Novi albumi

Brian Wilson i Ringo Starr: Da im se vratiti u mladost

Marinko Krmpotić

Starrov album »Postcards From Paradise« odiše zvukovima i ozračjem Beatlesa iz prvog dijela šezdesetih. Wilson je na albumu »No Pier Pressure« više slijedio neka suvremena glazbena kretanja i vlastite stavove o glazbi



Brian Wilson, osnivač i vođa grupe Beach BoysMeđu recentnim albumima svjetske rock scene koji ovog proljeća privlače pažnju kritike i publike svakako su i novi studijski radovi koje potpisuju dvije živuće rock legende – Ringo Starr, bivši bubnjar grupe The Beatles i Brian Wilson, osnivač i vođa grupe Beach Boys. Za ljubitelje nostalgije nedvojbeno je u ovom pokušaju oživljavanja karijera bolji ex Beatles.


Naime, Starrov album »Postcards From Paradise« odiše u znatnoj mjeri zvukovima i ozračjem kakvog su Beatlesi nudili u prvom dijelu šezdesetih. S druge pak strane Wilson je na svom albumu »No Pier Pressure« više slijedio neka suvremena glazbena kretanja i vlastite stavove o glazbi što je kao krajnji rezultat donijelo album koji ima (pre)malo dodirnih točaka sa veselim surf rock zvukovljem Beach Boysa.


Spaljivanje mostova


No, ono što veže oba autora, a što je i razumljivo, je nostalgija za dobom mladosti. Dvije godine stariji Starr (rođen je 1940. godine, pravo mu je ime Richard Starkey Jr.) i stihovima i glazbom otplovio je daleko od ove naše 2015. godine pri čemu najdužem vremenskom skoku svjedočimo u uvodnoj pjesmi albuma, odličnoj »Rory and the Hurricanes« u kojoj se kroz veseli zvuk pitkog pop rocka drugog dijela pedesetih i ranih šezdesetih prisjeća grupe u kojoj je svirao prije Beatlesa i kroz priču o njihovim snovima, koncertima i ljubavi prema glazbi vjerno prenosi dah i duh tog pionirskog doba rocka. Naravno, govoriti o prošlosti a ne se sjetiti Beatlesa za Starra bi bilo svetogrđe pa stoga naslovnu pjesmu albuma, u kojoj mu gitarom sjajno pomaže Todd Rudgren, veže uz liverpulske bube slažući stihove od uglavnom jako poznatih Beatles hitova pa čujemo djeliće iz »Twist and Shout«, »Yesterday«,« All My Loving«, »Love Me Do«… Sa sudbinom i raspadom Beatlesa moguće je povezati i zanimljivu »You Bring the Party Down«, a »lovci« na traženje takvih značenja vjetojatno će pronaći još poneku pjesmu na ovom albumu vezanu uz Beatles prošlost. No, dojam je da u većini ostalih pjesama Starr slaže jednostavne ljubavne pjesme kao što su vrlo dobre »Confirmation«, »Not Looking Back« i »Touch and Go«, dok dio ostavlja i za neke opće ideje poput odlične završna »Let Love Lead« ili solidne »Brigdes« s porukom kako je najbolji put za odrastanje – spaljivanje mostova!


Omiljeni gudači




Ukupno je Starr ponudio jedanaest potpuno novih pjesama utemeljenih ponajprije na pop i rock izrazu s tek povremenim natruhama reggae ili country zvuka te kod Beatlesa omiljenog korištenja gudača. Unatoč uočljivoj nostalgiji za izgubljenom mladošću i Beatles danima, Starr je uglavnom okrenut srednjem tempu i bržem zvuku što u kombinaciji s melodioznošću niza pjesama (»Touch and Go«, »Confirmation«, »Let Love Lead«, »Rory and the Huricanes«) donosi vrlo slušljiv album za što su nedvojbeno zaslužni i producent Dave Stewart (ex Eurythmics), ali i niz sjajnih gostiju među kojima se ističu bivši gitarist Eaglesa Joe Walsh, orguljaš Heartbreakersa Benmont Tench te gitarističke legende kao što su Peter Frampton i Todd Rundgren.


Sve u svemu osamnaesti studijski album 75-godišnjeg prečesto podcjenjivanog bubnjara Beatlesa rad je s kojim se Richard Starkey Jr. itekako može ponositi.


Fale emocije


Isto to o svom albumu vjerojatno misli i Brian Wilson koji je punih sedam godina nakon posljednjeg ozbiljnog studijskog rada s vlastitim kompozicijama, albuma »That Lucky Old Sun«, odlučio iznova ući u studio i stvoriti nove kompozicije, a po vlastitom priznanju ponajviše ga je motivirao pred tri godine povodom pedesete obljetnice postojanja objavljen slavljenički album Beach Boysa »That’s Why God Made the Radio«. No, kako je Wilson još za najvećih dana slave ove čuvene grupe bio svojeglav i znao iskočiti iz njihovog općepoznatog zvuka, tako je i ovom prigodom napravio album koji je daleko od klasičnog Beach Boys zvuka, ali je, što je za Wilsona tipično, savršeno produciran i majstorski odsviran tako da je sve na svom mjestu, od glazbene podloge do savršenih harmonija, uigranog međuglasja… Samo, kao da malo fali onih pravih emocija.


   U središtu Wilsona kao tekstopisca je (lijepa) prošlost pri čemu (pre)često djeluje poput nekog starog gunđala kojemu nikako nije jasno kako to da više nema plaža, djevojaka, beskrajnih noćnih izlazaka i svega onoga što je, bar kroz glazbu Beach Boysa, simboliziralo vječno tinejdžersko ljeto pod suncem Kalifornije. O tome govore pjesme »Whatever Happened«, »The Right Time« i »Saturday Night«, a djelomično i ponajbolja pjesma albuma, moćna balada »The Last Song« kojom na jednom mjestu uspijeva povezati i umjetnički snažno izraziti bol za izgubljenom mladošću i posljednjim danima rada grupe Beach Boys. Natruhe nostalgije te vrste moguće je naći i u nizu drugih pjesama koje su mahom ljubavne tematike, osim odlične »Sail Away« u kojoj mu pomažu bivši članovi Beach Boysa Blondie Chaplin i Al Jardine i koja predstavlja uspješan pokušaj oživljavanja nekadašnjeg Beach Boys zvuka.


Nije dečko s plaže


U ostalim se skladbama nudi puno toga, ponajviše suvremenog r’n’b zvukovlja (»Our Special Love«, »The Right Time«, »Tell Me Why« ), ali ima i vrlo dobrog poigravanja s jazzom (»This Beautiful Day«), nepotrebnog koketiranja s discom (»Runaway Dancer«), zanimljivog približavanja zvuku Mediterana (»On the Island«) ili country glazbi u pjesmi »Guess You Had To Be There« u kojoj mu pomaže odlična ameroička country pjevačica Kacey Musgraves. Od ostalih gostiju svakako valja istaknuti doprinos čuvenog gitarista Jeffa Becka, bivšeg BB člana Davida Marksa i mlađe garde koju čine Sebu Simonian iz grupe Capital Cities, Nate Ruess iz grupe Fun te dvojac She and Him zahvaljujući kojem je »On the Island« jedan od boljih trenutaka jedanaestog studijskog albuma Briana Wilsona koji, potvrđuje to i ova ploča, već odavno nije dečko s plaže. A uz to jasno je i da su Beatlesi bolji od Beach Boysa!