Nezaobilazni »Water Sign«

Chris Rea gitaristički čarobnjak kojeg su Britanci jedva zavoljeli

Marinko Krmpotić

Glavni Rein adut bilo je to što je kroz četrdesetak minuta glazbe i deset kvalitetom vrlo ujednačenih pjesama ponudio sjajnu kombinaciju nekoliko različitih glazbenih pravaca 



Ako u rock svijetu postoji autor za kojeg vrijedi ona stara poslovica o tome kako nitko nije prorok u svom selu, onda je to nedvojbeno britanski kantautor Chris Rea. Gitarist i pjevač je svojim debitantskim albumom »Whatever Happened to Benny Santini« prije 35 godina više uspjeha postigao u Americi no u domovini, da bi potom pet godina kasnije pločom »Water Sign« postao prava zvijezda u nizu europskih zemalja, ali ne i u Velikoj Britaniji gdje će tek 1987. godine albumom »Dancing With Stranger« ući u Top 10, točnije do drugog mjesta, a tek 1989. godine postat će, zahvaljujući sjajnom albumu »Road to Hell« i broj jedan! Danas je Rea i u domovini jedan od najcjenjenijih glazbenika, a zašto ga tako dugo nisu prihvaćali, znaju samo Britanci. 


 Nada godine


Chris Rea rođen je 4. ožujka 1951. godine u Middlesbroughu i nema baš tipičan put kakav uočavamo kod drugih velikana. Naime, iako voli glazbu – pogotovo gitariste poput Rya Coodera i Joe Walsha – prvu gitaru kupuje tek u 22. godini. No, nadarenost je očita i već 1973. godine postaje član grupe Magdalena koja netom po odlasku pjevača Davida Coverdalea u Deep Purple mijenja ime u Beautiful Loosers, a 1975. godine britanski glazbeni člasopis Melody Maker proglašava ih britanskom nadom godine. No, odmah potom se raspadaju, a Rea kreće u solo karijeru koja tri godine kasnije dobiva prve naznake uspjeha jer mu već spomenuti debi album ide do solidnog 49. mjesta u SAD-u, a singl »Fool If You Think It’s Over« čak do 12. mjesta malih ploča! 



Zbog njegovog pomalo istočnjačkog izgleda, kao i prezimena, često se smatralo kako je Rea kineskog podrijetla. No, istina je da je njegova obitelj talijansko-irskih korijena. Majka Winifred Slee bila je Irkinja, a s njegovim ocem Camillom imali su tipičnu talijansko-irsku brojnu obitelj, sa četiri kćeri i tri sina! Živjeli su, i to solidno, od proizvodnje i prodaje sladoleda. Pedesetih i šezdesetih u Middlesbroughu je Camillo Rea pod nazivom »Rea’s Ice Cream« imao uhodan posao sladoledarskih radnji u kojima je mladi Chris neko vrijeme i radio, sve dok se nije odlučio intenzivnije i ozbiljnije baviti glazbom.





  Štoviše, pod utjecajem sve jačih novovalnih kretanja Rea dobiva i poziv za veliku američku turneju. Nažalost, u želji da napravi što kvalitetniji drugi album, Rea odbija poziv i – griješi. Naime, drugi je album pod nazivom »Deltics« slabašan, a ništa bolji nisu ni »Tennis« iz 1980. te »Chris Rea« iz 1982. godine pa se sve više čini kako je Rea bio tek čudo jednog albuma. No, uporni i mirni glazbenik talijanskih korijena ne posustaje i 1983. godine svojim petim albumom nazvanim »Water Sign« ostvaruje svoj do tada najveći uspjeh. Istina, u Engleskoj će ta ploča doći tek do 64. mjesta, u SAD-u će proći još i slabije, ali će zato u čak dvadesetak europskih zemalja te 1983. godine »Water Sign« biti u vrhu ljestvica uspješnosti, a u Njemačkoj koja je po snazi diskografskog tržišta odmah do Engleske, Chris Rea bit će prava rock super zvijezda. No, što je to što je toliko oduševilo europske ljubitelje rocka na ovom danas 35 godina starom albumu? 


 Sjajna kombinacija


S današnje distance nije teško uočiti da je glavni Rein adut bilo to što je kroz četrdesetak minuta glazbe i deset kvalitetom vrlo ujednačenih pjesama ponudio sjajnu kombinaciju nekoliko različitih glazbenih pravaca – blues, pop, rock, disco, funky… izmjenjuju se ne samo na albumu, već često i u pojedinim pjesmama potvrđujući kako je Rea majstor usklađivanja i sjajnog komponiranja različitih glazbenih stilova. Koliko god to kod nekih drugih autora izgledalo umjetno i nelogično, kod njega djeluje normalno i logično i upravo u tome bogatstvo je njegove glazbe i ovog albuma, nedvojbeno najznačajnijeg kad je riječ o prvom dijelu njegove karijere. 


