Turneja Gorana Bregovića »Ko ne poludi taj nije normalan«, započeta u lipnju prošle godine koncertom u Ljubljani, kojom obilježava 40 godina od objave prve ploče kultne jugoslavenske grupe Bijelo dugme« (»Kad bi bio bijelo dugme«) sutra se zaustavlja u pulskoj Areni, gdje će 65-godišnji Bregović nastupiti sa svojim »Orkestrom za svadbe i sprovode« te jednim od nekadašnjih pjevača Bijelog dugmeta Alenom Islamovićem. Ista postava nastupa i 27. studenog u Rijeci te dan kasnije u Zagrebu.

Skladatelj, gitarist i neprikosnoveni šef Bijelog dugmeta na početku ovog razgovora nije decidirano odgovorio zašto na ovoj turneji nema Bebeka i Tife. Pritom je preskočio opasku da nema Dugmeta bez Bebeka, ali ne i kritike Borisa Belea iz Buldožera da je Bijelo dugme bio preteča turbo folka. Ovdje vrijedi citirati Ramba Amadeusa koji nam je svojedobno u intervjuu na tu Beleovu opasku rekao: »Oba su benda odlična, ali pripadaju različitim žanrovima; Dugme je folk rok, Buldožer progresivni, zajebantski urbani bend; Buldožer mi je bio bliži, ali Dugme nikako nije za podcjenjivanje. Ne treba muziku, kojoj se omakne da postane veoma komercijalna, u startu diskvalificirati«.

Na ovoj ste turneji prearanžirali 30-ak pjesama Bijelog dugmeta. Koliko originalne, posebno udarne rock pjesme Dugmeta trpe obrade samo s gudačima, udaraljkašom i vašom gitarom. Zašto se niste odlučili za klasičnu rock postavu, pa onda eventualno nadopunjenu orkestracijama?

– Ova je turneja bitno različita od ona tri koncerta koja smo svirali prije desetak godina kad smo se ponovno okupili. Znate, Bijelo dugme nije samo ako stavite ploču jednu pored druge, i tako ih naredate; koliko ih je, devet. Bijelo dugme je uvijek imalo kretanje, koje sam vjerojatno ja dirigirao, ali bilo mi je glupo da sad odjednom zaustavim Bijelo dugme i da ga sviram kao neki muzejski eksponat; i sad ga mi ponovno podgrijavamo. Bila mi je draža ideja da je Bijelo dugme preživjelo sve ove godine i da je nastavilo raditi. I da je sad ova formacija nešto što mi se prirodno dopada. Električne gitare mi je navrh glave, bubnjeva i svega toga. I onda sam te pjesme stavio u mašineriju koja je prirodna za njih. Većina pjesama Bijelog dugmeta koje valjaju imaju veze s folklorom, tako da ih je lako odjenuti  neko tradicionalno odijelo. I to je otprilike uvjet da bih ja uživao u tome. Ne mogu se ni zamisliti da se ponovno tresem stojeći s gitarom i da sviram neka dugačka sola. Ne mogu to ni zamisliti. Ja ipak zamišljam da je život kretanje, pa što da ne i Bijelo dugme. Kako ga sad sviram, to je Bijelo dugme koje mi se dopada u ovom trenutku. Vi možete reći, kao što i pitate, »što to radite«. Znate, kad pitate autora što to radi, onda vam on odgovori kao na ono čuveno pitanje zašto pas liže svoju kitu. Zato što može. Ja to mogu i zato to radim.

Ponuda koja se ne odbija

Koliko repertoar na ovoj turneji čine pjesme Bijelog dugmeta, a koliko Vaše filmske glazbe?

– Ova je turneja posvećena Bijelom dugmetu, tako da sviram svega nekoliko pjesama koje sam pisao poslije rata. Uglavnom je to koncert prijeratne muzike, nekih 33 – 34 pjesama Bijelog dugmeta. Te pjesme su pisane kao neka korespondencija; kao neka pisma na jednu adresu. Pjesme su pisane lako, kao što se pisma pišu. Zadnjih 10-15 godina nisam ništa slično napisao, jer više nemam taj mehanizam pisanja pjesama kao pisama, ali mi je drago da su neke od tih pjesama još uvijek žive. Ova je turneja različita od prošlog puta kad smo se okupili. Prošli put sam dobio ponudu koja se jednostavno nije mogla odbiti. Coca-Cola je htjela raditi, a kad to Coca-Cola hoće, onda je to ponuda koju ne odbijate!

Zlobnici će prvo spomenuti novac, no jesu li razlozi ovog vraćanja na scenu s repertoarom Bijelog dugmeta u zasićenju filmskom glazbom odnosno filmskom industrijom, u nostalgiji, želji za povratkom bazičnim autorskim korijenima i zvuku?

– Ovaj put sam ja zvao menadžere jer se meni sviralo. Nekako sam se uhvatio naoko da sam se možda previše odmaknuo, da sam otišao možda predaleko od mjesta odakle sam, da imam premalo kontakta koji mi je neophodan, da sam se poželio svirati našima, da vidim ispod sebe ljude koji znaju moje tekstove; ljude koji imaju ličnu relaciju prema mojim pjesmama. Svega toga sam se poželio. Umnogome je to različito od ona tri velika koncerta. Ne odbijam sad svirati i na manjim mjestima, radim sve što rade i drugi na estradi, iz koje sam stjecajem okolnosti otišao davno, ali mi sad prija da se vratim. U dvoranama gdje inače sviram, tamo naši ne dolaze, nije im prirodno da tu dođu i da se provode, a sad ja idem na ta njihova mjesta u New Yorku, Njemačkoj, Švicarskoj. I pravo da vam kažem, uživam.

