Fotograf glazbenih ikona

Brian Rašić: Fotograf poput mene živi kao ajkula – ako staneš, gotovo je

Davor Mandić

Moja je priča vezana za ljubav prema muzici i fotkanju. Doživio sam puno lijepih stvari, nadam se da će biti još lijepih iznenađenja. Volim akciju, uvijek sam objektivan, radim dosta jer uvijek se može dogoditi nešto posebno



Brian Rašić nije uvijek bio Brian. Nekad je bio Branislav, ali tada nije, kao danas, bio i službeni fotograf The Rolling Stonesa, vjerojatno najvećeg živućeg rock benda.


Ovome rock fotografu koji je karijeru počeo u bivšoj Jugoslaviji, a nastavio i doveo do vrhunca u Londonu, u Zagrebu je postavljena izložba fotografija Keitha Richardsa. Svojevrsnu nelogičnost postavljanja izložbe u Profilovom megastoreu donekle opravdava činjenica da je Profil izdavač autobiografije Keitha Richardsa »Život«, inače vrlo uspješne njihove akvizicije.


Rašić je dakako ekskluzivni autor Richardsovih fotki s jedine europske prezentacije knjige u Londonu, ali je i puno više od toga. Ovaj izuzetno simpatičan sugovornik prošao je i glad u Londonu, gradu koji mu je prema vlastitom priznanju bio sudbonosan kao i Dylanu New York. No, radom i ustrajnošću izdigao se do cijenjenog i traženog rock fotografa.   


U Jugi je bilo fenomenalno




Naravno da nas je prvo zanimalo kako se to postaje službenim fotografom The Rolling Stonesa.


– Kad bih znao, možda bih patentirao, pa kad budem pred krajem, možda bih i prodao patent (smijeh). Ne znam, veliko je to pitanje, ali kad sad razmišljam o svemu pa mi cijela karijera proleti kroz glavu… Rad, i ta neka glad koja se možda smanji tijekom godina, ali sjećam se da sam krajem 70-ih bio vrlo fotoobjektivan, odlazio sam svuda, bio gladan, što je na neki način bilo važno i radi prakse.


Onda je važno upoznavanje ljudi, druženje, fotke objavljene širom svijeta, stekne se povjerenje, poštovanje, a onda dođu i iznenađenja o kojima čovjek i ne sanja.


Što biste označili kao prekretnicu, onaj trenutak kad je sve krenulo?


– To je bio proces.Uvijek sam puno radio, bio prisutan na pravim mjestima. Vremenom sam i zaslužio da me se uvažava, ali sve se vrlo brzo dogodilo, bila su druga vremena.


Moja je karijera vezana za Jugoslaviju, prve radove sam objavljivao u Džuboksu, Startu, Studiju, i naravno, ljudi onda vide tvoj rad, prepoznaju ga. A tada smo mi bili dio svijeta kad je muzika u pitanju. Te 80-e godine važne su za moju karijeru, bilo je svega, partyja, bukvalno mi ništa nije trebalo, sve sam dobivao za džabe, i još zaradiš pare za fotke.


Nikad nisam imao pretjerano ozbiljan pristup tome. Ali možda je ipak neka prekretnica bila ’83. godine, jer sam tada prvi put odnio fotke u agenciju koja mi ih i danas prodaje (Rex Features, op.a.).


Sjećate li se koje su to fotke bile


– Da, radio sam za njemački Pop Rock. Radio sam snimanje videa grupe Genesis »Illegal Alien«, gdje su oni odjeveni kao Meksikanci, sa šeširima, seoska scena, onda prijeđu u Ameriku kao imigranti, onda se upicane, ali neke štipaljke nose, vidi se iz aviona da su imigranti…


Duhoviti video, pun boja, sjećam se da sam imao neku duplericu u Pop Rocku, i bukvalno mi ta novinarka kaže da mogu otići u agenciju Rex, to su pošteni ljudi, i to su bile prve pare koje sam napravio, što se kaže, u svijetu.   


