Bijelo dugme u Rijeci

Alen Islamović: Dovoljan je spomen Dugmića i eto ti – pjesama i urnebesa

Edita Burburan

Alen Islamović i Goran Bregović na koncertu u pulskoj Areni Goran / Foto ŠEBELIĆ/CROPIX

Alen Islamović i Goran Bregović na koncertu u pulskoj Areni Goran / Foto ŠEBELIĆ/CROPIX

Mislim da su vodeća stvar pjesme koje su se duboko urezale u generacije. Danas nam ne trebaju urnebesi po novinama, trebamo samo doći u neki grad i odsvirati sve te pjesme koje ljudi vole



Legendarno Bijelo dugme turneju u povodu obilježavanja 40 godina od objave prve ploče »Kad bi bio bijelo dugme« započeo je ovog ljeta u pulskoj Areni pod sloganom »Tko ne poludi nije normalan«. U ekipi, koja se u međuvremenu uspješno rasipala i potvrđivala po svijetu, pred riječku će publiku 27. studenoga u 20 sati ponovo stati osnivač Bijelog dugmeta i autor pjesama Goran Bregović, vokali Alen Islamović i Mladen Vojičić-Tifa s repertoarom kojeg ne samo da pamte starije generacije, već su i na njihovo čuđenje, tekstove napamet naučile i puno mlađe generacije. U iščekivanju koncerta, razgovarali smo s pjevačem Alenom Islamovićem, inače pjevačem koji je pjevao i u drugim bendovima, a mnogi ga najradije poistovjećuju s Divljim jagodama, ali i »Dugmićima« u koje je nakon prethodnih pjevača, Bebeka i Tife unio i svoj glas kao prepoznatljiv brand.


Ni mladi, ni lijepi


Četrdeset godina jednog benda je visoka obljetnica, kakav je to osjećaj za vas? – Ja sam od mnogih članova Dugmeta dosta mlađi tako da i ne mogu i da hoću slaviti 40 godina postojanja grupe. Osjećaj je lijep, jer sam u karijeri Dugmeta i ja bio jedan kotačić koji je vrtio na svoj način. Evo, nakon 40 godina Goran Bregović opet mi je dao to povjerenje da zajedno s njim rasplamsamo priču o tim divnim pjesmama koje je napisao. Biti vokalist ove velike grupe i nije bilo lako, ali budući da sam ispekao zanat s Divljim jagodama, to mi je bio izazov. Koncert u Puli, s kojim ste u kolovozu započeli  turneju, prema napisima iz medija bio je gotovo deliričan, čemu biste to vi pripisali?– Nismo mi više ni mladi, a ni lijepi kao nekad, danas možemo biti simpatični publici koja dolazi na naše koncerte. Mislim da su najvažnija stvar pjesme koje su se duboko urezale u generacije. Dovoljno je donijeti samo miris imena Dugme i eto ti – i pjesama i urnebesa. Danas nam ne trebaju urnebesi po novinama, trebamo samo doći u neki grad i odsvirati sve te pjesme koje ljudi vole.

Bijelo dugme je definitivno najveći Yu bend, no recite, kako glazba danas funkcionira u podijeljenom prostoru, osjetite li to na pozornici? Je li drugačije od onog nekad?


– Mislim da Dugme nema granica na ovim prostorima, jer je iz svakog prostora, republike, crpilo nešto što nitko do tad nije. Kad bi se ove pjesme počele prevoditi na jezike na ovim prostorima bile bi smiješne i izgubile bi smisao, zato smo u ono vrijeme imali jugoslavenski jezik u koji smo mogli trpati svašta od Makedonije do Slovenije.


Zbunjeni mlađom publikom


Osim vjerne publike koja je s Dugmićima sazrijevala, ima li među sadašnjom publikom mlađe generacije?– Da, ima mlađe publike, pa to i mene i Gorana danas i zbunjuje. Duge godine se nismo nigdje pojavljivali, tamo od 2005. godine kad smo radili tri velika stadionska koncerta. Za deset godina klinci postaju ljudi, a bebe klinci. Zato smo zbunjeni dolaskom novih generacija koje pjevaju pjesme kao da su ih prije par godina negdje pokupili, kao da su to novi hitovi iz ovog vremena.

