Slavni američki gitarist

John Pizzarelli: Jazz nema smisla ako ne slušaš što drugi sviraju

Davor Hrvoj

Jazz se zasniva na slušanju onoga što sviraju drugi i reakcijama na njihovo sviranje. Nema smisla ako netko svira samo za sebe i nada se da će ga ostali slijediti



Suradnik slavnih glazbenika poput Georgea Shearinga, Rosemary Clooney, Buddyja DeFranca i Johnnyja Friga, gitarist i pjevač John PIzzarelli je nedavno je nastupio u zagrebačkom Vip Clubu. Predstavio se razigranim i intuitivnim izvedbama koje zrače pozitivnom energijom i veseljem, sa swingajućim ritmom i nadahnjujućim improvizacijama. Raspoložen je bio i prigodom razgovora što smo ga nakon tonske probe vodili u Vip Clubu – s gitarom u rukama i spreman zapjevati. 


Kada ste postali svjesni da želite biti glazbenik?


– Kad sam bio dijete »Beatlesi« su bili jako popularni. Volio sam gledati te momke kako stoje na pozornici i sviraju gitare. Oduvijek sam želio nastupati. Kad sam nastupao u srednjoj školi, čak i u osnovnoj, svirao sam bendžo. Zahvaljući ocu, koji je jazz gitarist, od malena sam bio okružen glazbom. Obuzeo me taj osjećaj radosti kojim je odisala glazba koju je svirao i koju smo slušali u našem domu. Tako sam se i ja spetljao s glazbom. 


Kvaliteta u jednostavnosti




Što vam je najvažnije kao gitaristu?


– Najvažnije je napredovati sa svakim nastupom, ali i pokušati upoznati sve mogućnosti koje gitara pruža, ne samo svirati note nego ritam gitaru, prstima, solo, na raznim mjestima na vratu… To je zahtjevno, ali mislim da gitarist mora upoznati svoje glazbalo koliko je to god moguće. Svakog dana nastojim naučiti nešto o gitari. To je predivno glazbalo. 


Kakav je osjećaj pjevati vokalize unisono uz sviranje gitare?


– Pjevati uz sviranje gitare – to je nešto posebno, sjajan osjećaj, iako je vrlo teško. Vokalize nadahnjuju prste da bolje sviraju. 


Što vam je najvažnije kao pjevaču?


– Melodija i tekstovi. Želim odabrati lijepu pjesmu i usredotočiti se na melodiju. 


Koji je bio vaš najuzbudljiviji nastup do sada?


– Koncert s Paulom McCartneyjem. 


Zašto obožavate bossa novu?


– Zato što bossa nova dolazi iz srca i zvijezda. U toj se glazbi uvijek osjeća velika strast (svira gitaru u stilu bossa nove, op.p.) Uvijek sam na tu glazbu gledao kao na vrlo uzbudljivu. U njoj je nešto predivno. Bossa nova je dokaz da je glazba bolja što je jednostavnija. 


Po čemu je glazba Dukea Ellingtona, kojem ste posvetili svoj novi album »Rockin’ In Rhythm« toliko posebna?


– Upravo zbog Dukea Ellingtona i njegovih pjesama bilo je lagano snimiti ovu ploču. Kad biram pjesme za ploču vodim računa o melodijama i tekstovima. Richard Rodgers je za svoje skladbe uvijek tražio najbolje tekstopisce, one s kojima je na isti način glazbeno razmišljao, primjerice Lorenza Harta ili Oscara Hammersteina. Ali djela Dukea Ellingtona sadrže sve. Želim li svirati »C Jam Blues« ne trebam razmišljati o stihovima niti o aranžmanu. Želim li svirati »Just Squeeze Me« mogu svirati solo na gitari, mogu ju izvesti kao baladu, uključiti cijeli band… Ta skladba uključuje sve što je važno za jazz glazbenika. Zahvalna je za pjevače, ali i instrumentaliste. Ne očekuje se da otpjevam cijelu pjesmu, što je slučaj s drugim dobrim pjesmama. Dukeove pjesme pokrivaju sve. Svi u sastavu vole svirati njegove pjesme. 


Vatreni jazz


Što vas nadahnjuje?


– Drugi sjajni glazbenici. Glazba u izvedbama sjajnih sastava. Volim kad svi razmišljaju na isti način. Ne volim kad je netko izvan onoga što se događa na pozornici. Kad unutar sastava imate nekoga tko svira drukčijim stilom to uništava grupu. Nema smisla ako ne slušaš što drugi sviraju. Tada to više nije jazz. Jazz se zasniva na slušanju onoga što sviraju drugi i reakcijama na njihovo sviranje. Nadahnjujemo se onime što drugi odsviraju. Nema smisla ako netko svira za sebe i nada se da će ga ostali slijediti. Već sedam godina sviram s istim glazbenicima i imamo mnogo aranžmana. Znamo kako započeti i završiti svaku pjesmu, ali važno je ono što se događa u sredini. 


Ponekad – i upravo u tome leži ljepota – zasviramo skladbu u koju nismo posve sigurni, jer volim iznenaditi sastav – »oh, što je sad to?« – natjerati glazbenike za se potrude, odsvirati nešto što nismo svirali jako dugo. Tada moraju intenzivnije razmišljati o izvedbi, slušati. Ne sviramo uvijek isti program. Volim ih iznenaditi! Može to biti tek jedna pjesma, ali s njom sve razdrmam. 


Koji je vaš cilj u kreiranju glazbe?


– Potaknuti ljude da se raduju, da se izgube u glazbi, u divnoj večeri. Da bi to postignuo usredotočujem se na cjelokupnu izvedbu i posvećujem pažnju detaljima. Uvijek se nadam da će glazba biti vatrena. Volim vatreni jazz. Kao kad slušate Bennyja Goodmana i njegov koncert u Carnegie Hallu, Oscara Petersona s Rayom Brownom i Herbom Ellisom ili trio Nat King Colea, kad su doista raspoloženi. To je iznimno uzbudljivo, ta vatrena svirka ansambla. Tako je svirao Count Basie Big Band – pa pa ra, pa pa ra pa ra, paaa raaa raaa (pjeva oponašajući svirku big banda, op.p.). To je uzbudljivo! Frank Sinatra ispred svojeg orkestra – to je uzbudljivo! Ta vrsta uzbuđenja tjera nas da sviramo na taj način. Može to biti i balada, ali izvedena tako da ispuni dvoranu, da dodirne srca ljudi. To je uzbudljivo. Tako želim svirati i kreirati uzbuđenje.