Za razliku od prošle, glazbeno prilično oskudne godine, godina na izmaku u glazbenom je smislu, po mišljenju potpisnika ovih redaka, bila neusporedivo uzbudljivija i bogatija, tako da je i izbor najboljih ovogodišnjih albuma bio iznimno zahtjevan posao.

1. Sun Kil Moon: »Benji« 

Iza imena Sun Kil Moon zapravo se krije Mark Kozelek, osebujni američki kantautor koji je osim heavy metalom (premda to nikad ne biste rekli slušajući njegove sjetne i melankolične pjesme) opsjednut i boksom, pa je i svoju grupu nazvao po jednom korejskom boksaču lake kategorije. Svoj maestralni album »Benji« nazvao je pak po istoimenom hollywoodskom filmu sa psom Benjijem u glavnoj ulozi, kojeg pamti iz djetinjstva. »Benji«, album, a ne film, jedan je od onih koji vas osvajaju polako, ali kad vas osvoje, onda vas ne puštaju lako. Riječ je o upečatljivom i originalnom ostvarenju, kojim je Kozelek očitao lekciju cijeloj armiji nadobudnih trubadura s unjkavim glasovima i nadasve dosadnim pjesmama, koji su posljednjih godina preplavili folk i alter-country scenu. Kozelek, naime, ne samo da ima što reći, nego to i čini ostavljajući slušatelja bez daha. 

»Benji« je konceptualan album, koji sa svojih 11 pjesama zapravo tvori mozaik pojedinačnih priča, bilo da je riječ o zahvali prvom diskografskom izdavaču, a riječ je o Ivi Watts-Russellu, vlasniku britanske izdavačke kuće 4AD, koji mu je početkom devedesetih ponudio prvi ugovor i time omogućio bavljenje glazbom, masakru u Newtownu, serijskom ubojici Richardu Ramirezu koji je 2013., umro potpuno prirodnom smrću čekajući izvršenje smrtne kazne, gledanju koncertnog filma Led Zeppelina »Song Remains the Same«, ili pak o njegovoj bližoj (pjesme o ocu i majci), daljoj rodbini (uvodna pjesma »Carrisa« odnosi se na Kozelekovu rođakinju Carrisu J. Sampsel, koja je umrla 2013. godine u 35. godini), ili o prijateljima (»Ben’s My Friend«). 

Kozelekov mozaik na trenutke poprima dimenzije prave bujice – s nevjerojatnom količinom fascinantnih životnih detalja – ispričane u jednom dahu, ili jednom grču, uz potpuno ogoljenu, asketsku zvučnu sliku, koja se isključivo sastoji od akustične gitare, u kojoj Kozelekov glas još snažnije dolazi do izražaja. »Benji« je zapravo, ni manje ni više, priča o Kozelekovom svijetu, priča o smrti koja je, koliko god se u prvi mah to činilo apsurdno, istodobno i oda životu. 

2. Parquet Courts: »Sunbathing Animal« 

Iako su punk rockeri iz Brooklyna Parquet Courts u godini na izmaku objavili čak dva albuma – »Sunbathing Animal« i »Content Nausea« – što u današnje vrijeme i nije baš često, našu naklonost stekli su prvim, »Sunbathing Animal«, malim remekdjelom kojim su na sjajan način nastavili tradiciju najboljih predstavnika njujorške glazbene scene, od The Velvet Undergrounda iz šezdesetih godina pa sve do njujorške punk scene iz sedamdesetih i The Strokesa dva desetljeća kasnije. 

»Sunbathing Animal«, baš kao i njegov također odličan prethodnik »Light Up Gold« iz 2013. godine, krasi punk jednostavnost i žustrina, ali i avangardnost i eksperimentalnost, po čemu se Parquet Courts također sjajno nadovezuju na Sonic Youth i druge njujorške velikane avangardnog rocka, iako su u tome znatno nepretenciozniji, pa čak i zabavniji od većine svojih prethodnika. 

3. Swans: »To Be Kind« 

»To Be Kind«, naime, još je jedno mahnito, pulsirajuće, pomalo zastrašujuće i svakako razotkrivajuće istraživanju različitih dimenzija humanosti, vjerovanja, života i smrti (da, u religijskom smislu) i, naposljetku, ljubavi i seksa. 

4. The War on Drugs: »Lost in the Dream« 

5. The Reigning Sound: »Shattered« 

The Reigning Sound je bend Grega Cartwrighta, jedne od legendi američkog garažnog rocka i nekadašnjeg člana Obliviansa i Compulsive Gamblersa. Surađivao je i s Patrickom Keelerom i Jackom Whiteom iz The Raconteursa i Danom Auerbachom iz The Black Keysa, a uvijek je slovio za čovjeka koji praši rock and roll sa soulom u srcu, no na »Shattered« to mu je pošlo za rukom bolje nego ikad prije. Nakon albuma »Shattered« kritičari The Reigning Sound s pravom uspoređuju s bendovima poput ranih The Rolling Stonesa, Sonicsa ili Them. 

The Reigning Sound i Cartwright dolaze iz Memphisa, što je osobito važno jer se upravo bogata tradicija toga glazbenog grada osjeća u svih 11 pjesama koliko ih je na izvrsnom »Shatteredu«. Sa svakog njihovog tona i akorda, naime, cijedi se naslijeđe memfiškog r&b-a i soula, što je uz puno strasti i osjećaja nepretenciozno zapakirano u okvir standardne pop-rock pjesme, dajući izvrstan rezultat. 

