Grad: Rijeka (DHMZ)
Danas: 19° 1
Sutra: 19° 20° 3
24. lipnja 2018.
Povratak pop tandema

Intervju Denis&Denis ponovno zajedno: Tko bi rekao da je već prošlo trideset godina...

Marina Perazić i Davor Tolja / Foto Ivica TOMIĆ
Marina Perazić i Davor Tolja / Foto Ivica TOMIĆ
Autor:
Objavljeno: 24. rujan 2012. u 17:42 2012-09-24T17:42:59+02:00

Riječki bend će novogodišnjim nastupom na riječkom Korzu obilježiti 30. godišnjicu od prvog koncerta održanog 1982. godine

Pjesme »Program tvog kompjutora«, »Soba 23«, »Ja sam lažljiva« samo su neki od hitova najvećeg riječkog pop kulturnog proizvoda, dua Denis & Denis. Riječki bend će novogodišnjim nastupom na riječkom Korzu obilježiti 30. godišnjicu od prvog koncerta održanog 1982. godine. Tim povodom o samim počecima te o sadašnjem životu razgovarali smo s Marinom Perazić i Davorom Toljom. 

    Marina, na tiskovnoj konferenciji rekli ste da je to za vas jako dirljiv trenutak? 

    MARINA: Malo sam osjetljiva na tu temu jer već dvije godine živim u Novom Sadu. Bavim se zumbom. Živim s dvjema kćerima u gradu u kojem živi njihov otac. Mislim da je ključno za formiranje njihove ličnosti da upoznaju svog oca kako bi se kasnije znale postaviti prema ostalim muškarcima. Razriješen odnos s ocem, od osobite je važnosti za žensku djecu. U posljednje vrijeme, sve što je vezano za Rijeku izaziva mi suze. Rijeka je prelijepi grad, moja baza. Tu se dogodilo sve ono što je mene formiralo i obilježilo kao osobu. S godinama sam počela odlaziti iz ovog grada, ali temelji su upravo tu. Moram naglasiti da jako volim Davorove pjesme i svaki put kad ih pjevam u posebnom sam raspoloženju dok iznosim tu snažnu emociju. Najljepši i najveći izazov je prenijeti ljudima ono što osjećam. 

   Spremni za turneju

Davore, tim koncertom obilježit ćete 30 godina od utemeljenja Denis & Denis? 

    DAVOR: Da, tko bi rekao da je već prošlo trideset godina. Osjećam se kao da imam trideset godina. Meni je ta ideja za koncert pala na pamet jer mislim da treba obilježiti tu obljetnicu. To je možda neka zadnja prilika da se svi okupimo. Sljedeća će možda biti kad budemo slavili 50 godina. To vam je kao godišnjica mature... Zvao sam Edija, pa Marinu. Bili su oduševljeni tom zamisli s obzirom na to da sam u fazi realizacije novog projekta s Ruby, novom pjevačicom Denis & Denis, ali sam im rekao kako smatram da je ovo zgodna prilika da obilježimo 30 godina postojanja. 

    Na novogodišnjem koncertu na stageu će biti svi: Vi, Marina, Edi i Ruby? 

    DAVOR: Da. Naravno, izvest ćemo pregršt starih hitova te nekoliko novih pjesama koje tek trebaju ugledati svjetlo dana, možda čak i do kraja ove godine. Vidjet ćemo. Nastavit ćemo tu proslavu 30 godišnjice turnejom po Hrvatskoj te ostalim dijelovima bivše Jugoslavije. Snimit ćemo live album, a možda bude i nekakvih iznenađenja. Nikad se ne zna što će nam pasti na pamet ili što će se izroditi iz ovih nekoliko mjeseci druženja. 

    Već kad ste spomenuli druženje. Kako to izgleda kad se Denis & Denis druže? 

    DAVOR: Fantastično. Par medica, ali i bez njih druženje prerasta u kreativni trenutak. Našli smo se i jednostavno pjesma krene... Mi se bavimo glazbom i to nam je najvažnije. 

    S obzirom na obljetnicu podsjetite nas malo na vaše početke da mlađu generaciju malo »educiramo«. 

