ADRIATICA LATINA Davor Radolfi slavi 35 godina glazbene karijere: ''Zbog publike postojim''

Foto Press

Koliko ti se god činilo da se nešto slučajno dogodi – ništa nije slučajno. Volio sam glazbu, oduvijek. Ali kad se najviše sanja, kad se najviše na neki način i planira, u mladosti, mene je odvelo u dizajnerske vode. Unutarnje uređenje. Završio tu školu u Italiji, na ligurijskoj obali, u Bordigheri. Sad, s obzirom da se taj grad nalazi vrlo blizu San Rema, a na moju su glazbu uz Španjolsku i Južnu Ameriku nesumnjivi utjecaj učinili i talijanski glazbenici, možda ni to nije bilo slučajno. Naprosto, volio sam svirati i pjevati. U društvu, u konobama, na raznim mjestima. I onda vam se dogodi trenutak kad netko u vama prepozna – ono nešto. U mojem slučaju to su bili Nikica Kalogjera i Vlado Kreslin. Teško da je moglo bolje. Svi znamo tko je Kalogjera, a Kreslin je tada, osamdesetih godina bio jedan od značajnih ljudi na slovenskoj diskografskoj sceni, bio je jedan od onih koji su odlučivali – tko će snimati ploče. I krenulo je, snažno, temperamentno ali i ujednačeno. Snimio sam od tada, u više od 35 godina bavljenja glazbom 18 albuma, i na svakog sam ponosan. Nikad nismo radili ustupke, smo glazba, dobra glazba.Sjedili smo na riječkom Korzu. Sunčano jutro. Vrlo blizu Radio Rijeke. Davor Radolfi, hrvatska trajna glazbena vrijednost. Zbog uha ali i oka slušateljica, jako popularan kod ljepšeg spola. Pa ga ljudi prepoznaju i prilaze mu kao da im je rod. Silno susretljiv i srdačan, zvijezda raskošnog ponašanja. Čekao je i nastup u emisiji Alberta Petrovića na Radio Rijeci. Neposredni pak povod za razgovor bio je koncert Adriatica Latina kojim se u subotu 15. lipnja obilježava ovogodišnji početak rada opatijske Ljetne pozornice, ali i 35 godina glazbene karijere Davora Radolfija i grupe Ritmo Loco.

Preteča »world music« trenda

– Opatija i čitav ovaj vaš kraj, Rijeka i Istra su naprosto čarobni. Izgledom, ljudima, temperamentom, kvalitetom života. Mada, ima i još nešto – u Opatiji sam se, pa baš negdje tamo gdje se počela nazirati moja glazbena priča, zaljubio u svoju suprugu Jasnu koju u duhu moje latino orijentacije zovemo i mamma Chiara. Oboje smo Dalmatinci koji su dio života proveli u Zagrebu. Ona je konkretno tada bila na studiju. Poznavali smo se i prije, no trebali smo doći u Opatiju da bismo se zaljubili. To je valjda to podneblje, utječe na osjećaje pa se dogodi ljubav. Odemo li sada na sasvim drugu vremensku stranu, strahovito sam puno puta svirao na području Rijeke, Liburnije, Istre posebno, sjeća se Radolfi.Iako Dalmatinac, Bračanin, Radolfi je zapravo na hrvatskim prostorima preteča »world music« trenda. Miksanja različitih glazbenih utjecaja koji su uz njegov unikatni vokalni pečat donosili obilje dobre glazbe. I hitova dakako. Kad se njega i Ritmo Loco sluša u kontinuitetu, ono što je posebno dobro jedinstvena je atmosfera koja povezuje pozornicu i publiku.– Oduvijek sam bio opčinjen Južnom Amerikom. Ma ima, ima itekako veze između našeg priobalja i tog strasnog kontinenta. Kad analiziramo južnoameričke prostore, jasno je kako su na izvornu crnačku glazbu, uglavnom s prostora zapadne Afrike odakle se ljude doseljavalo na prostore Kolumbije, Brazila i drugih država s tog prostora, španjolski osvajači dodali svoju glazbenu, mediteransku tradiciju. Upravo zahvaljujući jednom takvom afro-američkom spoju dobili smo ponajbolju muzičku priču na svijetu, pojašnjava nam Radolfi ujedno nas ugodno iznenadivši svojim muzikološkim znanjem, analitikom koja na neki način rastavlja razne glazbene žanrove, od flamenca do salse ili tanga, te ih ponovno povezuje ali sada kao red Indije, red sjeverne Afrike i Iberije kad je primjerice flamenco u pitanju. Ali, kad se sluša, pa i gleda Radolfija, on uistinu kao da je rođen u – Južnoj Americi.

