaj put, svjesno ili nesvjesno, napajao istarskom tradicijskom glazbom.

   – Ona postoji tu, iza, u meni. No, meni tradicijska glazba ne mora nužno biti istrijanska, već iz bilo kojeg dijela svijeta. Koristim sve što mi izgleda dobro. Ne možemo pobjeći od tradicije, ne samo u glazbi nego i u jeziku, riječima. U stvaranju mi je zabavno miješati vremena, prostore, ljude. Sve to što godinama stječeš, iskustva, a u čemu se očituje tvoja prijemčivost za ono što se dešava oko tebe. To se sve može koristiti, govori Livio.