Ante Perković, Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu (2)

Kada Joško Čagalj nadmaši Beatlese

Ante Perković

U naizgled nasumičnom nizanju loših odluka i krivih programskih poteza zabavno-glazbenog programa HTV-a počeo se pomaljati vrlo konkretan sustav koji je opasno zaudarao na korupciju



Maligni utjecaj politike na sve pore društva u mladim postjugoslavenskim demokracijama mogao je biti gadan i primitivan na površinskom, vidljivom dijelu, ali ono što se događalo ispod, skriveno od javnosti, bilo je još zloćudnije i opasnije. Nove vlasti donijele su sa sobom i nove vrijednosti, što se uglavnom svodilo na potpunu destrukciju zdravog tkiva i dobrih navika društva. Svijet se počeo stvarati iznova, pljačkalo se, mitilo, umrežavalo, pretvaralo i otimalo ne mimo sustava nego kroz njega.


Mediji su u svemu tome imali važnu ulogu, osobito televizija, shvaćena kao propagandni servis, mali kućni oltar na struju s kojeg se proglašava apsolutna istina i označavaju granice poželjne stvarnosti. Javne su medijske kuće u jugoslavenskim ratovima bile potpuno i bez ostatka na strani svojih službenih politika, posvećene misiji kreiranja nove nacionalne kulture. (…)


U Hrvatskoj je televizijski eter na nacionalnoj razini tada bio dostupan isključivo »katedrali duha«, pa je njen zabavno-glazbeni program imao ambiciozni cilj pokriti sve, da bi se postupno sveo na – ništa. U devedesete se ušlo s čitavim nizom specijaliziranih glazbenih emisija koje su žanrovski pratile scenu od crne alternative do ružičastog popa za djecu.




S vremenom su jedna po jedna nestajale iz programa, suzujući stilski raspon prezentirane muzike na vrlo uske puškarnice iz kojih se dobro vidjela jedino grozna hiperprodukcija estradnog kiča. U naizgled nasumičnom nizanju loših odluka i krivih programskih poteza počeo se pomaljati vrlo konkretan sustav koji je opasno zaudarao na korupciju.


Daleko od svega  


Imate malu, ratom osiromašenu državu, slabo tržište, jaki politički centar moći i jedan medij po kojem se svi ostali ravnaju. Daleko smo od interneta, revolucija organiziranih preko društvenih mreža, brzih, svima dostupnih informacija. Još smo duboko u katodnom dobu – kada se kvalitet postojanja mjerio pojavljivanjem na televiziji. Ključ ekrana drži mali broj jako utjecajnih ljudi. Vladajuća stranka čvrsto kontrolira uređivačku politiku informativnog programa.



Zagrebački izdavač »Novi liber« ovoga će tjedna u svojoj biblioteci »Sa zrnom soli« objaviti knjigu »Sedma republika – pop kultura u jugoslavenskom raspadu« zagrebačkog rock kritičara, pisca i glazbenika Ante Perkovića. Superiorna stavom, stilom i erudicijom, Perkovićeva knjiga postavlja nove standarde u promišljanju popularne kulture, tumačeći je ne kao naivnu i jeftinu zabavu, nego kao konstitutivni sastojak procesa koji su rezultirali ratom i razaranjima devedesetih. Zašto se rock nije suprotstavio? Je li odgovoran za to što je nasilje tako duboko proželo ovdašnja društva? Zašto Hrvatska ima fašistički rock? Zašto je Thompson toliko blizak Svetlani iz Žitorađe u Srbiji, poznatijoj kao Ceca? I zašto su nove šezdesete možda ipak moguće? Na takva pitanja odgovara Ante Perković, promišljeno, sjajnim stilom, svjesno izbjegavajući patetičnu nostalgiju. »Novi list« će u četiri dnevna nastavka objaviti feljton, a knjigu možete naručiti u Novom liberu na telefone 01/481-4540, 481-4499 ili e-poštom na [email protected]. Povlaštena cijena je 100 kuna, uključujući i troškove dostave



Zašto bi u zabavnom programu situacija bila drugačija? HTV je u jednoj fazi devedesetih imao vjerojatno najviše glazbe na svojim programima od svih europskih javnih televizija, što su i čelnici kuće rado isticali u javnim polemikama.


Kao javna ustanova, velikim dijelom financirana pretplatom od strane građana, Hrvatska radiotelevizija ima zadatak čuvanja i promicanja nacionalnih kulturnih i umjetničkih vrijednosti, a tu, logično, spada i glazba. Zašto bi onda bilo sporno njeno plasiranje u svim povoljnim prigodama, pa i izvan okvira matične redakcije? U poluvremenima sportskih događaja, recimo, u minutama koje bi društveno neodgovorne, komercijalne televizije iskoristile za marketing?


Takvi glazbeni predasi na HTV-u su, međutim, podsjećali baš na propagandni program. Dogovoren, naručen i naplaćen daleko od očiju javnosti kojoj medij navodno služi.


