Rijeka je iznenada ostala bez jednog od svojih prepoznatljivih lica, napustio nas je Mario Poje – glazbenik, građevinski inženjer i kako su mu mnogi tepali »prvi istinski riječki hipi«.

Kultni ulični svirač i vrhunski kantautor kojeg je buran život nosio kroz mnoge zemlje svijeta i u konačnici ga udaljio od ozbiljne glazbene karijere koju je talentom svakako zasluživao, otišao je tiho u legendu, ostavljajući mnogim generacijama Riječana uspomenu na svoje osebujne svirke pod urom, no i, što je mnogo važnije, neke predivne rock balade, najčešće upravo o gradu na Rječini.

Život Marija Furke – kako su ga mnogi bolje znali, odvijao se kao u nekoj maštovitoj holivudskoj drami.

Svoj je prvi bend osnovao već s 12 godina, još tamo krajem šezdesetih godna. Potpuno samouk, gitaru – koju mu je izradio jedan od susjeda, svirao je potom i u jednom od prvih riječkih rock bendova imenom »Kontiki«, no nije prošlo dugo dok se nije odlučio otisnuti u bijeli svijet.

 Na premijeri Pink Floyda

U Švicarskoj je započeo i svoju drugu nesuđenu karijeru, učeći crtati u jednom projektnom birou, da bi kasnije završio i prvi stupanj arhitekture na Građevinskom fakultetu. Negdje usput, stvari su krenule nepredviđenim tijekom i Mario je krenuo putevima droge, koji su ga odveli sve do tada puno liberalnijeg Afganistana. Osam mjeseci koje je proveo u Kabulu i njegovoj okolici, kako se svojedobno, tridesetak godina kasnije prisjećao za naš list, dostojni su najluđih pustolovina iz Burroughsove i Thompsonove proze.

Mario se potom skrasio na neko vrijeme i u Londonu gdje je ponovo svirao u bendu, radio kao asistent arhitekta zaduženog u BBC-ju za dizajn studija, te se družio s poznatim svjetskim glazbenicima i prisustvovao nekima od kultnih svirki kao što je premijera legendarnog albuma »Dark Side of the Moon« Pink Floyda. Radio je Mario neko vrijeme i u Kanadi, a nakon što se vratio u Hrvatsku, mnogi su hrvatski rockeri poput Johnnyja Štulića rado s »riječkim Tom Waitsom« podijelili neku neformalnu svirku i poslušali lude priče istinskog hipija.

Život, međutim, i nije bio previše blag prema Mariju, pa su ga devedesete, uz niz zdravstvenih problema, povremeno prikovale uz bolnički krevet i prisilile da krene s uličnim svirkama na Korzu. No ni tada nije Mario utonuo u zaborav, već je radeći ono što najbolje umije, postao prepoznatljivo i rado viđeno riječko lice.

Autor pjesama o Rijeci

– Ovo što sviram ispod sata isto je posao, ne žicam nikog ništa i ne kradem, to je najbitnije, prokomentirao bi Mario svoje performanse »pod Urom«.

A da se pod vještim prstima zanemarnog talenta kriju pravi biseri znali su, međutim, prepoznati mladi glazbenici i entuzijasti Luka Benčić, Marin i Damir Tomić, Matko Botić i Damir Radović koji su odlučili kantautorske uratke otrgnuti zaboravu. Nastali su tako »Mario i Štićenici«, a Mario je dobio svoj prvi samostalni album, makar samo u demo verziji. Pet godina kasnije, dočekao je i svoj prvi službeni nosač zvuka pod okriljem izdavačke kuće »Dallas«, kao i priliku da nastupi na cijelom nizu koncerata na riječkom području, te u Istri.

– Mario je bio autentični riječki hipi s vrlo zanimljivim životnim putem. Nažalost, te neke životne okolnosti mu nisu išle u prilog. Da su se stvari drugačije posložile bio bi danas vjerojatno poznat i priznat glazbenik. No prije svega, bio je to jako dobar čovjek, reći će Damir Radović koji je kumovao tom prvom, demo-albumu Marija Furke, te mu neko vrijeme pomagao u Domu za starije i nemoćne osobe na Turniću.

– Svirali smo u Marušićima i nakon koncerta došla nam je jedna žena. »Gledala sam Ramonese uživo, ali ovo je bolje« – rekla nam je oduševljeno, priča Botić ilustrirajući zašto je vrijedilo i još uvijek vrijedi poslušati opus ovog samozatajnog riječkog rock barda.