Vrhunci ovogodišnjeg Berlinalea vezuju se upravo za dokumentarni film u svim njegovim formama i kontaminacijama, od hibrida (El Said, Koenzen) do klasičnog doksa (Moore, Gibney), njegovih najradikalnijih izdanaka koji koketiraju s ekperimentalnim filmom (Scheffner, Geyrhalter, Bussmann & Pereda) i direktnog filma (Mansson). Kao zagrijavanje za netom započeti ZagrebDox i više no dovoljno. I doista, Rosijev genijalni komad »Fuocoammare« koji je zasluženo osvojio Zlatnog medvjeda, dokazuje da koliko god se sineasti iskrcavali na Lampedusu, uvijek ostaje neka neotkrivena priča koju treba ispričati. Ali Rosijev film, superiorniji u odnosu na »Sacro GRA« koji mu je na Mostri donio Zlatnog lava, pokazuje da film nikad ne smije biti neutralan, kao što ne smije biti obični dokument koji o nečem svjedoči, već mora biti intervencija, dakle, nešto što stvarima daje oblik, čak i onda kad nam se one čine nevidljivima. Pronaći savršenu ravnotežu između svijeta i pogleda koji ga promatra.

Srebrni medvjedi

Možemo polemizirati i s nagradom »Alfred Bauer« za otvaranje novih perspektiva koja je dodijeljena Lavu Diazu (»Uspavanka za tužni misterij«), budući da je taj veliki autor otvarao te perspektive još u najradikalnijoj ranoj fazi, s filmovima poput »Batang West Sidea«, »Isusa revolucionara« i »Evolucije filipinske obitelji«. No zato je prevažni Srebrni medvjed i više no zasluženo otišao u ruke sjajnoj Miji Hansen Love (»L’avenir«). Ipak, najviše nas je razveselila nagrada Tunižaninu Mohamedu Benu Attiji (»Hedi«) koji je prograšen najboljim debitantom. A neodoljivi Majd Mastoura iz istog filma, najbolji je glumac, dok je Srebrni medevjed u kategoriji najbolje glumice osvojila uvijek sjajna Trine Dyrholm u Vinterbergovoj »Komuni«, iako je priznamo mi to ili ne, riječ o precijenjenom autoru koji od »Festena« nije snimio pošteni film, ali zato ima tu prokletu sreću da radi s izvrsnim glumcima (pronaći u Danskoj lošeg glumca praktički je nemoguće). Osobno bih najboljom glumicom proglasio Alessandru de Rossi iz Diazova filma. Kao što je Diaz trebao osvojiti Nagradu za iznimni umjetnički doprinos, umjesto fotografa Marka Lee-Ping Binga, koji magične vedute rijeke Yangtze u Chaovu »Crosscurrentu« promatra poput raskošne National Geographic reportaže.

Portugalski Romi

Zanimljivo je da je najboljim kratkišem proglašena priča o portugalskim Romima »Batrachian’s Ballad« u režiji 24-godišnje Leonor Tales, koja je ujedno i najmlađa autorica u povijesti Berlinalea kojoj je pripao Zlatni medvjed u toj kategoriji. A neočekivana je i odluka da ovogodišnji jubilarni trideseti queer Teddy, na čijoj je dodjeli nagrada vodeća glazbena zvijezda bio bradati John Grant, pripala Austrijancu Handlu Klausu (»Mačak«) iako ju je zaslužio tandem Ducastel & Martineau (»Theo et Hugo dans le meme bateau«). No kako je u potonjem slučaju riječ o već afirmiranim autorima, očito se htjelo nagraditi autorskog debitanta, koji se doduše već iskazao kao pisac, ali i epizodni glumac kod Hanekea i Jessice Hausner. Sve u svemu, bio je to jedan solidni Berlinale, čija su se najugodnija iznenađenja skrivala u off programima.