U dvije posljednje godine devedesetih, Hrvatska je televizija bjesomučno vrtjela spotove momka koji se prvi put kao pjevač pojavio na festivalu Melodije hrvatskog Jadrana u Splitu 1998. i u trenu se proširio po medijima kao najgori virus. Izlazile su pjesme, sve jedna do uha drugoj, redom bezvezni komadi kroatiziranog turbo-folka dočekivani od glazbenih urednika kao izgubljene snimke Beatlesa ili, da lokaliziramo usporedbu, nikad objavljeni zajednički projekt Prljavog kazališta i Parnog valjka.


Jedan svadbarski pjevač na početku karijere u sezoni 1998/1999. zabilježio je više emitiranja od kompletne postave zaslužnih seniora zabavne glazbe, da rockere ni ne spominjemo.


Toliko prostora novom imenu bez ikakvog diskografskog izdanja ne daju ni Britanci kad požele svijetu predstaviti neke nove Beatlese, Kinkse ili Oasis.


Štićenik Tonike  



Joško Čagalj, scenskog nadimka Jole (uskoro i Popularni Jole, jer televizija to čini ljudima), bio je štićenik Tonike, estradnog carstva Tončija Huljića, autora i vođe splitske grupe Magazin, još osamdesetih priznate institucije prvo jugoslavenske, a potom i nove hrvatske zabavne glazbe.


Huljić se sjajno snašao u novim okolnostima, u obiteljskoj je manufakturi, sa suprugom Vjekoslavom kao tekstopiscem, štancao hitove za rastuću skupinu svojih pjevača, pobjeđivao na svim festivalima na kojima bi se pojavio, a tri puta je kao autor predstavljao Hrvatsku na Eurovizijskom natjecanju. Na vrh ga definitivno nije podigla politička plima, samo je dočekao vrijeme idealno za svoj rukopis. Huljićevo prevođenje elemenata folka u umivenu pop matricu oduvijek je bilo popularno, a sada je postala i dobro došla svima prihvatljiva kompenzacija za onaj dio nekad zajedničke scene kojeg je rat učinio nepodobnim.


To su bili temelji uspjeha najprodavanijeg hrvatskog autora devedesetih. Ostalo je sagradila svesrdna medijska podrška.


»Nije to sve Tonika, premda Tonika ima devet najtiražnijih izvođača, pa je normalno da se njihovi spotovi puštaju«, odgovorila je 1999. u Vjesniku na optužbe o protežiranju Huljićevih izvođača urednica zabavnog programa HTV-a Ksenija Urličić. I zaključila: »Osim toga, Huljića ne vole glazbenici jer je suviše jak, prejak za ostale«. »Ja imam deset najprodavanijih i na radijima najvrćenijih izvođača«, govorio je Huljić godinu kasnije. »Koja bi to onda televizijska logika bila da vrti nešto što ne ide?«


Dilema o Huljiću  



Danas je teško utvrditi redoslijed događaja: je li Huljić bio toliko jak da je zaslužio apsolutnu medijsku podršku javne televizije ili ga je javna televizija svojim monopolom učinila takvim? Uspjeh se, poznato je, na ovim prostorima najteže prašta, ljudi pričaju i špekuliraju, a dokazati se ne može ništa. Korupcija se ne provodi isključivo plavim kovertama i crnim aktovkama, postoji puno suptilnih oblika motivacije i poticaja koji iza sebe ne ostavljaju slabe točke.


Napadnuti se uvijek mogu pozvati na jal i zavist napadača, tvrdnja da je netko korumpiran, u okolnostima općeg konsenzusa da se u takva pitanja ne dira, dokaziva je jednako kao optužba za ljudski grijeh zavisti – samo onaj kome je upućena zna koliko je točna.(…)


U Americi, u pionirskim danima rock ‘n’ rolla bilježimo sasvim suprotan primjer: čovjek koji je novoj muzici 1952. u Clevelandu dao ime, vjerojatno najveći i najpoznatiji rani medijski promotor rock ‘n’ rolla, radijski DJ Alan Freed prvi je pao u aferi Payola početkom šezdesetih, kada je dokazano da je od diskografskih kompanija primao poklone i mito (u ispitivanju pred komisijom američkog Kongresa Freed je to nazvao honorarom za »konzultantske usluge«).


Optužen je i zbog sukoba interesa jer je ubirao dio autorskih tantijema za neke od pjesama koje je promovirao (najpoznatija od njih je »Maybelline« Chucka Berryja). I prije pravomoćne presude, Freed je izgubio posao na matičnom radiju, a otpušten je i s televizije na kojoj je do afere vodio svoj show. Sudskom nagodbom 1962. priznao je krivnju za dvije od 99 točaka optužnice, platio malu novčanu kaznu i podmirio goleme troškove procesa. Osiromašen i osramoćen, odao se alkoholu i preminuo 1965. Eee, drugo je Zapad…


Pripremio Boris Pavelić