ZAGREB Ima neka tajna veza, za sve ljude zakon krut…«, pjevala je Joan Baez u nedjelju navečer pred prepunim kinom zagrebačkog Studentskog centra, otmjena, s blistavim purpurnim velom oko vrata, lijepa, vesela, vedra i spokojna, kako samo može biti umjetnica koja zna da njezina umjetnost nije stvorena uzalud. Dvije tisuće posjetitelja nije ostalo dužno, uputivši gošći na dva bisa stajaće ovacije i dugi, dugi pljesak u znak poštovanja. 

   

Dostojanstvena povijest

A teško je naći boljega dokaza da glazba Joan Baez snažno utječe na ljude od podatka da je jedna od najpoznatijih svjetskih kantautorica u Zagrebu – ali i ranije u Beogradu! – pjevala jugoslavensku rock himnu Duška Trifunovića i Gorana Bregovića. Iskazujući tako poštovanje publici i lokalnoj glazbenoj tradiciji, ali i nastavljajući životnu misiju ublažavanja nasilja i zbližavanja ljudi, Joan Baez još je jednim gostovanjem u Zagrebu potvrdila da i u 73. godini, 57 godina nakon početka karijere, pjeva s neposustalim entuzijazmom i velikom ljepotom.   

Premda nikada eksplicitno seksualizirana, Baez je šezdesetih bila i jednom od ikona spolnog oslobađanja, od javnoga kršenja građanskih tabua do snažnoga zagovaranja LBGT prava, u kojemu je također bila među prvima. Duhovitu slutnju radosti nad vlastitim strastima dopustila si je i u Zagrebu, najavljujući poznatu baladu »Long black veil«, koju je proslavio Johnny Cash. »Tu sam pjesmu naučila prije mnogo godina«, kazala je, dodajući zbog rime neprevodivu, ali razumljivu frazu: »When I had a crash on Johnny Cash«. »Tako zgodan, pravi đavao…«, dodala je još uz smijeh, i veselu primjedbu: »Ali i svi naši heroji su đavli«.

   I nije to bila samo večer nostalgije, o kojoj s finom ironijom pjeva u »Diamonds and rust«, tužnome ljubavnom hitu o Bobu Dylanu iz 1974., koji smo čuli i u nedjelju u Zagrebu. Bila je to i večer sjajne glazbe, novih i neobičnih aranžmana, sa sinom Gabrielom Harrisom na bubnjevima i udaraljkama i multiinstrumentalistom Dirkom Powellom na klaviru, akustičnom basu i gitari te akordeonu. Gospođi Baez u nekoliko se pjesama pridružila i mlada vokalistica, otpjevavši s njom kultnu »The night they drove old Dixie down« te »I need you just the way you are«, predivnu klavirsku baladu Dirka Powella, svakako jedan od emotivno najdubljih trenutaka koncerta. 

Ni alkohol ni droga

Uvijek dostojanstvena i čila – nikad alkohol, nikad droga – Joan Baez među najvećim je imenima duhovne plime druge polovine prošlog stoljeća koja je neograničenu ljudsku slobodu nastojala učiniti najvažnijom društvenom vrijednošću. Takvo je ozračje jasno pulsiralo i na posljednjemu zagrebačkom koncertu, nakon onoga u Tvornici iz 2008., ali i onoga usred rata, na Trgu bana Jelačića 1993., kada je Baez kratko zastala »pod banom« na putu u opkoljeno Sarajevo, gdje je postala prvom poznatom umjetnicom koja je svirala mještanima napadnutog grada. Šezdeset godina nakon početka njezina velikog puta, glas Joan Baez, razumljivo, nije više onako prepoznatljivo čist i zvonak poput najprozirnijega kristala, ali ta nova pjeskasta finesa ne umanjuje njegovu ljepotu, štoviše, nepogrešivom kontrolom, umjetnica tu novu kakvoću uvjerljivo pretvara u prednost. Najavljujući »Gracias a la vida«, Joan Baez je, s mudrom kombinacijom zadovoljstva i blage duhovitosti na vlastiti račun, progovorila i o vlastitome životnom putu: »Pjesma je zahvala Bogu za život, za smijeh i za suze, za radost i za tugu, i za moja stopala, umorna od mnogih marševa«.