Riječka muzikologinja

Diana Grgurić: Zabavna glazba je – posao

Hina

Hrvatska popularna glazba nije proizvod koji se izvozi i na tomu treba raditi, baš u duhu aktualne politike i težnji našeg gospodarskog prosperiteta. Stoga, svaki izlazak naših estradnjaka izvan granica pozitivan je pomak u svjetlu kojeg treba promatrati i sve aktualnija gostovanja naših pjevača vani i drugih pjevača kod nas, objašnjava Grgurić



ZAGREB Popularna glazba, koja je za mnoge samo zabava, vjerojatno je jedna od rijetkih proizvodnji u kojima Hrvatska zadržava nos iznad vode.


No unatoč njezinim uspjesima i vrlo povoljnim prilikama, o njoj ne znamo ni koliko se okrene novaca i u čije džepove, i što se od nje optimalno može očekivati.


Hrvatsko društvo skladatelja (HDS) lani je ubralo 103,2 milijuna kuna prihoda od autorskih prava, što je otprilike kao i godinu prije, ali zbog nesimetričnosti tržišta puno se više izdvaja nego uprihođuje. Naime, od 70 milijuna kuna koji ostanu za raspodjelu, 30-40 posto odlazi autorima s anglosaksonskog tržišta, dok u inozemstvu uprihodi svega 6-7 milijuna kuna godišnje.




Ukupno gledano imamo negativnu bilancu, jer nekoliko puta veći iznos šaljemo vani nego što dobivamo, ali kad pogledamo na regionalnoj razini, imamo pozitivnu bilancu iako puno veći dio ne uspijemo naplatiti, objašnjava glavni tajnik HDS-a Antun Tomislav Šaban i, poigravajući se rječnikom nekih političara, dodaje kako smo u popularnoj glazbi „regionalna velesila“.


Naime, prikupljanje sredstava počiva na kozmopolitskoj mreži zaštite malih autorskih prava. Čini ju 61 društvo u 167 zemalja, koja sakuplja prihode za tri milijuna autora u cijelom svijetu. Naknade iz inozemstva najviše dolaze od korištenja glazbe u radijskim i televizijskim programima, na koncertima i u lokalima, dok prodaja nosača i pjesama „intenzivno pada“.


Kako kaže beogradski glazbeni novinar i aktualni zastupnik diskografske kuće Dallas Records za Srbiju, Petar Janjatović, „diskografija nije više pokazatelj ni za što, prodani nosači su samo tragovi onoga što se sluša, skida s interneta i distribuira na sve strane“.


No i u regiji, prihodi se ostvaruju ovisno o sređenosti zemlje. Primjerice, u zadnjih sedam godina najviše je uplatio slovenski SAZAS, 12,3 milijuna kn, skoro dvostruko više od srbijanskog SOKOJ-a koji zastupa nedvojbeno najveće hrvatsko tržište. Istodobno, na trećem mjestu je njemačka GEMA, s 2,9 milijuna kuna, na čijem području hrvatska glazba za prošlu godinu čini oko 0,04% ukupne naplate, i koja “šije” bosansko-hercegovački SQN (1,78 milijuna kn), susjeda koji zbog geografskih, povijesnih i etničkih razloga gotovo da i nije strani eter. Podaci za prošlu godinu ukazuju na postupnu normalizaciju stanja, u kojoj se SOKOJ s 909 tisuća kn približava SAZAS-u od 1,07 milijuna godišnje naplate.


Medijska publika obično prima glamuroznu stranu estrada, ali muzikologinja sa Sveučilišta u Rijeci Diana Grgurić upozorava: „Morate imati na umu dva sloja popularne glazbe: artističku težnju i tržišnu prirodu. Popularna glazba je zabavna samo na svojoj površini, dok ispod nje buči teška industrija ozbiljnih namjera“.


Ona je popularna zato što pronalazi veliki broj ljudi kod kojih budi emocije, dajući pritom pojedincu ili grupi okvir za identifikaciju. Utoliko su njezini autori važni sukreatori društva. Ali ne samo autori već i svi oni urednici na medijima koji određuju što će se slušati, napominje.


Hvatska glazba slušana u regiji


Koliko se uistinu hrvatske glazbe sluša članovi HDS -a nastoje procijeniti uz pomoć kompjuterskog programa “Play control” koji skenira glazbu komercijalnih postaja na tržištu i daje dnevna izvješća, kaže Šaban i dodaje da je stvar nova i još nemaju vjerodostojnih podataka. Pored toga, oslanjaju se na vlastitu percepciju: „Uključiš radio kad putuješ i čuješ naše pjesme, a slično je i s koncertima u Sloveniji, BiH i Makedoniji. Dojam potvrđuje pretpostavku da se definitivno puno više emitira nego naplati i prijavi“, zaključuje.


Desetljećima, pa i danas, najveći dio glazbene razmjene između republika bivše Jugoslavije nosi urbana populacija, najprije kroz popularnu glazbu, a potom kroz specijalizirane repertoare poput jazza, eksperimentalnog ili hard-rocka, ozbiljne glazbe i supkulturnih žanrova koji u svakoj zemlji imaju svoju specijaliziranu publiku, kaže Šaban.