Kako biste ocijenili današnju glazbenu scenu?




– Došlo je do velikih promjena. Nekvalitetna glazba puni džepove, a kvalitetna nema što jesti. Danas se baš guta ono što nije ni za podrum, a kamoli za pozornicu i javno izvođenje. Tu ne možemo ništa popraviti. Ljudi misle da to tako treba i biti, a kad se u talentima na televiziji pojave klinci koji pjevaju fenomenalno, ovi što nemaju pojma i dalje furaju svoj film, jer misle da su i oni takvi. Jednostavno – polupali su se lončići.


Balade poput »Sve će to mila moja prekriti snijegovi i šaš«, » Selma«… i da ne nabrajam dalje, imale su punu vrijednost od glazbenog zapisa do stihova, zapravo energija koja i danas traje. Mogu li danas nastajati takve pjesme ili živimo u nekom drugom »pogrešnom« vremenu?– Rekao bih da je ovo pogrešno vrijeme koje nije usklađeno s prošlim. Amerika se nikad neće odreći Elvisa Presleyja, a mi hoćemo Rajka Dujmića i nekih autora njemu sličnih koje treba izbrisati iz sadašnjosti, a zadužili su nas s prošlošću. Mi smo čudno podneblje koje neke vrijednosti iz kulture ne cijeni. O jurišu i bacanju bombi možemo pričati 365 dana, a o nekoj vrijednoj pjesmi, slici, dobroj knjizi ili autoru koji je dobio Nobelovu nagradu kao Ivo Andrić pričamo par sati. Takvi smo. Ta vrijedna kulturna baština u knjigama osnovaca i ne postoji. Prema vašem i mišljenju članova grupe, čega danas najviše nedostaje?– Mislim da nema više one topline između ljudi, danas se prijatelji provjeravaju kao da ulaze u u društvo nedodirljivih. Svi smo oprezni, ja svojih šaku prijatelja čuvam kao oči u glavi i ne želim ih izgubiti, a nove ne želim ni tražiti, jer je takvo vrijeme. Ponašam se onako kako mi svako jutro servira novi dan. Ušao sam u taj šablon pa tako i furam. Mijenjaju li ljudi glazbu ili glazba mijenja ljude? Pitanje je na razini: što je prije kokoš ili jaje, ali kako prekinuti tako trenutačno loše zatvoreni krug?– Prije je glazba mijenjala ljude, prije smo mogli napraviti i male revolucije kao što sam je ja doživio s pjesmom »Motori«. Bili smo jeans idoli, danas ljudi i kvare, a i mijenjaju, glazbu, možda to neki čak i namjerno rade da dokažu kako su ljudi glupi.

Bebek sad žali


Oduvijek ste željeli biti gitarist, ali eto sad ste vokal?– Bio sam basist, ali kad sam otkrio da je bolje biti vokal, onda sam radio na tom. Moram vas pitati, Bebek je nekako ostao u pamćenju fanova kao pjevač Dugmića, kako ste reagirali kad su vas pozvali na turneju?– Ista je stvar i sa mom meni, non-stop me svi poistovjećuju s Divljim jagodama. Ja sam u Dugme došao kao izgrađeni vokalni solist, vokal koji je došao na privremeni rad u grupu. Nisam bio opterećen ni sa čim i ni s kim, jer sam vjerovao u sebe. Da nisam osjećao da to mogu raditi u Dugmetu, krenuo bih u solističke vode, jer sam bio interesantan kompozitorima. Ako netko misli da se za njega veže sve ono što je napravio u stvaranju nečeg – griješi. Papir trpi sve i na papiru se piše i ispisuje povjest. Svatko je imao svoje vrijeme, pa tako i Bebek. Kako biste komentirali Bebekovu izjavu, odnosno razlog zbog kojeg je odbio biti na ovoj turneji, tvrdeći da to nije repertoar Bijelog dugmeta već Gorana Bregovića?– Nije ovo Bijelo dugme, ovdje su u pitanju pjesme Dugmeta koje se izvode na drugačiji način. Kad sam, kao zadnji pjevač, došao u Dugme 1986. godine morao sam slušati i Tifu i Bebeka da vidim i čujem što to oni rade pa onda donositi nešto svoje u grupu. Zbog toga Gorana cijenim, jer uz njegovu pomoć ostao sam Alen Islamović, a neki bi se izgubili. Izjave mogu biti protumačene na milijun načina. Mislim da Bebek sad žali što nije s nama, ali to je njegova odluka. Možda nije imao hrabrosti susresti se sa svojom prošlošću, s pjesmama koje je divno nosio i iznosio na pločama. Danas kad imaš malo više godina i strah zavlada u visokim lagama, onda tražiš ružne navike. On je meni simpatično drag čovjek koji jedva čeka da nešto loše o Goranu kaže, a to je ružna navika. Čovjek koji na umu ima samo ružne navike o svojim kolegama i nije baš neki čovjek. Ruku na srce, cijenim ga, ali cijeni li on mene, pitajte ga…