    MARINA: Sve je krenulo s demo snimkama u Davorovoj sobi. Davor je tada bio bez benda i odlučio se posvetiti kreativnom radu. Krenuo je sa stvaranjem pjesama i pokušao ih otpjevati... Rekla sam mu: »Daj da ti to otpjevam. Čini mi se da ti svojim glasom ubijaš te svoje pjesme!« Nisam ga dugo trebala uvjeravati da mi pruži priliku da pjevam. Raduckali smo na tim pjesmama ne razmišljajući o nekoj zajedničkoj karijeri u budućnosti. Nakon što smo napravili nekoliko pjesama, Davor je kod sebe pozvao društvo i pustio im ono što smo radili proteklih dana. Svi prisutni su se oduševili našim uradcima. Pitali su ga zašto smo to radili, a on im je objasnio da pjesme želi ponuditi već afirmiranim pjevačicama. Kako su svi prisutni bili oduševljeni snimkama, počeli su ga odgovarati od te zamisli i sugerirati mu da mi postanemo bend. Smatrali su da super pjevam... I tako, uspjeli su nas nagovoriti. Jedan od prisutnih bio je naš prijatelj, pokojni Đuza, koji je tada bio muzičku urednik omladinske emisije »Bura«, pustio je snimke. Zamisao je bila da netko od slušatelja da prijedlog za ime benda, no, kako nitko nije dao neki dovoljno zanimljiv prijedlog, Davor je odlučio sam dati ime bendu kako bi se mogli pojaviti u narednoj emisiji. Krstio je bend u Denis & Denis. Kako je to od samog početka bio njegov projekt, nisam se htjela miješati iako nisam bila oduševljena njegovom idejom. Željela sam mu pomoći da ostvari svoj san, da pjesme zvuče upravo onako kako ih je on zamislio.   

Teret seksipila

Davore, zašto baš Denis & Denis? 

    DAVOR: Sasvim slučajno. Trebalo je preko noći smisliti ime. Čitao sam u jednom od izdanja Sirijusa SF pripovijetku. U jednoj od tih priča postojao je odvjetnički ured koji se zvao Denis & Denis sons, partners tako nekako, a meni se to učinilo zgodnim. 

    Vi ste bili glavni pokretač benda. Kakva je bila Marina, jel vas slušala? 

    DAVOR: Bila je mlada. Tražila se. Napravio sam joj pjesme i otpjevao ih, a potom ih je ona otpjevala. Meni se to svidjelo. Sve je snimljeno u sobi, uživo. Zvučalo je dobro bez nekih tehničkih pomagala, ispravljanja, popravljanja... 

    MARINA: Nisam pjevala kao današnje pjevačice s onom spravicom koja ako falširaju ispravi. To što sam otpjevala je bilo to. 

    Marina, muški dio publike hvali vaš seksepil. Kako ga vi doživljavate? 

    MARINA: Ne imponira mi, već mi je veliki teret. Taj takozvani »seksepil« je presudio u odluci da skratim karijeru u bivšoj Jugoslaviji. Kao da su mi, inzistirajući na tome, kupili kartu za Ameriku. Htjela sam pobjeći od popularnosti i te etikete. Nisam sebe doživljavala na takav način. Sve ove godine borila sam se i konačno prihvatila da je to dio moje osobnosti. To mi je očito Bogom danom. Svog seksepila nisam u potpunosti svjesna. To je nešto čime vjerojatno zračim, a objašnjenje sam našla u tome što imam tri aspekta kao Marilynka. 

    Smatrate da svemu kumuje i horoskop? 

    MARINA: Da. I ja sam blizanac kao ona, a Venera i Mars su nam također u istom znaku, tako da sam nakon tog saznanja mnogo lakše prihvatila tu etiketu, ali se i dalje osjećam pomalo neugodno jer znam da vrijedim mnogo više od toga. I dalje me vrijeđa kad netko na tome inzistira. Možda, ženama koje to ne posjeduju i koje se ne mogu dičiti s nekim drugim kvalitetama to nešto znači, ali meni ne. U privatnom životu i dalje izgledam prilično jednostavno – bez štikli, u širokoj odjeći s malo šminke, a samo na sceni koristim svoj »seksepil«. To je karta na koju očito moram odigrati zato što je očito dar od Boga, a ako imamo neki dar onda ga je glupo odbacivati.   

Zumba kao lijek

U vrijeme vaše najveće popularnosti mnogim ženama bili ste uzor u pogledu izgleda, stylinga. Danas izvrsno izgledate zahvaljujući i tome što vježbate zumbu? 