U BiH i Srbiji kaotično je stanje s medijima, pa je nemoguće reći koliko se emitira, kaže Šaban, ali Janjatović kaže da u dobrom dijelu tih medija hrvatski pop mainstream dobro stoji, ali i pop-rock, pa i klapska glazba. Dosta se sluša Gibonni, Parni valjak, Neno Belan, Cetinski, od starijih Rundek i drugi.


Koliko je stvarno prisutna hrvatska glazba pokazao je Parni valjak koji je 2010. dva dana zaredom punio beogradsku Arenu. To je jedina grupa s prostora ex Yu koja je napunila Arenu s po petnaest tisuća ljudi, ne računajući pjevača Zdravka Čolića, objašnjava Janjatović. Krajem prošle godine Arenu je, kako mediji kažu, gotovo napunilo i Prljavo kazalište, nakon 26 godina izbivanja iz Beograda.


Prisutnost hrvatske glazbe potvrđuju nastupi Arsena Dedića (2010), Tereze (2011), Massima (2012), Josipe Lisac (2013) i drugih u beogradskom Sava Centru, u koji stane više od četiri tisuće ljudi.


Mi smo nekad u jednom satu radija emitirali pet hrvatskih, sedam srpskih i tri bosanske pjesme, i unatoč padu zbog rata, ali prvenstveno na službenim državnim programima, emitira se dosta hrvatske mainstream glazbe, tvrdi Janjatović.


Veliki, odnosno glavni gradovi nekadašnjih republika, ponajviše Beograd, bili su i jesu važno tržište popularne glazbe zbog svog urbanog identiteta koji je zadržan i danas. Unatoč smjeni koja je nastala dolaskom velikog broja izbjeglica, lako je moguće da danas samo u Beogradu ima više tzv. urbane publike nego u cijeloj Hrvatskoj, procjenjuje Šaban.


Interes Slovenaca, kod kojih imate radio postaje na kojima se emitira gotovo isključivo hrvatska glazba, povezan je s velikim feštama na koje dolaze izvođači iz Hrvatske, koje oni zovi „Balkan-žur“. To je opsesija balkanskom prošlošću koju podgrijavaju dolaskom ovdje na more, gdje slušaju Rozgu i nose sa sobom lijepe dojmove, kaže Šaban.


Glazba kao dio gospodarske strategije


Kad sam ja išao u gimnaziju u razredu je 4-5 učenika smjelo reći da slušaju narodnu muziku, danas se ne smiju javiti klinci koji slušaju rock, kaže Janjatović kroz šalu pa dodaje: „ Beograd je veliki grad, pa ime prostora za sve“. Bajaga okupi 30 tisuća na Kalemegdanu, kao i Balašević, ali KUD Idijoti su odmah nakon pada Miloševića 2000. napunili Halu sportova, znači 5000 ljudi, što je za punk band, morate priznati, puno, ali i Hladno pivo (2012), također. Neki dan je američki alternativni band Calexico privukao 2000 ljudi, a u New Yorku manje od 1000.


Hrvatska popularna glazba nije proizvod koji se izvozi i na tomu treba raditi, baš u duhu aktualne politike i težnji našeg gospodarskog prosperiteta. Stoga, svaki izlazak naših estradnjaka izvan granica pozitivan je pomak u svjetlu kojeg treba promatrati i sve aktualnija gostovanja naših pjevača vani i drugih pjevača kod nas. Trenutno je na djelu redefinicija odnosa koja ide za ponovnom uspostavom balkanske regije, unutar koje imamo dobre šanse značajno se pozicionirati, objašnjava Diana Grgurić. U procesima integracija, popularna se glazba pokazala posebno učinkovita poveznica, dodaje riječka muzikologinja.


Vidite, Doris Dragović je rekla da nikada neće više nastupati u Beogradu, ali čitam da ipak razmišlja o tome. I Tereza je to bila rekla pa porekla, ali oni koji doista održe riječ ostat će iznimka.


Ključ neprolaznog interesa za neke pjevače i pjesme leži u memorijskim učincima glazbe prema kojim glazba evocira na određeno vrijeme, događaje, proživljene osjećaje. Zato, nema sumnje da bi mnogi u Beogradu htjeli vidjeti primjerice Olivera Dragojevića, kao što je kod nas primjerice bila rado viđena Milena Dravić, dodaje Grgurić.


U kojoj mjeri glazba može ne samo otvarati vrata nego i biti dio hrvatske gospodarske strategije? Ne treba sumnjati da Hrvatska ima potencijala u glazbi. Imamo bogatu popularno-glazbenu povijest i to trebamo iskoristiti. Bilo bi najbolje kad bi za to postojala kakva strategija strukovnih glazbenih institucija. U tom pravcu bih za početak predložila analizu popularne glazbe u medijima, da vidimo kakvo nam je stanje najprije u kući, zaključuje muzikologinja Grgurić.