Kao da nisi čovjek


U tim vašim počecima mora da nije bilo lako preživjeti. Kako ste se odlučili na odlazak u inozemstvo?


– Nikad nisam odlučio, sve se dogodilo. Nisam otišao u London da odem iz Juge, u Jugi je bilo fenomenalno, ja sam imao super život, ali volio sam putovati a tada si mogao preko turističkih agencija za jeftine pare otići u London na tjedan dana.


Pa onda ima ta priča da se neka djevojka zaljubila u mene, i tako… To je baš bilo vrijeme kad je ovdje počelo biti loše i zanimljivo je kako su tamo neki ljudi znali više nego ja. Roditelji te moje djevojke su govorili da se trebam preseliti. Usporedo s tim ovdje su se počele događati stvari – Tito je umro, što me pogodilo, ja sam ta generacija, uvijek je bila ta neka Titova fotka u učionici…


Ne mislim dramatizirati jer sam već bio uhodan, stekao povjerenje, fotkao sve, od Marqueeja do Wembley arene.


Nije vam bio problem upasti na te super koncerte?


– Sve je bilo organizirano, ako radiš za npr. Džuboks iz Jugoslavije, onda počne proces, dobiješ šansu. Ako ih prevariš, gotova priča, ali ako im doneseš fotku, što se meni dogodilo s grupom Led Zeppelin, onda ja pomažem njima da prodaju proizvod. Radili smo biznis jedan drugom.


S obzirom da ste bili i u jako puno backstageova i na puno aftera, pretpostavljam da postoji i serija fotografija koje nisu za objavljivanje, nego možda više za vašu privatnu kolekciju?


– Čudna je neka priča s fotografima i kako nas tretiraju. Ako si fotograf, kao da nisi čovjek. Sjećam se situacije da sam trebao ući na neki party i čovjek me zaustavi i kaže: »No photographers«.


Ja mu kažem da nemam kameru, a on meni i dalje isto. Mora mu netko objasniti da sam ja fotograf kada radim. Ali u principu za sve te stvari otpočetka postoje zakoni koje sam uvijek poštovao. Pa ne bih danas bio tu gdje jesam da se toga nisam držao. Ako na partyju nema slikanja, onda ne slikam.   


Ja čučim, a ispred milijun i pol ljudi


Nikad niste htjeli biti paparazzo, dakle objekt mora znati da ga fotografirate?


– Da, upravo tako, organizirano. Da sam otišao u tom smjeru, možda bih danas imao više novaca jer oni rade za ogromne pare. Kada naprave fotku, jasno. Ali ne, moja je priča vezana za moju ljubav prema muzici i fotkanju. Pa kad su ti bendovi počeli dolaziti u Beograd, ja bih uzeo neki aparat, najjednostavniji, ruski, svjetlo bi se ugasilo i ja bih dotrčao do bine i fotkao. Znaš, druga su vremena bila.


I u Zagreb sam dolazio ’76. Stonesi, sjećam se Joan Armatrading koju sam obožavao. Baš sam želio to vidjeti, a i javila se želja da imam neku uspomenu. Kao što sam fotkao djevojke, tako sam htio i uspomenu s koncerta.


Pa kad sam došao u London i počeo ozbiljnije raditi, shvatio sam da mi to otvara putove da sve to za džabe vidim. Bilo je ono, idemo da se zezamo… Ali dobro, onda mi se 1991. rodila kći i onda vidiš da radiš biznis i da se tu mogu zaraditi novci, ali ne vjerujem da sam se nešto puno promijenio iako sam možda postao ozbiljniji, žena, dijete, stan…


Čitao sam Dylanovu autobiografiju, i on kaže kad se doselio u New York da je osjećao da tu pripada. Tako i ja, osjećao sam da mi London nudi nešto i da imamo neki dobar vibe. I dao mi je taj grad sve. Mada sam i ja njemu dao puno, pošto porezi ubijaju, ali dobro, to je neka uzajamna ljubav.


