Objavljen "Živio album!"

Blagdan Band: Mi smo banda, na životu se održavamo svirkama

Danijela Bauk

Sudeći po toj dinamici našeg diskografskog rada, ovo bi mogao biti ujedno i posljednji album, no to s nama nikada nije baš egzaktna znanost, kažu u Blagdan Bandu



Blagdan Band čine petorica vrsnih riječkih glazbenika koji su s matičnim bendovima ostavili dubok trag na hrvatskoj rock sceni. Oni su Zoran Prodanović Prlja, Sandro Bastiančić, Alen Tibljaš, Miro Vidović i Vlado Simcich Vava.


Ta neformalna skupina prijatelja na okupu je od Uskrsa 1992. godine, a jedini dosad objavljeni CD datira iz travnja 1996., pod nazivom »Palach’s Not Dead!«.


Prošle godine u zagrebačkom klubu Hard Place uživo su snimili novi album i nazvali ga – »Živio album!«




Zašto ime »Živio album!«? Jer ste ga dugo čekali? Jer je diskografija na umoru pa eto »Živio album!«?


PRLJA: Tražili smo neko jednostavno ime za album i svi zajedno davali prijedloge. Ime albuma usvojeno je nakon tih internetskih konzultacija, naime bilo je i nekih drugih prijedloga. U jednom od tih virtualnih druženja, Sandro je kao potpis i pozdrav napisao te dvije riječi. Ime je jednostavno, a naravno da ima veze i s našim ushitom što nakon toliko godina imamo opet album. Velika pauza je između albuma, ali to je nebitno za sam naziv albuma. Bit ćemo ushićeni i kad napravimo sljedeći. I neka njegovo ime pomogne diskografiji da ojača, glazba je potrebna diskografiji, ali i glazbi je potrebna diskografija, iako znam da se neće svi s ovime složiti.


Izdanje za siću


To je drugi nosač zvuka Blagdan Banda. Jeste li razmišljali o studijskom albumu? Ili je live izdanje suština Blagdan banda?


PRLJA: Ako se odlučimo na studijsko snimanje albuma, gotovo sam siguran da ćemo ga snimiti na live način, dakle zajedničkom svirkom uživo, bez puno nasnimavanja i postprodukcije. Nije to samo pitanje koncepta nego i praktičnosti i ekonomičnosti. Iza sebe imamo već jednu studijsku avanturu, riječ je o snimanju navijačke himne »60.min«. Tad smo uz tu pjesmu snimili i još neke, od kojih je »Nono« završio na Vavinom solo albumu. Za snimanje ovog albuma nam se jednostavno ukazala prilika koju je bilo šteta i glupo ne iskoristiti. Legendarni roker Pišta nas je pozvao na svirku u njegov Hard Place klub u Zagreb i rekao da ima mogućnost snimanja koncerta bez ikakvih obaveza, po sistemu »ako ispadne dobro ok, ako ne, nikom ništa«, ispalo je dobro i odlučili smo materijal ponuditi izdavaču. Tako je Dallas za siću dobio dobro izdanje, a publika priliku da taj proizvod kupi i sluša.


Kad sve zbrojite: koliko se godina poznajete, u koliko ste sve skupa grupa svirali, koliko albuma imate zajedno, koje ste sve žanrove pokrili, koliko ste svirki imali?


PRLJA: Dugo može potrajati to zbrajanje, nas pet se poznajemo praktički od samih početaka naših glazbeničkih karijera. Svatko od nas iza sebe ima puno projekata, bendova, izdanja i nastupa. Sigurno da su javnosti od tih »naših« bendova najpoznatiji Laufer, En Face, Mandrili, Let 3, ali bilo je tu i dosta manje poznatih imena kao Umjetnici ulice, kultni Brain Damage, Giorno Felatio, as Palmas. Alenove bubnjarske usluge koristio je veliki broj izvođača poput grupa Majke, Mile i Putnici i drugi. Vava radi solo albume i piše, Sandro sklada za druge izvođače… Samim time i lepeza žanrova je široka, od popa preko rocka, do tamnijh stilova i punka. Ne znam točnu brojku naših nastupa, za sebe mogu navesti da sam s Letom 3 vjerojatno dostigao četverocifrenu brojku, a i drugi nisu daleko od toga. Umijeće dogovaranja


Zbog samostalne karijere ili rada u drugim grupama, koliko se često stignete naći i svirati?