Zašto baš Bijelo dugme?

– Već sam imao pjesmu »Kad bi’ bio bijelo dugme«. Ime je bilo dovoljno šašavo da se dopadne svima. Kao i sva imena, u početku zvuče pomalo glupavo, ali vremenom se navikneš. A i meni se dopadala ta zamišljena situacija u kojoj kao dugme mogu biti blizu, a i da ne znaš da sam blizu, na mjestima koja su delikatna. Nekako mi se dopadala ta stvar oko dugmeta, u koje se netko zakopča.

Najlošija ploča

Koji Vam je najdraži album ili bar faza Dugmeta?

– Vjerojatno sam najviše uživao u početku. Jer, znate, i najljepša je rutina ipak samo rutina. Ono što je najljepše, to je početak. Kao što sam uživao u drugom početku. Vjerojatno je vrlo malo kompozitora imalo nuždu imati dva početka, kao što sam ja za vrijeme rata u Parizu morao krenuti ispočetka; ponovno se izmisliti. I u tom drugom početku sam uživao kao i prvom. Možda je tih prvih nekoliko ploča imalo najljepšu temperaturu, tako ljudsku. Vjerojatno sam u kasnijoj fazi bolje pisao, ali su te prve ploče imale najbolju temperaturu. Vjerojatno je najlošija ploča »Doživjeti stotu«. Izašla je u vrijeme kad su mladi nadirali u frontu, a mi smo bili sami. Nekako smo nastojali na toj ploči biti mlađi nego što smo bili. Uvijek me je poslije bila sramota. Ali, vidio sam da je dosta velikih starih bendova kao što je Bijelo dugme upadalo u tu istu paniku. Ako ste gledali Rolling Stonese u tom razdoblju, isto ćete vidjeti da su svirali prearanžirane pjesme. Jer se u to vrijeme još uvijek mislilo da je rock and roll samo dok si mlad, a poslije ćeš valjda raditi nešto normalno.

Koliko je posrijedi bila riječ o fazama benda; od te »pastirske« ili ‘pastoralne’ do urbane pa etno faze? Dušan Vesić u knjizi »Što bi dao da si na mom mjestu« piše da ste u prvoj fazi, do 1976., bili bend i bili jedno; da je od 1976. do 1986. to bio bend Gorana Bregovića, a od 1986. do 1989. »čudno društvo koje se spremalo za turneje tako što je učilo napamet pjesme koje uglavnom nije sviralo na albumima«.

– Već sam vam rekao da je ovo što danas radim s muzikom Bijelog dugmeta prirodno. Bijelo dugme uvijek je bilo u kretanju. Bilo mi je neprirodno da šlajdram u mjestu. Prvo jer mi je to dosadno, a onda, ako sam već probrao da ne predajem filozofiju u školi nego da se bavim muzikom, onda mi je logično da se krećem. Možda i u lošem pravcu, ali samo da se krećem i da ne stojim u mjestu. Tako da je moguće da to što Vesić piše o te tri faze. Ja nikad nisam mislio o tome, ali može i tako.

Kič nam pravi neku toplinu

S druge strane, Vesić zaključno piše da ste se »izborili za slobodu ukusa, dotad nezamislivu u socijalističkom uređenju« i da je Bijelo dugme »jedna od rijetkih kapitalističkih tvorevina u Jugoslaviji te najbolja reklama njenim slobodama«.

– Ja znam da sad nije lijepo govoriti lijepo o komunizmu, ali znate mi smo narodi kojima se, kad nas gledate kroz historiju, moglo desiti nešto samo gore, a ništa bolje od komunizma u periodu kad je komunizam došao. To je ipak period u kojem su naši narodi živjeli koliko-toliko dostojanstveno. Djeca su se besplatno školovala; svi su imali posao, kakav-takav. Naravno da je dobro da se to završilo i da se ide dalje, ali ja na socijalizam ne gledam kao na nešto što nas je unazadilo. A onda, rock and roll je u komunizmu bio puno značajniji nego rock’n roll na Zapadu, možda ne kao muzika, ali kao društveni fenomen sigurno. Jer je to bio jedan sistem vrijednosti koji je bio daleko od zvaničnog sistema vrijednosti, ali ste ipak, ako ne pretjerujete, u tom sistemu mogli živjeti i raditi.

Nasuprot brojnim poklonicima i činjenici da ste opusom obilježili više generacija, uz balade kao možda najkvalitetniji dio tog opusa, Bijelo dugme i Vas pratila su i osporavanja. Jesu li vas smetale kritike o pastirskom rocku ili da je Bijelo dugme, kako je rekao Boris Bele iz Buldožera, bio preteča turbo folka?

– Kad se krenete baviti ovim, onda se pomirite s time da se, naravno, nećete sviđati svima. Nije se Isus svidio svima, a kamoli ja. Kad mi netko kaže da sam preteča turbo folka, to mi je kompliment. U turbo folku je napisano dobre muzike; naravno i loše, kao i u svakoj. Ali nemamo mi tu bog zna što bolje od turbo folka! Mi smo narod koji ima potrebu za kičem, jer kič nam pravi neku toplinu. Mi sad naravno možemo pisati za nekog hipotetičkog našeg koji sluša samo jazz operu i kad pleše, pleše balet. Ali kad se hoćemo zbilja obratiti nekom našem, ili kad se želimo sami zabaviti, vjerojatno ipak nitko od nas nije tako daleko od turbo folka.