Mnogo poznanstava

– Većina nas zbog poznate priče o filokseri i pomoru vinograda ima svoju rodbinu u Argentini ili Čileu. Pa tako i mi, Radolfiji, boduli s Brača. Nisam živio u Argentini, ali u svojem sam formativnom razdoblju boravio u tri navrata po dva i pol mjeseca u Buenos Airesu. I samo upijao glazbu, obilazio barove, proučavao što i kako sviraju. Kasnije se moj interes proširio do Kube, Kolumbije, naravno Brazila. Obožavam tu glazbu, to spajanje različitih tradicija koje daje nove vrijednosti. Kasnije se dogodio, pa opet možemo analizirati jesu li naši »slučajni životni događaji« uistinu slučajni, Ritmo Loco i eto, tu sam, 35 godina kasnije, smireno, što je pomalo u kontradikciji s temperamentom koji isijava iz njegove glazbe, pojašnjava Radolfi.I opet žene ulaze u priču. Ivana Pink pen Grabar i Dijana Brnčić, autorica knjige »Matija, svjedočanstvo jedne mame«. S veseljem mu prilaze i Robert Ferlin te Mario Lipovšek. Opća radost. Radolfi sa svima komunicira, zaustavlja ih na kavu, s njim svi k’o da su rod rođeni.– Takav sam po prirodi, a desetljeća na estradi stvore i jako mnogo poznanstva, prijateljstava. Nakon ovih razgovora u Rijeci po mene dolazi Robert Marušić, danas vlasnik restoran u Buzetu, koji se bavio i menadžerskim poslovima. S njim sam jako dobar tako da taj dio Istre, njezinu unutrašnjost odlično poznajem. I ljude koji su kao i taj kraj – divni. Gledaj, ne možeš raditi ovaj posao, obraćati se tisućama, a da ne voliš ljude i da nisi prema njima otvoren. Oni mene znaju, red je da ih saslušam kad se sretnemo, pojašnjava svoje viđenje »glazbene zvijezde« Radolfi.Pa se vraćamo Adriaticu i opatijskoj »Ljetnoj«. Prema opsežnim pripremama, u svakom slučaju sprema se jedan od antologijskih koncerata. Jedan od onih o kojem će se pričati. Tehničke pojedinosti se pedantno planiraju, zvuk mora biti besprijekoran. No, govoreći kompjutorskim rječnikom to je – »hardver«. Što je sa sadržajem, kakav je planirani – »softver«?

Čovjek od emocija

– Okvirni plan postoji, ali definitivnu će priču napisati naša interakcija s publikom. Koncert počinje u 21,30 sati jer je to vrijeme kad se u ovo doba godine počinje hvatati prvi mrak. Sigurno je da ćemo imati zastupljenu i baladnu, neki kažu melankoličnu dionicu, a neće nedostajati ni temperamentnih južnjačkih ritmova. Nismo planirali ni trajanje koncerta jer ja uvijek pustim da publika traži i dobije baš sve što želi. Zbog nje postojimo. Iako bi netko mogao misliti kako Sarajevo nije tipični primjer grada i sredine gdje bi moja glazba trebala biti posebno prihvaćena, tamo sam doživio koncert kad je publika tražila da se vratim – sedam puta! Bilo je nevjerojatno, ali i to vam je potvrda one moje priče o miksevima utjecaja: ima Bosna sevdalinku koja je također puna različitih utjecaja, ima i silno Španjolske koju su joj donijeli Sefardi, imala je i Kemala Montena. Pa što ne bi prihvatila i Radolfija!Iskreno i vrlo otvoreno, nismo slutili jednog takvog Radolfija. Čovjek od glazbe, čovjek od emocija, ali ipak dugotrajni boravak na estradi trebao nam je kao sugovornika pružiti jednog poslovnog, operativnog muzičara kojem je cilj promovirati opatijski koncert u medjima koji na tom prostoru imaju najveći utjecaj. Kad ono – susret ljudi koji kao da se znaju oduvijek, od školskih dana, pa se nisu neko duže vrijeme viđali. Ali kad bolje razmislimo, pa da – kakva mu je muzika, takav je i čovjek: emocija i sentiment, susretljivost i želja za interakcijom. Drugačije i nije moglo biti.

ADRIATICA LATINA Davor Radolfi slavi 35 godina glazbene karijere: ”Zbog publike postojim”

Preteča »world music« trenda

Mnogo poznanstava

Čovjek od emocija