    MARINA: Zumba me na neki način vratila u život. Zumba aktivira cijelo tijelo, a kad se pleše-vježba troši se jako puno kalorija, pritom su zastupljeni svi mišići. Program je jednostavno savršeno osmišljen, ali ono što je u današnje vrijeme najvažnije, savršen je antistres program. S obzirom da živim prilično stresno, u neizvjesnosti, zumba mi pomaže da ostanem zdrava. Da se bavim nekim drugim poslom možda bih već odavno bila bolesna, dok ovako svaki dan imam najmanje sat vremena antistres tretman. Kao instruktorica zumbe na treningu od stresa oslobodim ne samo sebe, nego i svoje klijentice. To je predivan osjećaj. Važan je i taj reciprocitet s klijenticama – ono što sam ja dala njima i one meni. Puno mi znači što su te žene oduševljenje mojom pozitivnom energijom. 

    Davore, pretpostavljam da vi ne plešete zumbu. Kako se onda volite opuštati? 

    DAVOR: Ne plešem zumbu. 

    MARINA: Davor je rekao da bi možda mogao početi zumbati kad je vidio koliko meni godi zumba. 

    Možda do najluđe noći u godini ipak nauči plesati zumbu?

    MARINA: Ako ga sve ove godine nisam uspjela rasplesati, sumnjam da ću to sada uspjeti. On je najbolji kad je iza klavijatura. Osjećam se odlično kad je on za svojim instrumentom. 

    DAVOR: Opuštam se uz glazbu. Nisam tip koji voli šetati prirodom. Opuštam se svirajući. To mi je jedini način opuštanja. Ne plešem. Drugi plešu kako ja sviram. 

    MARINA: To majstore! 

    DAVOR: Moram priznati da nisam neki fizički tip, više sam umjetničko-stajački tip. 

    MARINA: Sad imamo i novu definiciju! 

    Što volite slušati od glazbe? 

    DAVOR: Slušam sve. Teško mi je nešto posebno izdvojiti. Sve što mi dođe pod ruku. 

    Rekli ste da volite SF priče. Što čitate u ovoj životnoj fazi? 

    DAVOR: I dalje volim taj književni žanr, ali nažalost, sve je manje dobrih filmova tog tipa.   

Zaljubljena u Rijeku

Koji su vaši celuloidni favoriti? 
    DAVOR: Blade Runner. 

    MARINA: Sjećam se da sam zaspala kad smo ga gledali u kinu. Bila sam preumorna da bih ga gledala. To je bilo vrijeme kad sam radila kao inženjer pripravnik, već smo radili na našem novom projektu pa sam bila jako umorna. Sjećam se sjedili smo u prvom redu balkona u Teatru Fenice. Davor me prodrmao jer ga je bilo sram da spavam. Vjerojatno sam hrkala... 

    Bi li bi vam bio izazov pisati glazbu za film? 

    DAVOR: Da, ali nažalost nije bilo prilike za to. Smatram da je to jako zanimljivo, prava stvar. U pitanju je instrumentalna glazba, a to je ono što najviše volim. 

    Marina, hoćete li nam otkriti kako izgleda život u Novom Sadu? 

    MARINA: Meni odgovara jer se može povući paralela po veličini između Rijeke i Novog Sada. Novosađani i dalje misle da je Rijeka manja, a malo se naljute kad im kažem da je ljepša. U svoju obranu kažem im rečenicu koju je izrekao moj prijatelj kad je prvi put došao u Rijeku i s divljenjem rekao: »Sad mi je jasno! Ovo je Marija pravila za sebe i ekipu!« misleći time da je Marija Terezija dala sagraditi predivna zdanja na mjestu gdje je voljela boraviti. Zaljubljena sam u Rijeku. Lijepa je sa svih strana. Da Novi Sad ima samo ravnicu ubila bih se, ali na svu sreću ima Dunav, Petrovaradinsku tvrđavu i Frušku goru koju vidim iz stana na sedmom katu ... Da nije tako, patila bih od teške depresije. Život je tamo jako opušten. Meni treba taj mir da bih se regenerirala. Vrlo sam komunikativna, ali mi treba vrijeme samo za sebe kako bi radila na sebi. Ključna stvar je rad na sebi. Treba odvojiti vrijeme da bi čovjek nešto pružio drugima, a i sebi. 

    Javnost zanima i jeste li zaljubljeni. 

    MARINA: Već dugi niz godina sam u vezi koju sam uspjela sačuvati od očiju javnosti pa želim da to tako i ostane. To je moja intima i o tome ne pričam. Ta veza je nešto što me ispunjava. Svaka žena se osjeća dobro kad je zaljubljena i voljena. 

    Što trenutačno čitate? 

    MARINA: Uglavnom čitam literaturu vezano za samopomoć. Često nešto prevodim s engleskog jezika jer bih voljela da se s mojom djecom vratim u mjesto njihovog rođenja, u New York. Ne mogu zamisliti da živim bez svoje djece pa ukoliko se one odluče, svakako ću otići s njima pa makar radila bilo kakav posao. Moram im biti blizu da im pomognem u bilo kojem trenutku.   