6. Lucinda Williams: »Down Where the Spirit Meets the Bone« 

Nakon trogodišnjeg zatišja, kraljica Americane Lucinda Williams ponovno je u akciji. Turbulentno iskustvo i nesporazumi s izdavačima zbog kojih i nije bila baš redovita u objavljivanju albuma natjerali su je da ovaj put krene vlastitim putem, tako da je »Down Where the Spirit Meets the Bone« objavila za svoju vlastitu etiketu, Highway 20 Records. To je važno budući da je »Down Where The Spirit Meets The Bone«, barem se tako čini, točno onakav kakav je legendarna pjevačica i autorica i poželjela, jer je nakon dugo vremena napokon imala potpunu kontrolu nad cjelokupnim produkcijskim procesom. 

»Down Where the Spirit Meets the Bone« fantastično je produciran, briljantno otpjevan i odsviran, a povrh toga riječ je o dvostrukom albumu. Riječ je vjerojatno o njezinom najboljem uratku još od »Car Wheels on a Gravel Road«, koji zapravo predstavlja vrhunac karijere darovite kantautorice, inače kćerke Millera Williamsa, američkog pjesnika koji je svojoj kćeri usadio ljubav ne samo za literaturu, nego i za blues i country glazbu. 

7. Ty Segall: »Manipulator« 

»Manipulator« je još jedan jako dobar album Tya Segalla, hiperproduktivnog i trenutačno jednog od najboljih rock »obnovitelja«, koji svojom glazbom povećavaju interes za garažni rock i tradicionalni rock zvuk šezdesetih godina, bilo da je riječ o psihodeliji ili psych-punku. 

Iako ovaj čovjek u pravilu snima i objavljuje u prosjeku dva albuma godišnje, od kojih je rijetko kojem moguće pronaći slabu točku, u slučaju »Manipulatora« to je praktično nemoguće. Jer za razliku od nekih njegovih ranijih albuma, koji su ponekad ostavljali dojam kaotičnosti i nedotjeranosti, što im nipošto ne treba uzimati za zlo, »Manipulator« je nekako autorski najzaokruženiji i najdosljedniji, ali i zvukovno najdotjeraniji: gitarski fuzz savršeno nadopunjavaju Hammond orgulje, čiji se zvuk provlači kroz cijeli album. U onome što su nekoć radili The White Stripes, ili ono što danas pokušavaju raditi The Black Keys, danas zapravo najbolje radi Ty Segall. 

8. Total Control: »Typical System« 

Iako već nekako po inerciji sve bendove što dolaze iz Australije odmah uspoređujemo s The Saints, Radio Birdman ili The Birthday Party, ovaj je put između tih divova australskog rock and rolla i novog i donedavno potpuno nepoznatog melburnskog benda Total Control teško povući znak jednakosti, premda ćemo i Total Control najlakše opisati kao post punk sastav, koji je u glazbenom i poetskom smislu duboko usidren u osamdesete godine prošloga stoljeća. 

Total Control zapravo je projekt nekolicine istaknutih aktera australske punk scene, Dana Stewarda, Eddyja Currenta i Mikeya Younga, koji su njime dali oduška svojim herojima s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina, bendovima poput Wire i Devo. Riječ je o iznimno raznovrsnom i pomalo artističkom djelu – baš u skladu s uzorima – na kojem se Total Control vješto poigravaju glazbenim žanrovima – od minimalističkog kraut rock eksperimenta kojim otvaraju album, preko sirovog punka i garažnog roka, pa sve do klasičnog new wavea – a sve s nevjerojatnom i rijetko viđenom lakoćom. Fascinantan album. 

9. Hurray for the Riff Raff: »Small Town Heroes« 

Hurray for the Riff Raff osnovala je kantautorica Alynda Lee Segarra, Njujorčanka portorikanskih korijena koja svira bendžo i koja je sa 17 godina napustila dom da bi se skrasila u američkoj glazbenoj meki, New Orleansu. Hurray for the Riff Raff na jedinstven način sjedinjuje tradicionalni folk-blues s mračnom južnjačkom gotikom, što rezultira jednim od od najzanimljivijih i najprogresivnijih izdanaka Americane. 

Iako »Small Town Heroes« uvodnom »Blue Ridge Mountain« počinje kao još jedna klasična folk ploča, album ubrzo postaje nepredvidljiviji i subverzivniji. »Small Town Heroes« donosi sliku ruralne, prašnjave Amerike, kamp kućica i životnih tragedija, ispričanih i otpjevanih iznimnom emocijom i gotovo beskrajnom, tipično južnjačkom tugom. 

10. Sturgill Simpson: »Metamodern Sounds in Country Music« 

Sturgilla Simpsona nazivaju novim Waylonom Jenningsom i »spasiteljem country glazbe«, čime se ukazuje na neizostavnu činjenicu da Simpsonov bariton svojom kristalnom jasnoćom i iskrenošću doista evocira spomen na velikana outlow countryja, a njegov drugi album »Metamodern Sounds in Country Music«, objavljen, naravno, za nezavisnu izdavačku kuću, nadvisuje većinu ovogodišnje country produkcije. 

No bez obzira na pompozne etikete i kritičarske dosjetke, »Metamodern Sounds in Country Music« doista je izniman proizvod progresivnog countryja, koji svojom kvalitetom, jednostavnom i ogoljenom produkcijom, bez klasičnih produkcijskih dodataka tradicionalnog Nashvillea, ali i tematikom (kritičari se očajnički trude u stihovima njegovih pjesama otkriti dublje značenje, iako sam autor tvrdi da su one uglavnom rezultat omamljenosti), nevjerojatnom lakoćom prelazi granice ovog relativno ograničenog glazbenog žanra. To je ujedno i dostatno opravdanje što se jedan klasičan country album našao na ovoj listi.