Što smatrate vrhuncem karijere?


– Vjerojatno je bilo više događaja, ali ovdje smo zbog Keitha Richardsa, pa evo vidiš ova fotografija (pokazuje na fotografiju Richardsa ispred ogromne mase ljudi, op. a.), Keith s leđa, ja tu čučim pored Charlieja Wattsa koji je s desne strane, a ispred je milijun i pol ljudi.   


Raditi s herojima


To je Rio?


– Da, kad tako dođeš i znaš da si ti jedini koji to može raditi, onda shvatiš da je to možda najveći koncert u tvojoj karijeri, ali i najveći koncert u njihovoj karijeri, to su neke stvari koje ne možeš zaboraviti.


Ali ja sam siguran da su se stvari događale i mnogo ranije, da sam bio sretan i u nekim daleko manjim situacijama. Ja sam ’73. godine prvi put vidio The Rolling Stonese, kad sam se zarazio njima, ili kad radim s Keithom i zadužen sam za tu jednu jedinu promociju koju je on radio u Europi. Kad se to dogodi, da radiš sa svojim herojima… Radio sam s Paulom McCartneyem, on je na primjer mojoj kćeri baš za rođendan napisao posvetu, pa Bowie.


Je li Amy Winehouse bila zadnja tragična zvijezda našeg doba?


– Jest, to je činjenica.


Više puta ste izjavljivali da vam je fotografiranje tog njenog zadnjeg koncerta u Beogradu bilo dosta emotivno…


– Kako da ne, ja sam bio jedini fotograf tamo. Imao sam »deal« da budem jedini, slučajno se potrefilo baš sve. Dogodilo se da turneja krene iz mog rodnog grada, Beograda, a mogla je početi bilo gdje. I sad ja dolazim tamo kao njen fotograf i doživljavam neviđene stvari. Zovu me ljudi i pitaju kako sam ja jedini fotograf. Ja to nisam tad znao, ali tako je bilo.


Mediji su se ljutili jer obično se može fotkati prve dvije-tri pjesme, ali menadžment je odlučio drugačije. A nisu mi ni rekli.   


Što mislite, zašto je tako odlučeno?


– Razlog je bio sprečavanje širenje negativnog publiciteta. Ali ne možeš tako, onog trenutka kad se nešto dogodi bilo gdje na svijetu, to je već u cijelom svijetu. Pofotkat će netko i kako god okreneš, to će izaći. Bio sam na tom nekom čudesnom mjestu, i u mom i u njezinom životu, ali to se sve znalo, ona je i prije na koncertima pravila sranja, prekidani su i svašta, i ljudi možda nesvjesno kupe kartu da vide sranje, ali kad se sranje dogodi, onda su razočarani.


Ali taj koncert, to je bila ona, to je bila Amy Winehouse. Što se potvrdilo kad je više nije bilo. Svi su bili, vau, mi smo gledali posljednji njen koncert. A tamo su joj vikali, zviždali, umjesto da pomognu da je odvedu na neko bolje mjesto.


Nemate nekih posebnih želja?


– U principu doživio sam puno lijepih stvari, ali nadam se da će biti još lijepih iznenađenja. Recimo, kad su Stonesi radili »Some Girls«, 30. godišnjicu. A meni uvijek najviše nekako rade ti matorci. Ali volim ja Black Eyed Peas, imamo tu Fergie koja je neviđena, volim i akciju, i uvijek sam objektivan objektiv, i radim dosta, još uvijek.


Mislim da fotograf poput mene živi život kao ajkula. Ako staneš, gotovo je. A uvijek ti se može dogoditi nešto posebno.


Kao ona fotka s Amy, gdje grli samu sebe i gleda vas tužnim okom?


– Da, ta fotka. Radim preko 30 godina i onda ta jedna fotka… I kad me ne bude bilo – ta će fotka trajati. Taj nesretni klub 27, a to je baš ta fotka.