ZAGREB Ne viđa se tako često ovakva publika u Močvari: fino dotjerane gospođe u bundama, s pomno zaglađenim punđama smještaju se na svoja mjesta u gledalištu (rijetko se viđa i to da Močvara ima redove stolica pred binom), vremešna zagrebačka gospoda fakinski sipaju pošalice, ima i studentarije i alternativne ekipe koja ovaj klub na Savi pohodi kad su na programu povratnički nastupi punk bendova…

Nekoliko generacija okupilo se preksinoć u jednoj ljubavi – onoj prema veteranu šansone Jimmyju Staniću i njegovim duhovitim evergrinima, koji uživo nisu izvedeni dugi niz godina. Možda zvuči malo pretjerano spominjati ljubav u izvještaju s jednog koncerta, ali publika je potvrdila da je baš to posrijedi: pogledate oko sebe, a ono, sva lica ozarena, okupana dragošću, šeretski sriču poznate stihove, ne bez ponosa što ih znaju: »Mimi, moram ti reć, ti si predebela već« ili »Prolazi sve, sva ljeta, zime sve, al naša ljubav, zar ne, nikad neće proć»…

Organizatori koncerta podcijenili su zanimanje publike za Stanića: karata je bilo premalo i u slobodnoj prodaji bile su samo dva dana, pa su se unezvijerili kad su pred klubom ugledali veliku gužvu. Iako je prvotni plan bio da se u klub pusti samo onoliko posjetitelja koliko je stolica, na koncu su od toga morali odustati – nabrzinu se tiskalo još karata, pa se unutra i sjedilo i stajalo i čučalo…

Stand-up nastup

Ulazimo u Močvaru s desetak minuta zakašnjenja, Jimmy sa svojim bendom već pjeva. Upravo je završio sanjivu, melankoličnu pjesmu »Sanjaj, Marelo«. Dočuo je za nevolje s kartama pa kaže u šali da će sve ponoviti za one koji su naknadno ušli.

Ovo nije obični koncert, nego i stand-up nastup. Iza svake pjesme Jimmy priča šaljive anegdote čiji je i sam protagonist – u kojima je on nekakav pomalo švejskovski, pikarski lik. Jimmy ide po svijetu i doživljava pustolovine poput ove: »U Londonu sam se prijavio za statista u predstavi Henrik treći. Režiser mi je dao ulogu leša. Ležao sam na pozornici. Došao je Henrik treći, pompozno rekao, Ovaj leš jako smrdi. Ja sam ustao i pokupio se s pozornice«. Publika odvaljuje – možda ne zbog same priče, nego zbog Jimmyjeva hinjeno pospanog glasa i osebujne izvedbe.

Nije sasvim neobično to što je za svoj rođendanski koncert – krajem siječnja pjevač puni 87 godina – odabrao intimnu atmosferu kluba na Savi. Takvi su, uostalom, bili i njegovi počeci. Na početku karijere pjevao je u barovima u Ilici, Varijeteu i Ritz baru. Nastup na Terazijama u Beogradu došao je kasnije. U Beogradu je Stanić ostao četiri godine i zaronio duboko u jazz i komičarsku scenu. Jimmy Stanić je u Zagreb donio stand-up desetljećima prije nego što smo od Amerikanaca i preuzeli taj termin.

Stanić je čovjek koji se u doba imperativa političke korektnosti ne odriče skarednosti i uvreda na račun manjina. Seksualne pustolovine draga su mu tema, iako većina završava podbačajima. Kad je jednom pokušao biti fotograf, a jedna mu smjerna domaćica donijela svoju obiteljsku fotografiju i zamolila ga da joj »proširi obitelj«, Jimmy je istog časa spremno svukao hlače i gaće. U jednoj drugoj epizodi Jimmy je otišao u pomalo bizarni nadrealizam, u kojem Cigo vadi vlastiti zlatni zub iz izmeta. Neki su skečevi grubi, pretjerani, ali izvlači ih šarm izvođača.

Nešto od duha Zagreba sedamdesetih i osamdesetih godina čudesno oživljava u klubu: ako zatvorite oči, u glavi će vam iskrsavati slike iz »Tko pjeva zlo ne misli«. Kad mu se usred koncerta na pozornici pridružila supruga Barbara, zajedno su otpjevali dvije pjesme iz tog kultnog filma: »Ja ljubim« i »Kukavica kuka«.

Život s majkom

Barbarom se Jimmy oženio tek kad je napunio šezdesetu. Do svoje 55. godine živio je s mamom. Barbara se pojavila u ulozi novinarke koja mu postavlja pitanja. Dosta se pitanja baziralo oko staračke potencije, ali i Jimmyjevog glazbenog puta. Kad ga je pitala ima li visoko, muzičko obrazovanje, Jimmy je odgovorio: »Imam, k’o mali sam pjeval uvijek gore na tavanu«. Propitivala ga je Barbara i o njegovoj ljubavi prema jazzu – čula je da je snimio jedan jazz album.

Stanić je odlično pjevao, praćen izvrsnim glazbenicima – Mariom Igrecom na gitari, Mladenom Barakovićem na basu i Julijem Đulom Njikošem za klavirom – komunicirao s publikom kao u svojim najboljim danima, usprkos stalnim Barbarinim podbadanjima na račun njegove visoke dobi. Kad je pred pjesmu »Prolazi sve« zaneseno pričao o svojoj zipki u kojoj se ljuljao kao beba, Barbara je dobacila da je ta zipkica sigurno već odavno istrunula.