Molim Boga da potraje


Kakva je atmosfera unutar benda?– Odlična! Nikad bolja, nitko nije opterećen ni sa čime. Imamo odličnog menadžera Adisa Gojaka, koji nas pazi kao malu djecu. Goran voli svirati Dugme, ja volim pjevati i to je to – uživamo u ovom poslu i molim Boga da potraje, a ja se nadam da hoće, jer Goran priprema i nove pjesme. Koji je zapravo glazbeni repertoar koji izvodite na ovoj turneji?– Najviše izvodimo pjesme iz mog vremena, jer su one bile zadnje i ostale su generacijama. Najzad, Goran je tada pisao najbolje pjesme u svojoj kompozitorskoj karijeri. Kažu da su Goranova najbolja dijela »Đurđevdan« i »Hajdemo u planine«, a tu sam i ja sudjelovao. Pjevali ste u Divljim jagodama i drugim bendovima, ali okušali ste se i u solo karijeri. Kad se osvrnete, što biste istaknuli kao naj razdoblje?– Sva su vremena meni draga, i Jagode i Dugme i 4 asa. Ništa ne bih mijenjao i sve bih ponovio. Normalno da je vrhunac moje karijere rad u Dugmetu. Ima li neka pjesma koja vam je posebno draga u izvedbi?– »Te noći kad umrem kad odem kad me ne bude…«, to mi je emocionalno najdraža pjesma koja me uvijek podsjeća na moju mamu. Na njen zlatni osmijeh koji bi me uvijek čekao na pragu kuće. Puno ste putovali, nastupali po bivšoj državi, ali i svijetu, koja vam je publika ostala u posebnom sjećanju?– Sve su to narodi s ovih prostora koji su ne svojom odlukom voljom napustili kuće i otišli u bijeli svijet. Tamo kad se sviraju koncerti, tamo se i cijeli koncert plače, ljudi plaču, slušaju koncert i vrte svoje filmove života. Tamo nije lako živjeti al’ moraju, jer nemaju drugu opciju. Kakva je riječka publika?– Vatrena i urnebesna, to znam – bit će pakleno, osjećam to!

Ljubav pokreće sve


Nedavno ste udali kćer Unu, a mislim da ste postali i djed? Imate dug i skladan brak sa suprugom Marijanom, što biste istaknuli kao glavni recept za bračnu sreću i dugovječnost?– Povjerenje i ljubav su jako bitni da sačuvaš obitelj. I za njih se mora imati vremena bez obzira na posao. Sad sam i djed pa nam je stan pun ljubavi i života. Mi smo osobe koje smo rođene u malim sredinama i više se volimo između sebe. Ja sam odrastao u šesteročlanoj obitelji, imali smo malu kućicu i jednu dnevnu sobu gdje smo se svi okupljali oko peći. Kad je otac napravio veću kuću s četiri sobe, nama je ostala ista navika da se okupljamo oko peći i u jednoj sobi, jer se nismo mogli snaći od toliko soba. Grad Bihać je lijepa provincija u kojoj jedino i dan danas nisam nitko i ništa, i zbog toga ga volim. Ljubav?! Je li ona uvijek i svugdje presudna?!– Da, ljubav pokreće sve! Može te razboliti, oporaviti, podignuti, gurnuti u vatru, vinuti do velikih visina. Eh, kad bi se mogla kupovati, na nju bi ljudi najviše trošili… Al’ tu je problem – iskrenu ljubav ne možeš kupiti, ona nema cijene.