  Početak albuma nudi snenu i punu mira »Nothing Happens By the Sea« u kojoj tekst o idealnom načinu odmora – u potpunom miru kraj mora – prati i isto takva glazba u kojoj dominatni zvučni zid čine sveprisutnim zvukom klavijature upotpunjene dodirima gitare, usne harmonike i snenim, pomalo hrapavim vokalom. Nakon tog ambijentalnog uvoda jaki pulsirajući bas otvara skladbu »Deep Water«, posvetu samostalnosti koja se brzo nakon pomalo diskoidnog uvoda predaje utjecaju bluesa, da bi vrhunac doživjela sjajnim korištenjem saksofona koji zamjenjuje gitarističku solažu. »Candles« je jedna od onih skladbi u kojoj Rea tekstom iskazuje nezadovoljstvo kaotičnošću i bešćutnošću suvremenog svijeta nastavljajući kombiniranje različitih izraza, u ovom slučaju bluesa umotanog u pop izraz. »Love’s Strange Ways« u svom je većem dijelu klasično akustična, da bi na kraju rifovima gitara uplovila u rock vode odgovorivši time i na tekst koji govori o ljubavnim strastima od kojih se, čak i kad si svjestan da su štetne, ne možeš obraniti. A strana završava sjajnom, nostalgičnom i duhovitom baladom »Texas« kojom Rea predočava dio svojih tinejdžerskih mašarija pričajući o posteru prekrasne teksaške ljepotice koja osmijehom uljepšava njegovu sobu u kišnim engleskim danima i tjera ga da čvrsto odluči kako će, iako nikad nije bio u Teksasu, jednog dana upoznati tu ljepoticu. 



Uspon Chrisa Reae neće zaustaviti ni opaka bolest – rak gušterače koji će uspjeti savladati glazbom. Naime, nakon što mu je 2001. godine dijagnosticirana ta smrtonosna bolest, Rea se zavjetovao da će se, ako preživi, vratiti svojim blues korijenima. Budući da je liječenje bilo uspješno, on ispunjava obećanje i objavljuje »Blue Guitars«, box set od čak 11 CD-a na kojima je snimio 137 bluesom inspiriranih pjesama!



  Druga strana ploče za početak nudi najprije skladbu »Let it Loose«, energičnu disco/pop kombinaciju idealnu za ples, tim više što i tekst traži da se nakon teškoća i poraza snaga pronađe u zaboravu, opuštanju, okretanju stranice. Sličan ritam, ali pojačan stalnim funky motivom te nizom sjajnih gitarističkih solaža potom čujemo u pjesmi »I Can Hear You Heartbeat«, najvećem hitu albuma, klasičnoj ljubavnoj pjesmi u kojoj mladić gdje god bio misli na svoju djevojku i njenu ljepotu. Jednostavan tekst i poletna glazba razlog su što je ova pjesma u ljeto 1983. godine bila u velikom dijelu Europe, pa i u Hrvatskoj, veliki hit. No, za kraj albuma Rea ipak ostavlja blues, glazbeni izraz koji najviše voli i koji, sukladno svojim željama i znanju, prezentira na najrazličitije načine. Tako je odlična »Midnight Blue« raskošno orkestrirana i puna hedonizma, pjesma o noćnom izlasku i uživanju, »Hey You« duhovita je i razigrana priča o opijenosti izgledom prekrasne mlade djevojke kojom je sjajno uhvaćen ritam ulice, kao što je u »I Can hear your Heartbeat« uhvaćen ritam disco ere osamdesetih. Napokon, završnom »Out of the Darkness« Rea pažnje vrijednom kombinacijom bas disco ritma i rock podloge stvara pjesmu o bijegu iz stvarnosti (ono što vidi na TV-u tjera ga da poželi leći i umrijeti) koji je moguć samo uz ljubav koja ga iz tame može povesti k jutarnjem svjetlu, novom danu i životu. Nakon ovog albuma za Reu je počeo pravi uspon. 


 Mir ili ples


Do danas je Rea, unatoč svojoj skromnosti i nesklonosti promoviranju, prodao više od 30 milijuna albuma, što ga čini jednim od najuspješnijih britanskih kompozitora i gitarista. Dio te Chris Rea blage i nenametljive gitarističke čarolije u velikoj je mjeri moguće osjetiti upravo na ove godine 35 godina starom albumu »Water Sign«, albumu koji ne osvaja ni na prvo, ni na drugo, ni na treće slušanje, već tek nakon nekoliko slušanja postaje ploča koju ćete jako rado zavrtjeti u različitim situacijama, bilo da želite mir, opuštanje i odmor, ili vam je ipak draži ples i zabava. »Water Sign« je vrijedan i zbog toga što pruža suštinu onoga što Chris Rea kao autor nudi pa je stoga ovaj album nezaobilazan u priči o jednom od vrlo kvalitetnih i dugo vremena nepravedno zaobilaženih autora i glazbenika.