Priuštim si kolačiće

Rekli ste da ste kućni tip. Znači li to da volite i kuhati i da držite do zdrave prehrane? 
 

  MARINA: Volim kuhati i volim se pridržavati zdrave prehrane, ali si bar jednom tjedno dopustim da pojedem nešto što jako volim, a baš nije najzdravije. I dalje si priuštim kolačiće. 

    Dakle, još je uvijek aktualna pjesma »Pojest ću sve kolačiće...«? 

    MARINA: Da, i dalje volim kolačiće, ali volim i kuhati. Maštam o tome da me pozovu u emisiju o kuhanju. Volim eksperimentirati i u kulinarstvu. Nemam spremačicu. Sve po kući sama radim. Previše sam pedantna tako da mi možda nitko ne bi dovoljno dobro čistio. 

    Davore, s Marinom smo pričali o hrani. U čemu vi uživate kad je riječ o gastro delicijama? 

    DAVOR: Nisam neki kuhar. Jednostavan sam što se tiče hrane. Preferiram slanu hranu: pršut, dobar sir, škampe... Od slatkog najviše volim čokoladu. Volim jesti i isprobavati nova jela. Gdje god odem, volim kušati autohtona jela. Kad bih išao na pusti otok sa sobom bih uzeo pršut i sir. 

    Vratimo se glazbi. Koliko se razlikuje vrijeme vaše najveće popularnosti od ovog današnjeg? 

    DAVOR: Diskografija i ploče su tada nešto značili. Ljudima su bili zadovoljstvo. Danas je prisutna hiperprodukcija i naprosto se teško snaći u svemu tome. Mi bi nove ploče čekali kao da su od zlata. Kad sam dobio u ruke svoju prvu ploču, osjećao sam se kao da sam osvojio svijet. Sad svatko može doma snimiti CD. 

    Marina, planirate li vi povratak na scenu s nekim novim projektom kao Davor s Ruby? 

    MARINA: Dosta dugo već imam jednu pjesmu koju želim konačno otpjevati zato što mi ta pjesma puno znači. Teško se nosim s tim tekstom. Otpjevala sam je prije 11 godina na festivalu u Budvi, ali ju nikada nisam studijski snimila. Kad bih je otpjevala, prebrodila bih taj neki strah, dileme i nedoumice koje imam sa samom sobom. Kad je konačno budem otpjevala, bit će to – to. Kao da ću savladati sve prepreke koje sama sebi postavljam. 
 

  Davore, postoji li možda mogućnost da ponovo nešto snimite i s Marinom? 

    DAVOR: Uvijek postoji ta mogućnost. Možda nešto i napravimo. Ako se budemo dobro osjećali, onda ćemo svi zajedno nešto snimiti. 

    Marina, rekli ste mi kako život nije uvijek lagan? 

    MARINA: Da, nisam otišla iz Rijeke zato što sam tako htjela nego zato što sam morala. Da sam mogla držati treninge zumbe u Rijeci, bila bih ostala. Moja mentorica je jako sposobna i jako dobro pokriva ovo područje. Nikako ne bih mogla živjeti samo od zumbe. Između ostalog, mislim da ne bih dobila podršku. Moja generacija bi rađe išla plesati kod nekog drugog, nego kod mene. Malo je nezgodna situacija. Imam višak energije, izgledam mlađe... Naravno da se moja generacija uspoređuje s mnom. Po svemu sudeći meni je izgleda lakše uspjeti u nekoj drugoj sredini nego u mojoj. Strašno mi je što nisam dobila podršku u svojoj sredini i što sam se osjećala kao građanin drugog reda u rodnom gradu svih 11 i pol godina koje sam proživjela s mojim kćerima otkad smo se vratile u Rijeku. Svo to vrijeme bila sam bez posla. Sve godine na birou. To je ključni razlog zbog kojeg sam morala otići iz Rijeke. Nije bilo jednostavno, ali kad više nisam vidjela izlaz iz te situacije, donijela sam odluku, spakirale smo kofere i otišle. Okrenula sam novi list. Bio je to novi početak, ne znam koji po redu u mom životu, ali već sam se valjda navikla pa i nije tako strašno. Sada se nadam da ću dobiti priznanje u ovom gradu i da ću se u njemu konačno osjećati ugodno. Ništa više od toga.

Novi list pratite putem aplikacija za Android, iPhone/iPad ili Windows Phone.

HNK Rijeka