SANDRO: Sve ovo skupa je naša konstanta, umijeće dogovaranja, sastajanja, nalaženja, snalaženja… Naravno, nemamo kontinuitet kakav zahtijeva aktivan bend, ali taj prorijeđeni tempo čini svaki naš susret ljepšim, zanimljivijim. Na neki način, uz taj ritam smo i željni sviranja, na neki poseban način. Moglo bi se reći da i ne znamo što nam je veći užitak, susreti, razgovori, zajednička putovanja ili sviranje. Kako je uopće nastao Blagdan band? SANDRO: Prlja i Vava bili su DJ-i u klubu Palach početkom devedesetih godina. Nisu se libili niti osmišljavanja programa, pa su za Uskrs 1992. složili program, tek toliko da Palach radi i nedjeljom, malo za promjenu. Brže-bolje trebalo je okupiti klupski, danas bi ga se nazvalo rezident, bend čiji će zadatak biti samo zabaviti ljude… Kad je trebalo najaviti koncert, ime se moralo riješiti u najkraće moguće vrijeme. Kako je u pitanju bio blagdan, prvi prijedlog je prošao – Blagdan Band! 


 Izbor stvari na ovom albumu je šarolik, no svaka je obrađena s vašim prepoznatljivim pečatom. Po kojem načelu birate pjesme? Koja vam je najdraža? Koja vam je bila najteža?


 SANDRO: Šarolikost je pitanje izazova i razbijanja monotonije, jer smo se dugo vrtili u krugu Ramonesa, Iggy Popa, Clasha, Sex Pistolsa… Pjesme prolaze nekoliko filtera, prvi je »ima li ne’ko nešto protiv«, drugi »znaju li je ljudi«, treći »je li stvar zahtjevna«, a posljednji »je li vokalno adaptabilna«. Svaki član ima svoj favorit, a najzastupljenije su nam od samih početaka »Psycho Killer« i »Moonlight Shadow«, čini mi se. Najteže stvari su one najlakše za skinuti. Npr. »Enola Gay«, nikad je nismo odsvirali. Kao – jednostavni akordi, ali nikako da zazvuči kako treba. Ili neke Bowiejeve stvari, stalno mu se vraćamo i isto toliko puta odustajemo od njega. Za snimanje ovog albuma smo, inače, na samom koncertu odsvirali dvadeset i osam pjesama, no svega deset je prošlo strogu selekciju. Naime, prije negoli smo uopće krenuli u miksanje morali smo, slijedeći copyright zakone, putem Dallasa, zatražiti pravo za korištenje pjesama kod originalnih autora! Neki, poput Pink Floyda, su bez ikakvog objašnjenja jednostavno zabranili takvo što! U tom iščekivanju blagoslova izgubili smo više od sedam-osam mjeseci, pa onda i ne čudi što nam je prvi singl bio klasik Sonnyja Curtisa s kraja pedesetih, »I Fought the Law«, oko kojeg nije bilo tolikih pravnih prijepora. 



Par riječi o koncertnoj promociji. Prvi je na redu Zagreb, slijedi Rijeka? VAVA: Koncertne su aktivnosti počele odmah po objavljivanju e-izdanja, tako da smo imali božićno ukazanje u Puli, a već ovaj petak, 28. veljače, promoviramo i ovaj konačni fizički oblik, kompakt disk, u zagrebačkom klubu Vintage Baru. Iskreno govoreći još uvijek nemamo datum za održavanje svirke u Rijeci, no uopće nije neizvjesno da koncert bude dogovoren i tijekom današnjeg dana. Konačno, prvi puta smo angažirali i menadžment da uskladi sve naše obaveze prema matičnim sastavima i raznim projektima u koje smo uključeni.


 


Egzaktna znanost


Kad je i gdje sniman album, tko je sve na njemu radio?


 VAVA: Marac, zagrebački producent i snimatelj, nas je snimao u klubu Hard Place, točno prije godinu dana, 22. veljače 2013. Stigli smo u Zagreb s ljetnim gumama, vratili smo se, međutim, tek sljedeći dan nakon što smo locirali Tibljašov auto pod metar snijega. Produkciju albuma prepustili smo briljantnom Mateju Zecu, kojem sam asistirao ja, a materijal je miksan u novom studiju GIS-a. Kao i za sve naše projekte, samostalne i grupne, dizajn omota potpisuje Mladen Stipanović, a fotke nam je baš kao i za prethodni album radio Denis Lovrović Čombe, pa možemo reći da je to obiteljski diplomski rad, nešto poput »cosa nostre«, zar ne? 


 Planovi za budućnost?


 VAVA: »Živio album!« smo dugo pripremali u virtualnom smislu sa željom da ga možda jednom zaista i realiziramo, no da je izostao Pištin entuzijazam, vjerojatno ni danas ne bismo imali CD u rukama. Dakle, sudeći po toj dinamici našeg diskografskog rada, ovo bi mogao biti ujedno i posljednji album, no to s nama nikada nije baš egzaktna znanost. U svakom slučaju održavat ćemo se kao prava banda, a manje grupa, na životu na svirkama!